14. srpnja: 15. NEDJELJA KROZ GODINU C

149

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Neki zakonoznanac usta i, da Isusa iskuša, upita: „Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?“ A on mu reče: „U Zakonu što piše? Kako čitaš?“ Odgovori mu onaj: „Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!“ Reče mu na to Isus: „Pravo si odgovorio. To čini i živjet ćeš.“ Ali hoteći se opravdati, reče on Isusu: „A tko je moj bližnji?” Isus prihvati i reče:

“Čovjek neki silazio iz Jeruzalema u Jerihon. Upao među razbojnike koji ga svukoše i izraniše pa odoše ostavivši ga polumrtva. Slučajno je onim putem silazio neki svećenik, vidje ga i zaobide. A tako i levit: prolazeći onuda, vidje ga i zaobiđe. Neki Samarijanac putujući dode do njega, vidje ga, sažali se pa mu pristupi i povije rane zalivši ih uljem i vinom. Zatim ga posadi na svoje živinče, odvede ga u gostinjac i pobrinu se za nj. Sutradan izvadi dva denara, dade ih gostioničaru i reče:’Pobrini se za njega. Ako što više potrošiš, isplatit ću ti kad se budem vraćao.’” “Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike?” On odgovori: “Onaj koji mu iskaza milosrde.” Nato mu reče Isus: “Idi pa i ti čini tako!” (Lk 10,25-37).

___________

Zašto su svećenik i levit prošli kraj ranjenika na cesti? Evanđelje nam o tome ne govori. Zato smijemo samo zaključivati. Možda su žurili na svadbenu gozbu ili na sjednicu za pomoć žrtvama razbojništva, a možda im se pružala prilika za dobru trgovinu, ili si možda nisu željeli natovariti neugodnosti i troškove, ili su se bojali, da razbojnici još i njih ne napadnu…

A na dnu je bilo pitanje vrednovanja.

I Samarijanin je morao imati važne poslove, inače se ne bi uputo na tako dug i opasan put: Mogao je navesti iste izgovore i još mnogo toga nadodati, da mimoiđe ranjenika. Ali se nagnuo nad njega i pomogao mu. Zašto? Zato, jer se ravnao po ljestvici vrednota, na vrhu koje je bio čovjek. Ako je čovjek ugrožen, treba mu neodgodivo pomoći. Sve drugo, pa bilo ne znam koliko veliko i važno, mora uzmaknuti pred tim najvećim i najvažnijim.

A što. ako je taj ranjenik na cesti stranac, ako ima drugačije uvjerenje, ako pripada suprotnoj stranci? Ako je Židov, a ti Samarijanin? Čovjek je, brat je, slika je Božja, najviša je vrednota, u nevolji je, zato ću mu pomoći, spremit ću ga do najbliže kuće i pobrinuti ću se za nj.

Na njivi kršćanstva je tokom dvije tisuće godina niklo i izraslo dosta korova: Oni, koji nas ne vale, nisu u neprilici, ako treba prstom pokazati na nj; vjerski raskoli. križarski ratovi, povezanost s feudalizmom, sporovi s učenjacima, klerikalne težnje… Crkva je taj korov čistila i još uvijek čisti, a ujedno zna, da će na njezinoj njivi nicati do sudnjega dana.

Pravedan ocjenjivač zna, da nema plodne zemlje, koja se ne bi trebala braniti od korova. Zato vrijednost njive neće ocjenjivati po korovu, nego po tome, koliko je sa zdravom prirodom punila ambare, kleti i smočnice.

Ako Crkva u svojoj smočnici ne bi imala ništa drugo, nego samo današnje Evanđelje i plodove. koji su iz njega izrasli, bio bi samo to dovoljan razlog, da tu svoju njivu i nadalje obrađuje.