29. rujna: 26. NEDJELJA KROZ GODINU C

63

 

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Reče Isus farizejima: “Bijaše neki bogataš. Odijevao se u grimiz i tanani lan i danomice se sjajno gostio. A neki siromah, imenom Lazar, ležao je sav u čirevima pred njegovim vratima i priželjkivao nasititi se onim što je padalo s bogataševa stola. Čak su i psi dolazili i lizali mu čireve.”

“Kad umrije siromah, odnesoše ga anđeli u krilo Abrahamovo. Umrije i bogataš te bude pokopan. Tada, u teškim mukama u paklu, podiže svoje oči te izdaleka ugleda Abrahama i u krilu mu Lazara pa zavapi: ‘Oče Abrahame, smiluj mi se i pošalji Lazara da umoči vršak svoga prsta u vodu i rashladi mi jezik jer se strašno mučim u ovom plamenu.’ Reče na to Abraham: ‘Sinko! Sjeti se da si za života primio dobra svoja, a tako i Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš. K tome između nas i vas zjapi provalija golema te koji bi i htjeli prijeći odavde k vama, ne mogu, a ni odatle k nama prijelaza nema.’“

„Nato će bogataš: ‘Molim te onda, oče, pošalji Lazara u kuću oca moga. Imam petero braće pa neka im posvjedoči da i oni ne dođu u ovo mjesto muka.’ Kaže Abraham: ‘Imaju Mojsija i Proroke! Njih neka poslušaju!’ A on će: ‘O ne, oče Abrahame! Nego dođe li tko od mrtvih k njima, obratit će se.’ Reče mu: ‘Ako ne slušaju Mojsija i Prorokâ, neće povjerovati sve da i od mrtvih tko ustane’“ (Lk 16,19-31).

__________

Iz današnjeg evanđeoskog odlomka možda bi mogao netko zaključiti, da će nam u nebesima biti toliko ljepše, koliko smo veći siromasi bili na zemlji. To bi značilo hvaliti siromaštvo, odvraćati od pravilne brige za taj svijet i priznati, da vjera čovjeka otuđuje. Ali u zbilji nije tako. Isus nam ne postavlja Lazara za uzor, nego samo kao protutežu bogatunu.

Glavna je osoba naime bogataš. Ali ne zato, jer je bogat. Možda je došao do imetka marljivim i poštenim putem. Iz razgovora se ne može zaključiti, da je bio nepravedan.

Što ga je, dakle, „pokopalo u podzemlje“? Pokopala ga je potpuna i isključiva usmjerenost na ovaj svijet. Živi sama zato, da se sjajno gosti i raskošno oblači.

Kada nas je Bog stvorio udahnuo nam je dušu. Time nas je uzdigao iznad tjelesnosti i iznad zemaljštine. Budući da nas je mnoge stvorio, usmjerio nas je jedna prema drugom, da budemo članovi brojne ljudske obitelji. Usmjerio nas je i prema sebi, da ga kao Stvoritelja priznajemo i kao Oca ljubimo.

Bogataš za sve to ne mari. Ne brine za braću i sestre, ne vidi njihove tjeskobe i ne osjeća njihove potrebe. Ne misli na Boga, nema vremena za molitve, nema novaca za hram. Vrijeme, novac i bogatstvo ima samo zato, da služi svojemu tijelu. Zato je i u vječnosti sam sa svojim tijelom, bez braće i sestara, bez Baga i bez Oca. Plamen, koji ga pali, je svijest, da je promašio život i upropastio dušu. Kapljica vode, za kojom žeđa, je izraz potpune osamljenosti i napuštenosti. Nikog i ničeg nema, što bi mu bilo na utjehu.

Spasenja nema. Sam si uživao, sam trpi. Ni na koga nisi mislio u životu, sada nitko ne misli na te. Nikome nisi u nevolji pomagao, sada tebi nitko ne pomaže. Kako očekuješ kapljicu vode, kada je sam nikada nikome nisi dao? To nije osveta, nego samo u vječnosti produženi promašaj, kojeg si sam skrivio.

Ne znamo, da li se je to ili će se nekome zaista dogoditi. Ali znamo, da je Isus to zato rekao, da se ne dogodi nama.