9. travnja: VELIKI ČETVRTAK

67

Neposredno prije muke i smrti Isus je s apostolima blagovao svoju posljednju večeru. I apostolima je tada postalo jasno što će se dogoditi s Učiteljem za kojim su bili pošli ostavivši sve što su imali. Pokušajmo se uživjeti u osjećaje Isusa i apostola od kojih će ga jedan predati njegovim ubojicama.

Za vrijeme te večere Isus za opraštaj govori svojim najdražim što im ima najljepše reći i ostavlja što im ima najvrjednije ostaviti. Te njegove najljepše riječi glase: „Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge!“ A najvrjednije što im ostavlja, jest On sam u sakramentu njegova Tijela i njegove Krvi. Ustanovljuje, naime, Euharistiju.

Pranjem nogu, o čemu smo čuli u evanđelju, Isus je htio apostolima pokazati koliko on njih ljubi i tim svojim primjerom potaknuti njih kao i njegove buduće sljedbenike na sličnu međusobnu ljubav, kakvom je on njih ljubio. On njih toliko voli da njemu ne može biti ništa neugodno ni teško za njih učiniti; čak ni noge oprati.

Kad im je bio oprao noge, opet je sjeo za stol medu njih i rekao: „Razumijete li što sam vam učinio? Ako dakle ja – Učitelj i Gospodin – vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge. Primjer sam vam dao…“

Isus je znao više puta svoje slušateljstvo i same apostole iznenaditi, pa i zaprepastiti svojim razmišljanjima i postupcima. Podložnik pere noge poglavaru, učenik učitelju, rob gospodaru, žena mužu, sin ocu, sluga gospodaru. Tako je to bilo u ono doba kad je Isus – Učitelj i Gospodin – oprao noge svojim učenicima. Svaki će dobar čovjek razumjeti i reći: Muž koji ljubi svoju ženu, oprat će noge bolesnoj i nemoćnoj. Otac će isto učiniti bolesnom djetetu, gospodar iznemoglom sluzi. Ali, Isus to čini i onima koji to mogu i sami sebi učiniti, a dolikovalo je da to oni njemu učine.

Pranjem nogu apostolima Isus svima želi reći: Primjer sam vam dao: ako meni nije bilo ništa preteško za vas učiniti, ni vama ne smije biti ništa preteško da iz ljubavi jedan drugome učinite. Ljubljenom se čini i više nego što je potrebno. Kada se čovjek ponizi da bi mogao učiniti dobro, on se time zapravo uzvisi. Poniženje u službi dobra postaje uzvišenje. Svako učinjeno dobro djelo čini čovjeka više vrijednim, dok svaki propust dobra umanjuje njegovu vrijednost.

Isus je na posljednjoj večeri ustanovio sakrament Euharistije. Kad nekoga volimo, želimo čuti njegov glas, doći u njegovu blizinu, vidjeti ga. U Euharistiji se događa neusporedivo više. Isusa kojega mi volimo i koji nas voli, njega uskrsloga na sakramentalni način blagujemo, s njim se sjedinjujemo.

Da bi se ljubav između Isusa i čovjeka mogla na taj najintimniji način trajno očitovati, on na posljednjoj večeri ustanovljuje i sakrament svećeničkog Reda. Tako se preko zaređenih predstojnika ostvaruje svakodnevno taj sakrament ljubavi.

Govoreći o posljednjoj večeri, Sveto pismo govori i o Judi Iškariotskom. I mi to ne možemo mimoići. Isus je rekao da nema veće ljubavi nego život svoj položiti za svoje prijatelje.

Juda, koji se je predao zlu, mislio je da nema većeg dobra nego novac. I za novac je izdao svojeg najvećeg prijatelja Isusa. Tako nešto mogao je učiniti samo netko tko je dopustio, kako veli Sveto pismo, da u njega ude Sotona.

Mi se smatramo Isusovim prijateljima, njegovim učenicima. Da to budemo nepatvoreno, neka nas na to uvijek podsjećaju i upozoravaju Isusove riječi s posljednje večeri: „Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih.“