Volio je Crkvu

374

uz 30. obljetnicu preminuća garevačkog župnika Mate Bičvića

Prije 30 godina, u noći između 6. i 7. ožujka 1989., preminuo je u župnom dvoru u Garevcu treći garevački župnik preč. Mato Bičvić u 62. godini života. Sahranjen je na mjesnom groblju u rodnim Donjim Kladarima kako je sam želio.

Poslije svećeničkog ređenja u Đakovo 8. srpnja 1951. imenovan je župnikom u Kandiji kod Bugojna gdje je ostao samo četiri mjeseca jer je morao na odsluženja vojnog roka. Po izlasku iz vojske u rujnu 1953. preuzima župu Obre i tu ostaje sedam godina. Potom je bio tajnik nadbiskupu Alaupoviću, a onda od rujna 1964. do pred kraj 1980. župnik u sv. Josipu na Marijin Dvoru u Sarajevu kada je poslan za župnika u Zavidoviće. U Garevcu je djelovao samo 18 mjeseci, od 5. rujna 1987. do smrti tako da nije imao mogućnosti pokazati na djelu sve one svećeničke i ljudske sposobnosti koje su ga resile. Vrijedno je spomenuti njegovo suorganiziranje mladomisničkog slavlja vlč. Perice Stanušića u srpnju 1988. god. kome je propovijedao današnji vrhbosanski nadbiskup Vinko kardinal Puljić.

Župnika Bičvića je resila ljudska i svećenička širina, te ljubav prema braći svećenicima i prema župljanima. Ljudi su mu se rado navraćali na razgovor, tražili su od njega duhovnu pomoć i savjete u različitim životnim poteškoćama, a on je nastojao svakome pomoći koliko je bilo u njegovoj mogućnosti. Neobično je volio Vrhbosansku Crkvu za koju je živio i izgarao; o njoj je često razgovarao s braćom svećenicima i rado primao savjete kada su bili u pitanju pojedini oblici pastoralnog djelovanja u biskupiji. Župnik Bičvić se isticao kao dobar graditelj, a prvi je od vrhbosanskih svećenika kome je uspjelo poslije Drugog svjetskog rata podići crkvu. Stoga nimalo ne začuđuje da mu je nadbiskup Čekada povjerio obnovu vrhbosanske Bogoslovije koja je završena u prosincu 1974. Ta je obnova bila predmetom različitih kontraverznih diskusija koje su župnika Bičvića koštale mnogih nesanjanih noćiju, a vjerujem i zdravlja.

Ilija Doborski