Podrijetlo imena Garevac

1776

U pisanim se dokumentima Garevac prvi puta spominje pod imenom Garevo 18. siječnja 1762. god. u Matici krštenih/vjenčanih/umrlih župe Bijela (brčanski kraj) kojoj je tada pripadao Garevac.

Ime dolazi od „garež, ogarica, ogarak, garevina, garavo…“- Garevo, Garevac… Mjesto je spaljeno krajem 17. stoljeća, a u prvoj polovici 18. stoljeća je iz pepela nikao novi život i novo selo s novim imenom – Garevo.

God. 1932. po prvi puta se upotrebljava naziv Garevac u svim dokumentima i u župnim maticama. U svome dopisu Ordinarijatu u Sarajevo god. 1885. garevački župnik Mato Oršolić selo naziva Garevac, a vjernički puk župljanima „garevačke župe“.

Kobne 1686. godine narod je sa svojim svećenicima morao napustiti „Locus st. Eliae“ (mjesto sv. Ilije), naselje koje se jednim dijelom prostiralo na području današnjeg Garevca, i pred turskim zulumom pobjeći preko Save u Slavoniju. Tko zna po koji puta je tada spaljeno ovo područje.

Biskup Nikola Ogramić – Olovčića piše 1673. godine da samostan još postoji u „mjestu svetog Ilije“, ali je crkva sv. Ilije srušena, udaljena od varoši više od talijanske milje.

„Nedaleko od samostana bila je tu crkva svetog Ilije, sagrađena na ‘ubavu polju’ od nekog kršćanskog vladara, one širine i visine kakva je bila do propasti; nego prije deset godina (godine 1663.) rijeka Bosna promijeni svoj redoviti tok, udari na desnu stranu u polje, prodre do crkve i obori je; stalnim podrivanjem uništi je do temelja i odnese sobom zajedno s odista ogromnom građevinom kojom je od onih kršćana bila obdarena.“ A ta je crkva bila veličanstvena građevina. U opisima izvještaja spominje se da je bila trobrodna, sa stupovnim galerijama izvana i iznutra, sa mnogo vrijednih umjetničkih djela u unutrašnjosti. U izvještajima uspoređuju je sa rovinjskom katedralom. Znamo pouzdano da su bosanski vladari redovito išli na odmor u Rovinj, tu su se zaustavljali kad su prolazili prema Rimu u posjet papama. Tvrtko boraveći u crkvi u Rovinju sigurno si je zaželio imati takvu crkvu za svoje vjenčanje, što je i ostvario kao svoju zadužbinu. „Ubavo polje“, gdje „rijeka Bosna udesno promjeni svoj tok“ moglo je biti jedino na području današnjeg Garevca, udaljeno od varošice Modriče više od jedne talijanske milje. Talijanska milja, pretvorena u kilometre iznosi kilometar i 600 metara. Staro korito i danas postoji prema Odžaku, a na desno skretanje toka jest današnji tok – korito rijeke Bosne kroz Garevac, kada je pola Garevca, Mrka Ada i Prud ostali s druge strane rijeke Bosne što svjedoče i današnje njive Garevljana nazvano Gornje polje.

Pavao Rovinjanin, vizitator prije ovog vremena, opisuje ovu crkvu da je bila spaljena i uspoređuje je s katedralom u Rovinju. Tvrdi da je sagrađena po istom nacrtu i istoj veličini. Ovo daje naslutiti da je bosanski kralj Tvrtko odlazeći u Rim, vjerojatno po kraljevsku krunu, i njegov stric Stjepan boravili u Rovinju i svidjela im se ta crkva te su takvu crkvu za sebe sagradili u svom kraljevstvu u mjestu sv. Ilija.

Rijeke su u stara vremena bile jedna od najrječitijih sila. Ne samo da su oblikovale krajolik, nego često kreiraju povijest. Tako je rijeka Bosna dala ime zemlji Bosna. Imamo sličnih primjera: Terra Modrizia, Terra Tolissa, Terra Usora, Lasva, Uskoplje… Rijeke su stvarale putove uz svoj tok, stvarale su život i povijest uz svoje obale te ih ponovno uzimale.Tako je uzela samostan i crkvu sv. Ilije. To mjesto je datirano u svom usponu i procvatu 16. 11. i 8.12.1374. godine u vrijeme darovnice i vjenčanja bosanskoga kralja Tvrtka I. Kotromanića. Koliko je trebalo desetljeća do tolikog razvoja i procvata da se bosanski kralj zaželi tu vjenčati. Zašto crkva nije nikada popravljena ili nova sagrađena? Postojao je turski zakon za „raju“ koji je propisivao da se kršćanske bogomolje ne smiju popravljati niti nove graditi te su se orala kršćanska groblja koja nisu više u upotrebi.

Nakon Bečkih ratova 1696. godine i Požarevačkog mira 1718. godine počinje povratak i naseljavanje ovih krajeva, a posebno poslije Beogradskog mira 1739. godine kada u ovo područje doseljavaju i obitelji srpske narodnosti.

Njihovo „ubavo polje“ i „Locus st. Eliae“ bili su garež, lug, trnje i pustara. Zasukali su rukave, skupili hrabrosti i odvažnosti, krčili trnje, uklanjali garež…

Vjerojatno se tad rodila misao, promatrajući sebe i stanje oko sebe, kako nazvati ovo mjesto.

Godine 1788. knez Lichenstein je topovima udario na Dubicu. Povjesničar Batinić piše da se dugo vremena u Bosni računale godine „od topa na Dubici“. Turska je bržebolje evakuirala kršćansko stanovništvo uz Savu, sela su ostala prazna, a stanovnici su prešli u unutrašnjost. U modričku župu i na područje današnjeg Garevca izbjegli su vjernici iz Tišine, Domaljevca i drugih sela pokraj Save. Ta je evakuacija trajala 4 godine.

Ovo mjesto nosi svoj naziv Garevo vjerojatno već od 1700. godine. Koliko je meni poznato ima još tri mjesta u Bosni i Hercegovini koja nose isti naziv, možda i sličnu prošlost. Dva su mjesta u sjeverozapadnoj Bosni, a jedno u Hercegovini, devet kilometara udaljeno od Gacka. U 18. stoljeću Bosanska Posavina jednim djelom pripada banjalučkom kadiluku, a drugim dijelom derventskom kadiluku.

U Garevu sve je bilo spaljeno, ostala je pustoš, pepeo i garež, a područje zaraslo u trnje. Nazivi garevačkih zaseoka ukazuju na protekla vremena, kojima su povratnici davali imena prema zatečenom stanju. Danas su to zaseoci sela Garevac: Gornjani, Trnjani, Lužani i Baje.

Gornjani – područje gdje je bila Tvrtkova crkva. Današnje garevačko groblje sv. Ilije potječe iz druge polovice 18. stoljeća. Prvo je bilo negdje iza kuće Jakova Marića (Ćumura) gdje se godinama vadila glina i ćumur (ugljen).

Trnjani – plodno i središnje područje sela, koje je bilo zaraslo u trnje i šume. U ovo područje spada i Pustara, koju su poslije iseljenja Hrvata preuzeli begovi. Posavinom su vladali u osmanlijsko doba begovi Gradaščevići, a među njima najpoznatiji Husein-beg Gradaščević, prozvan „Zmaj od Bosne“.Pošto je Husein-bega prognao sultan 1832. god., njegov su golemi posjed podijelili bosanski begovi. Kada je Austrougarska zaposjela Bosnu 1878. godine promijenila je vlasnike velikih posjeda zvanih „pustare“. Tako je gradačačka „žitnica“ dospjela u ruke Vangera, Malanatte i Đunđerskog.

Lužani – gdje su povratnici našli samo pepeo i lug. Sve je spaljeno. Današnji Modrički Lug pripadao je također mjestu sv. Ilija i bio je na istoj strani do gornjanskog polja. Tek u 19. stoljeću to područje naseljavaju prognani muslimani iz Srbije, kao i područje Bos. Šamca, Orašja i Brčkoga. Rijeka Bosna promijenivši svoj tok ostavila je Gornje polje i Modrički Lug na suprotnoj strani.

Baje – bajkovito, bajnovito mjesto, koje je bilo najmanje oštećeno i nastradalo, jer se nije imalo što spaliti osim pašnjaka. Nije sigurno je li ovaj zaseok dobio naziv po ovom izrazu ili po prezimenu Bajić ili su pak Bajići dobili prezime po imenu zaseoka. Stari put od Gradačca preko Čardaka i Maksimuše, kroz Baje i Pustaru vodio je u Modriču. Na tom putu nalazimo ove nazive parcela: Maksimuša, Baje, Pustara, Pašinac… Riječ “bairat” turski – bayrat – označuje pristojbu za slobodnu pašu konja, popaša, pašarina. Pašarinu su plaćali Gradaščevićima u Gradačcu ili svojim rođacima Gradaščevićima u Modriči ili čak možda u početku samostani sv. Ilije. Današnji naziv “Maksimuša” narodni je izraz koji ima svoj korijen u latinskom jeziku. Riječ “maximum” – maksimalan, označuje najveću cijenu ispaše za turske konje. Husein Gradaščević iz Gradačca je imao svoju vilu – ljetnikovac i lovište u današnjem Čardaku. “Raja” je morala iskopati ručno riječni otok “adu” na kojem je Gradaščević imao lovište i izletište. Riječ Pašinac – (od pasti) u potpunosti se podudara s turskim izrazom za ispašu konja.