Razgovor sa s. M. Vedranom Ljubić, FDC, misionarkom u Ugandi
Sestro Vedrana, naše čitatelje sigurno zanima čime ste se bavili prije odlaska u misije. Recite nam nešto o tom razdoblju svoga života.
Rođena sam 1960. u župi Uzdol, Bosna i Hercegovina. Najstarije sam dijete Martina i Marije Ljubić, r. Jakovljević. Školu sam pohađala u rodnom Uzdolu, a nastavila u Zagrebu. Uvijek mi je bila želja raditi s djecom kao vjeroučiteljica, što se i ostvarilo. Na župi sam radila s velikim oduševljenjem, razvijajući talente koje mije Bog dao, radosna što mogu biti i djelovati kao Kći njegove ljubavi.
Kada se u Vama rodila želja za misijama?
Već kao kandidatica rado sam čitala naš tisak koji govori o misijama. Posvješćujući si da još toliki ne poznaju Isusa, u meni se uvijek budilo pitanje: što ja mogu učiniti da ga upoznaju? Molila sam Boga da mi pokaže put. Moja želja je bila sve jača i jača. Naši misionari bili su mi primjer i poticaj: o. Ante Gabrić, Majka Terezija, a posebno bih istaknula bi. Drinske mučenice, misionarke ondašnjeg vremena u Bosni i Hercegovini.
Jednom prilikom povjerila sam tu svoju želju o. Anti Gabriću. Rekao mi je da molim na tu nakanu i da će se jednoga dana moja želja ostvariti. Moje čekanje nije bilo jednostavno, ali ne i uzaludno. Isplatilo se biti strpljiv.
U Ugandu sam došla u misijskom mjesecu listopadu 1998. godine. Bogu sam zahvalna za ovih dvadeset godina misijskog služenja, na svemu što sam lijepo doživjela kao misionarka. Bilo je dana kada nije bilo lako, mislim da je to sastavni dio života i da je tako trebalo biti. Mali križevi i žrtve poticali su me na veće pouzdanje u Krista i učvršćivali su me u misijskom poslanju.
Za Ugandu se kaže da je zemlja mučenika.
Uganda je prekrasna zemlja, biser Afrike. Bog joj je dao dobre ljude i prirodne ljepote; dvije kišne sezone, tako da ljudi mogu sijati i žeti dva puta godišnje. No, to je i zemlja mučenika – Ugandskih mučenika, čije je svetište udaljeno od naše misije samo 15 kilometara. U tom se svetištu, 3. lipnja, na njihov spomendan, okupi i do milijun vjernika sa svih strana svijeta.
Iako su muslimani prvi došli u Ugandu, ipak najviše ima kršćana. Prema nekim podacima, zemlja ima 48 milijuna stanovnika, od čega je 43% katolika, 32% protestanata, manje od 10% muslimana, a ostali su pripadnici tradicionalnih vjerovanja i sekti.
Kakav je bio početak Vašeg misionarskog djelovanja prije dvadeset godina?
Kada smo došle na poziv biskupa Paula K. Bakyenge i fra Ivice Perića u biskupiju Mbarara, župu Rushooka, iznenadila sam se. Sve je bilo bolje nego što sam očekivala. Tada sam osjetila pripadnost Crkvi, velikoj obitelji u kojoj ne možemo biti sami. Narod nam je izrazio dobrodošlicu, a biskup i oci franjevci su nam savjetovali da ne žurimo s poslom; s vremenom ćemo i same uvidjeti mjesne potrebe te što nam je, prema našoj karizmi, raditi. U slobodi duha i osluškujući potrebe bližnjih, čitale smo znakove vremena. Uz podršku Vrhovne Glavarice i sestara cijele Družbe, počele smo rad s mladima, ženama i u zdravstvu.
Prvi samostan stavile smo pod zaštitu našeg duhovnog oca sv. Augustina. Ambulanta nosi ime „Majka Franziska Lechner“, a Centar za žene ,,Sv. Marta i Marija“. U početku sam pomagala u crkvi, radila s mladima, brinula o školovanju djece. Širilo se socijalno-karitativno djelovanje. Sestra Bogdana Markić preuzela je brigu za bolesnike, potrebne medicinske i druge pomoći.
Najveća mi je radost bila ići na svetu misu u filijalne crkve, susretati se s vjernicima i tako biti znak Božje prisutnosti.
A kako je danas?
Apostolat u zajednici je sličan onom s početka naše Družbe. Utemeljiteljica Majka Franziska Lechner pružala je utočište, pouku i školovanje siromašnim djevojkama, a neke su od njih odlučile pridružiti joj se u zvanju.
Djevojke koje nam dolaze iz siromašnih sela, nakon obuke u kućanskim i drugim poslovima, lakše nalaze posao kao kućne pomoćnice.
Neke nastavljaju školovanje za medicinske sestre. U Centru za žene, koji vodi naša s. Marta Čović, također pomažemo djevojkama na sličan način. Djevojke uče šivati, izrađivati ručne radove i još puno toga.
Kako je sa zvanjima? Odlučuju li se djevojke za Vašu Družbu?
Čim smo došle u Ugandu djevojke su se javljale da bi nam se željele pridružiti kao Kćeri Božje ljubavi. Djevojka Paskazija je naše prvo zvanje, odnosno prvi odaziv u našu Družbu na tlu Afrike. Primile smo je na blagdan Gospe Snježne 2001. godine. Nemam riječi kojima bih izrazila osjećaj kad su s. Paskazija i s. Fedrick položile svoje privremene zavjete. A tek njihova radost, ponos, da su postale sestre, prve Kćeri Božje ljubavi!
Vjerujem da se često utječete zagovoru bl. Drinskih mučenica.
Prije sam više bila usmjerena na njihovu mučeničku smrt, divila sam se njihovoj hrabrosti i ujedno zgražala nad neljudskošću njihovih ubojica. Danas više razmišljam o njihovu svetačkom životu i služenju siromasima u „Gostinjcu siromaha“ na Palama. Često molim njihov zagovor i preporučam im potrebe svih kojima smo ovdje poslane.
Prošle sam godine bila na odmoru u domovini te sam opet imala priliku posjetiti Goražde, mjesto njihova mučeništva. Mislim da tko god uđe u zgradu odakle su sestre skočile, ima osjećaj straha ali i ponosa, te snažnu potrebu za molitvom. Želju zadržati se tu, u tišini, a istovremeno i pobjeći s tog mjesta.
Poznato nam je da jedna vaša zajednica u Ugandi nosi ime „Blažene Drinske mučenice“.
Da, treću zajednicu, osnovanu u Kampali 2014., stavile smo pod zaštitu Blaženica. Poticaj nam je bila njihova beatifikacija. Osim toga vjerujemo da je upravo dar naših mučenica, posebno dviju Slovenki, s. Krizine i s. Antonije, to što nam je slovenska Misijska centrala pokrila polovicu troškova izgradnje kuće.
Nedavno su nas posjetili naš veliki dobročinitelj vlč. Danilo Lisjak, salezijanac, i don Matias Križnar, ravnatelj Papinskih Misijskih Djela u Sloveniji.
On je istaknuo da mu je drago boraviti u zajednici bi. Drinskih mučenica, nakon čega je zazvao njihovu pomoć na sve nas.
Mnogo je toga, dakle, pokrenuto nakon beatifikacije Blaženica…
Na beatifikaciji u Sarajevu, 2011., naša s. Bogdana predstavljala je našu misijsku postaju u Ugandi i donijela nam slike Blaženica. Ubrzo nakon beatifikacije došao nam je u posjetu vlč. Marko Hrskanović, veliki štovatelj sestara mučenica, koji je zajedno s nama slavio misu zahvalnicu za dar novih Blaženica.
U prosincu iste godine blagoslovili smo novi dio naše ambulante u Rushooki koji prvenstveno služi za zbrinjavanje oboljelih od side i stavili ga pod zaštitu bi. Drinskih mučenica. Sestru Bogdanu, koja radi u ambulanti, ljudi često pitaju
sestrama mučenicama, a ona im rado pripovijeda o njihovu životu svjedočenju te ih potiče da im se utječu u zagovor.
Prošle godine, na duhovnim vježbama za redovnice različitih družbi, imala sam priliku progovoriti o Blaženicama. Zanimljivo: bilo je to baš na njihov spomendan, 15. prosinca! Nakon duhovnih vježbi mnoge sestre su me zamolile sličice s molitvom kako bi mogle širiti pobožnost Drinskim mučenicama u svojim školama, zajednicama i sredini u kojoj žive.
Vaša poruka za kraj.
Moja je želja da se u molitvi i djelovanju, svatko u svojoj sredini, ugledamo u njihov svet život. Svaka pojedina sestra mučenica može nam biti uzor u našem rastu u svetosti.
Razgovor vodila Ljubica Pribanić
DRINSKE MUČENICE, informativni bilten Vicepostulature, br. 20 (veljača 2019.)
