23. lipnja: 12. NEDJELJA KROZ GODINU C

132

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

Dok je jednom u osami molio, bijahu s njim samo njegovi učenici. On ih upita: “Što govori svijet, tko sam ja?” Oni odgovoriše: “Da si Ivan Krstitelj, drugi: da si Ilija, treći opet: da neki od drevnih proroka usta.” A on im reče: “A vi, što vi kažete, tko sam ja?” Petar prihvati i reče: “Krist – Pomazanik Božji!” A on im zaprijeti da toga nikomu ne kazuju. Reče: “Treba da Sin Čovječji mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i treći dan da uskrsne.” A govoraše svima: “Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti (Lk 9,18-24).

_______________

Kada danas čitamo, da je Isus bio od predstavnika svojega naroda odbačen i čak ubijen, ne zadovoljava nas tumačenje, da je do toga došlo samo radi nekih privremenih prepirki i zamjerki. Isto tako bilo bi suviše jednostavno, kada bi za sve krivili samo zavist i pokvarenost vođa naroda. U pozadini su bili dublji nesporazumi.

Presudno je bilo, da je po mišljenju mnogih židova Isusov nastup značio opasnost za narod. Bili su malobrojni narod okružen i ugrožen od političkih i vojnički moćnih susjeda. Narod su vodili starješine, svećenici i farizeji, koji su predstavljali njegovu jezgru i njegovu čvrstoću. A Isus je često puta upravo to prekoravao. Još više, za uzor im je postavljao otpale Samarijance i prezirane pogane.

Gore su se osjećali pogođenima, kada su iz Isusovog vladanja zaključili, da ugrožava njihovu najveću svetinju — vjeru. Bili su svjesni, da se u moru poganstva otočić jedno-boštva. To im je bila najviša, od Boga poklonjena vrednota. Njezina vanjska znamenja bili su hram, zakon i subota. Uzdrmati Židovima te svetinje značilo bi potkopati temelje njihove samostojnosti. Ako im to netko oduzme — što im još ostaje? A iz Isusovih govora nije bilo teško razabrati sve brojnija predbacivanja na račun hrama, subote i zakona. Isus te svetinje nije odbacivao, što više, istinski se za njih zauzimao. Htio im je vratiti sadržaj, kojeg su ispraznili izvršavanjem zakona samo po slovu i čašćenju Boga usnama.

Kada je Isus nazvao Boga svojim Ocem i sebe Njegovim Sinom, mjera je bila puna. To je bilo bogohulstvo, koje njihove uši nisu mogle podnijeti. Odlučili su, da će Ga satrti.

Kako su Ga zatrli, znamo. Isus je te nesporazume platio životom. Budući da je zaista bio Sin Božji, svoj je poraz promijenio u pobjedu, a zabludu vođa u blagoslov cijelog čovječanstva.

Smijemo biti uvjereni, da će Isus sve nesporazume u povijesti čovječanstva, a i naše osobne nesporazume promijeniti u svoju slavu i u pobjedu onih visokih ciljeva, kojima kroz zablude i nesporazume — težimo.

U tome je njegova veličina. – Amen.