Išao je sa svojim hrvatskim narodom trnovitim putem Kalvarije

191

Uz 25.tu obljetnicu preminuća vlč. Bože Markotića

Na Cvjetnicu, (9. travnja 1995.) prije 25 godina, Vrhbosanski svećenik Božo Markotić preselio se u vječne stanove, a tri dana kasnije sahranjen je u Čajdrašu.

Svećenik Božo je cijelo vrijeme strahota Domovinskog rata ostao uz svoj hrvatski narod u župi Čajdraš kod Zenice, gdje je bio na službi, s njim dijelio dobro i zlo, tješio ga i hrabrio. Ostao je dosljedan svome životnom načelu: «U mome životu postoje istine za koje sam spreman i život položiti,a to su moja vjera i moj hrvatski narod!» Po tome je načelu živio, za njega se borio cijelim bićem, za njega je i umro.

Kada je počelo etničko čišćenje hrvatskog naroda u zeničkom kraju vlč. Božo je hrabro podmetnuo svoje pleća. Bio je uvijek prvi koji je dotrčao u pomoć pretučenom, opljačkanom, gladnom i žednom. Nisu ga smetali kiša i snijeg, nije se plašio pucnjave i detonacija. Danonoćno bdijenje uz svoj narod, neispavanost, brige i strahovanja negativno su se počeli odražavati na njegovo zdravlje pa je u zadnju godinu sve češće poboljevao. Bolničko liječenje je, usprkos liječničke preporuke, odbio bojeće se da se i ono malo puka ne bi razbježalo njegovim odlaskom.

Njegov svijetli lik kao svećenika i vojnog kapelana, ostavio je neizbrisive tragove ljubavi, milosrđa i odanosti a iznad svega hrabrosti i nesebičnosti. Profesor bogoslovije Tomo Knežević, sin župe Čajdraš za njega je rekao: «Vlč. Božo je svojim svećeničkim svjedočenjem i svojim jasnim i hrabrim artikuliranjem misli hrvatske duše ovih krajeva postao svjetonikom i simbolom ne samo Čajdraša, nego i cijele Zeničke doline. Išao je sa svojim hrvatskim narodom trnovitim putem Kalvarije da bi ga hrabro i razumno, kao pravi pastir, vodio prema uskrsnuću. Ponosna je Vrhbosanska nadbiskupije, rodni Riječana i rodna župa Modriča da su ga imali; ponosna je i župa Čajdraš što joj je bio župnik u teškim ratnim vremenima.»

Svećenik Božo je bio profinjena duša, skroman i ponizan, uvijek spreman na odricanje i žrtvu. Nije volio pohvale na vlastiti račun a na sve zahvale za učinjena dobra znao bi reći: dao sam ono što sam odozgor primio! Cijenio je svakoga čovjeka, a posebno je ljubio siromahe, bijednike i patnike. Za njega se može reći da je prošao Bosnom čineći dobro.

Vlč. Božo je pučku školu pohađao u rodnom mjestu Riječanima i u Modriči. Sjemenišnu gimnaziju polazio je u Zagrebu na Šalati i nadbiskupskom sjemeništu «Zmajević» u Zadru. Nakon odsluženja vojnog roka studira teologiju u Sarajevu. Na svetkovinu apostolskih prvaka Petra i Pavla, 29. lipnja 1981. zaređen je za svećenika u sarajevskoj katedrali. Nakon kapelanske službe u Derventi i u župi sv. Josipa u Zenici imenovan je je župnikom u Haljinićima (kod Kaknja) a potom u Čajdrašu kod Zenice gdje ostaje sve do svoje prerane smrti.

Prošle godine izašla je vrijedna knjiga o životu i djelovanju vlč. Bože iz pera Duška JELAŠA, vjeroučitelja u Grubišinom Polju pod naslovom „SMIJEŠAK HRABROSTI I DOBROTE“, koju bi trebao svaki pročitati koji je poznavao ili susreo svećenika Božu. Pisana je lijepim i razumljivim jezikom, opremljena različitim fotografijama s mnogo pojedinosti iz djelovanja vlč. Bože i života i ljudi s kojima je radio i za koje je živio.

Pisac Duško Jelaš, kako i sam spominje u Predgovoru, knjigu je podijelio u dva dijela: „Prvi dio, Smiješak hrabrosti i dobrote – opisuje selo Donje Riječane i zaseok Cerovu stranu iz kojega je Božo potekao te ljude, okolnosti i one naše pitome krajolike Bosanske Posavine i kojima je rastao i u dubini duše osjetio duhovni poziv.

Drugi dio, Svjedočanstva iz Čajdraša – prenosi dirljiva svjedočanstva župljana u kojima je njihov bivši župnik Božo, još uvijek tako snažno prisutan i živ. To ne čudi, jer je upravo tu proveo posljednje godine svojega života, i to u najtežim trenucima , kada je selu prijetilo razaranje a mještanima egzodus i iskorjenjivanje. Na osnovu tih živih svjedočanstava njegovih župljana, izranja istina i slika o Boži koji je djelujući u Čajdrašu ispunio misiju dobroga pastira, upravo u tim po mještane i selo najtežim uvjetima ratnoga bezumlja.“ (Predgovor, str. 10).