Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme:

Kaza Isus učenicima prispodobu: „Može li slijepac slijepca voditi? Neće li obojica u jamu upasti? Nije učenik nad učiteljem. Pa i tko je posve doučen, bit će samo kao njegov učitelj.

Sto gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš? Kako možeš kazati bratu svomu: ‘Brate, de da izvadim trun koji ti je u oku’, a sam u svom oku brvna ne vidiš? Licemjere! Izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš onda dobro vidjeti izvaditi trun što je u oku bratovu.

Nema dobra stabla koje bi rađalo nevaljalim plodom niti stabla nevaljala koje bi rađalo dobrim plodom. Ta svako se stablo po svom plodu poznaje. S trnja se ne beru smokve niti se s gloga grožđe trga.

Dobar čovjek iz dobra blaga srca svojega iznosi dobro, a zao iz zla iznosi zlo. Ta iz obilja srca usta mu govore.“ (Lk 6, 39-45)

_____________________

Današnji odlomak iz Evanđelja nalazi se pred kraj Govora na gori. Tom je mjestu prethodilo nekoliko slika i usporedbi koje predstavljaju Isusovu nauku i postavljaju u središte zapovijed ljubavi. Sad pak daje nekoliko temeljnih uputa koje bi trebale pomoći da se ostane pri Kristovoj istini i ljubavi. Odmah na početku stoji opomena o opasnoj sljepoći glede vlastitih pogrešaka i barem jednako toliko opasne sljepoće glede krivih nauka. U oba slučaja čovjek je u opasnosti da upadne u jamu. Jedini učitelj koji je za nas važan jest sam Krist. U slijedećoj slici Isus je još jasniji, osobito što se tiče vlastitih pogrešaka. Svi smo mi uvijek u opasnosti da osuđujemo tuđe slabosti kao velike i nepodnošljive. Naša pak vlastita krivnja čini nam se malom i zanemarivom. Čuvajmo se mjerenja s različitim mjerilima! Ovdje se ne traži niti da hladno kritiziramo drugoga niti da očajno priznamo svoju nedostatnost. Pozvani smo da svoj život mjerimo jedino prema Kristovoj ljubavi i tako iskreno uvidimo svoje jakosti i svoje nedostatke. Onda ćemo mnogo lakše podnijeti i slabosti drugih ljudi. Ta iskrenost u kojoj se riječi i djela slažu potrebna je kao temelj sretnog zajedničkog života, bilo u obitelji, na radnom mjestu ili u župnoj zajednici. Svijet će nam vjerovati da Kristovu nauku uzimamo ozbiljno samo ako vjerodostojno preuzmemo odgovornost za druge, jer: kreposti čine kršćane vrijednim divljenja, ali priznanje vlastitih pogrešaka čini ih vrijednima ljubavi.