12. siječnja: KRŠTENJE GOSPODINOVO

43

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U on vrijeme: Dođe Isus iz Galileje na Jordan Ivanu da ga on krsti. Ivan ga odvraćaše: „Ti mene treba da krstiš, a ti da k meni dolaziš?“ Ali mu Isus odgovori: „Pusti sada! Ta dolikuje nam da tako ispunimo svu pravednost!“ Tada mu popusti. Odmah nakon krštenja izađe Isus iz vode. I gle! Otvoriše se nebesa i ugleda Duha Božjega gdje silazi kao golub i spušta se na nj. I eto glasa s neba: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina!“ (Mt 3,13-17).

_________

U božićnoj pjesmi »Narodi nam se Kralj nebeski« već na kraju, prije zaključne hvale presvetom Trojstvu, pjevamo: »Danas se krsti Krist u Jordanu: Krštenje svoje s njime slavimo!«

Nakon božićnih blagdana Crkva u svom liturgijskom spomenu prelazi odmah na Isusovo javno djelovanje. Zato je i došao: Da ljudima navijesti Radosnu vijest spasenja, štoviše, da se za njih, preuzimajući na sebe grijeh svijeta, žrtvuje i tako ih pomiri sa svojim nebeskim Ocem, svojom smrću uništi smrt i nama omogući život vječni. To je svoje djelovanje započeo krštenjem, iako mu ono, kao Božjem Sinu, nije bilo potrebno. I sâm Ivan Krstitelj se čudi što to Isus od njega traži. Možda se to i nama čini čudno. No Isus odgovara Ivanu: »Pusti sada! Ta dolikuje nam da tako ispunimo svu pravednost!«

Toj dubokoj Isusovoj poniznosti odgovara glas s neba: »Ovo je Sin moj, Ljubljeni, u njemu mu sva milina!« Isus u isti trenutak ugleda Duha Božjega gdje silazi kao golub i spušta se na njega. Objava je to Presvetog Trojstva čovjeku. Nebesa se otvaraju. Nestaje pregrade između Boga i čovjeka. Počinje nova era za čovječanstvo: Kao što je Krist postao Bog-s-nama, tako kršćanin postaje čovjek-s-Bogom. Po krštenju u ime presvetog Trojstva.

Krštenje je, dakle, bitna prekretnica u ljudskom životu. Duh Sveti uzdiže čovjeka iznad sebe, čini ga Božjim sinom, i on otada može iskusiti svu Božju ljubav. To je ono »novo rođenje« o kojem

je Isus govorio Nikodemu. »Dana nam je vlast«, kaže sv. Ivan, »da postanemo djeca Božja«. Točno, »dana nam je vlast da postanemo …«, ali to znači da još nismo postali ako ne živimo kao Božja djeca! Što nam je, dakle, činiti? Mnogo: u prvom redu trajno nastojati da shvatimo svu Božju ljubav prema nama; boriti se protiv naših slabosti – za čistoću, pravednost i svaku krepost; priteći u pomoć bližnjemu; vjerno vršiti vjerske i ine dužnosti itd. No, ni to nije dosta: odakle nam je došao život, iz krštenja, odatle mora proizlaziti naša svetost. Duh Sveti mora u nama prevladati i obnavljati naše mišljenje, naše osjećaje, naše borbe i naša djela. Tako moramo neprestano iznova zazivati: O vječni izvore dobrote i svetosti, o Duše Sveti, privuci me k Božjim putovima! O Duše stvoritelju, obrati me! Ti, koji si me učinio Božjim djetetom, dovrši djelo svoje!

Sv. Pavao govori u tom smislu o »novom čovjeku«. Doista smo po krštenju nešto posve »novo«. »Iako smo u svijetu, nismo više od ovoga svijeta«, kaže sv. Leon, papa. Pripadamo Bogu, Božjem svijetu. Krećemo se ovim svijetom kao Božja djeca. Jesmo li toga uvijek svjesni? U osobnom životu, onom obiteljskom i društvenim? Je li tako uvijek postupamo: u radostima i žalostima, u kušnjama i milosnim časovima, u protivštinama i miru? Isti papa sv. Leon zato kaže: »Kršćanine, upoznaj svoje dostojanstvo i kad si postao dionik božanske naravi, nemoj se grešnim životom vraćati i na staru podlost. Sjeti se koje li si glave i kojeg li si tijela ud. Ne zaboravi da si izbavljen vlasti tmina i prenesen u divno Božje kraljevstvo!« I još: »Po sakramentu krštenja postao si hramom Duha Svetoga. Nemoj toga svog Gosta istjerati iz svoga srca zlim djelima i nemoj se ponovno predati u službu vraga, jer te je Krist skupo platio, platio te svojom svetom krvlju!«

Kad bismo toga bili uvijek svjesni, zaista se nikada ne bismo »predali u službu vraga«! Ne samo u osobnom nego ni u obiteljskom, ni društvenom životu. Je li uvijek upravo tako? Podsjećajući se svoga krštenja, moramo se stalno pitati je li ga uistinu živimo u svakoj prigodi, je li zaista uvijek čuvamo svoje »dostojanstvo«, koje – dakako – nije od »ovoga svijeta«. Amen.