13. listopada: 28. NEDJELJA KROZ GODINU C

28

Čitanje svetog evanđelja po Luki

Dok je Isus putovao u Jeruzalem, prolazio je između Samarije i Galileje. Kad je ulazio u neko selo, eto mu u susret deset gubavaca. Zaustave se podaleko i zavape: “Isuse, Učitelju, smiluj nam se!” Kad ih Isus ugleda, reče im: “Idite, pokažite se svećenicima!” I dok su išli, očistiše se. Jedan od njih vidjevši da je ozdravio, vrati se slaveći Boga u sav glas. Baci se ničice k Isusovim nogama zahvaljujući mu. A to bijaše neki Samarijanac. Na to Isus primijeti: “Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca?” A njemu reče: “Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!”

__________

“Dok je putovao u Jeruzalem” – Isus je bio na završnom dijelu putovanja na izvršenje svoga povijesnog poslanja, Isus je na putu u muku. “Eto mu ususret deset gubavaca” koji su se morali držati izvan naselja te izdaleka upozoravati zdrave: “Nečist! Nečist!” (Lev 13, 45). Držali su se skupa, jer su mogli pomagati jedni druge udruženo, sabirati namirnice i braniti se od napada zvijeri ili zlih ljudi. Englezi kažu: “Bijeda voli društvo!” Za Isusa su morali čuti na temelju njegova dotadašnjeg djelovanja. Zato mu se obraćaju naslovom poštovanja “Učitelju”. “Smiluj nam se” još ne govori jasno, da li mole materijalnu pomoć ili ozdravljenje.

Isus je u tonu njihova glasa prepoznao vjeru, odlučio ih ozdraviti bez dodira ili popratne riječi i zato ih upućuje svećenicima koji su prema Lev 14, 2-3 bili nadležni ustano- viti da je bolest iščezla te izdati dopuštenje da se ozdravljeni opet nastane među svojima. Liječničke službe ni ministarstva zdravlja u to doba još nije bilo. Isus ovdje prihvaća društvenu strukturu svoga vremena i svoga naro- da.

Iako su svi vidjeli da su ozdravili, Evanđelje spominje samo jednoga koji je glavno lice cijele zgode. U izrazu “vidjevši da je ozdravio” Evanđelje potiče nas čitaoce i slušaoce da danas dublje vidimo što nam Bog čini te da mu s ozdravljenim Samarijancem budemo zahvalni. Samarija- nčeva zahvala ide prvenstveno Bogu: on slavi Boga, i to na sav glas; ne stidi se priznati da je bio bolestan i da je do promjene došlo na intervenciju Božju preko Isusa. Zatim pada na koljena pred Isusa “zahvaljujući mu”. Ova je zahvala bila dugačka, iskrena, spontana. Ostali ozdra- vljenici bili su Židovi te su mislili da imaju pravo na Božje milosrđe. Ovaj stranac znao je da nema nikakvog prava i zato je njegova zahvalnost tim veća. Pravovjerni Židovi su Samarijance držali nevjenicima iz dva razloga: ženili su poganske žene iz Asirije i nisu pristajali uz jeruzalemski hram nego su sebi napravili novi na brdu Gerazimu.

U izrazu “koji bi se vratio i dao slavu Bogu” vidimo da Isus traži zahvalnost Bogu te da čudo pripisuje Ocu. On nije častohlepni prorok koji bi tražio vlastitu promociju i ovacije. Uvjeren je da Bog po njemu djeluje, ali zahvalnost ne traži za sebe nego za Boga čije kraljevstvo naviješta i uprisu- tnjuje. Ovaj Isusov ukor devetorici ozdravljenih danas bi morao nama biti poticaj da bolje gledamo što nam sve Bog čini te da budemo zahvalni.

“Vjera te tvoja spasila” je pohvala zahvalnom tuđincu koji je primjer punopravnim članovima naroda Božjeg. “Vjera” ovdje znači povjerenje u Isusa, osvjedočenje da Bog po njemu iskazuje svoje milosrđe. Takvu vjeru svi trebamo. Ona nam omogućuje da budemo zbiljski zahvalni Bogu i ljudima. – Amen.