19. travnja: DRUGA USKRSNA NEDJELJA A

73

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
Kad bi uvečer toga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: “Mir vama!” To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovno reče: “Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.” To rekavši, dahne u njih i kaže im: “Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.” Ali Toma zvani Blizanac, jedan od dvanaestorice, ne bijaše s njima kad dođe Isus. Govorili su mu dakle drugi učenici: “Vidjeli smo Gospodina!” On im odvrati: “Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.” I nakon osam dana bijahu njegovi učenici opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvorena, a Isus dođe, stade u sredinu i reče: “Mir vama!” Zatim će Tomi: “Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.” Odgovori mu Toma: “Gospodin moj i Bog moj!” Reče mu Isus: “Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!” Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu (Iv 20,19-31).

__________

Bilo je to 25. veljače 1758. kada je Voltair pisao D’Alambertu: “Za dvadeset godina Bog će odigrati svoje.” Neće više biti ni Crkve, ni njenih svećenika, proricao je Voltaire. Točno na taj dan poslije dvadeset godina, tj. 25. veljače 1778. godine, kada je Boga trebalo nestati sa svjetske scene, Voltaire slavi. Naime, predvečerje je Francuske revolucije koja je u svojoj čežnji za slobodom ništila sve što je i u najmanjoj vezi s Crkvom, a trn u oku im je predstavljalo postojanje Boga. Dakle, Voltair je u trijumfu, ali odjednom se pojavljuje bolno izbacivanje krvi. “To je nemoguće, vi umirete!” uzviknuo je dr. Tronchi. Sada kada bi trebao slaviti uklanjanje Boga, nestajanje svega što nosi nazivnik Bog, neka nevidljiva ruka dotiče njegov život za koji je mislio da će vječno trajati. Voltairu, u njegovoj agoniji, struji kroz čitavo biće samo jedan i to jako velik upitnik: A što ako ipak ima nešto nakon ovog života? Sve njegove filozofske teorije padaju u vodu pred stvarnošću smrti. On brzo zove svećenika, no kakav učitelj takvi i učenici. Ne puštaju svećenika niti blizu, a onaj koji je slavio smrt Boga sada umire u strašnoj muci. Pitanje ostaje: Da li je to smrt Boga ili smrt Voltaira? Da li je to smrt Boga ili smrt i kraj mojih uvjerenja? Da li o meni sve ovisi ili ništa ne ovisi? Odgovor je i da i ne, jer (iz vjere govorim) Bog nas je stvorio bez nas samih, ali nas bez nas ne može spasiti. Voltairu je lakše bilo ne prihvatiti istinu, a kamo li o njoj razmišljati, jer time ostaje u centru pažnje. On ostaje prvi i postaje sam za sebe mjerilo života i smrti. A nismo li i mi često puta takvi da nam je lakše i jeftinije ostati centrirani na sebe, nego dopustiti Bogu da stane na prvo mjesto u našem životu? Zašto? Zato jer je Bog zahtjevan. On traži odricanje i vjernost. Voltair je ostao uz svoje ja, ali na kraju je izgubio i ono što je mislio da posjeduje: život. Bog se ne da nadmudriti: tko s njim gradi dobiva, tko bez njega gradi gubi. Problem ostaje: Vjerujem li ja više sebi, nego Bogu? Imam li hrabrosti osloniti se na Njega? Želim li odgovorno trpjeti ili olako pobjeći od odgovornosti prema bližnjem i Bogu zaustavljajući se na sebi samom?
Ovih dana često nam se mota po glavi i kroz uši: Aleluja! Aleluja! On je živ! Isus je uskrsnuo od mrtvih! Ali vratimo se na ono što govori evanđelje ove vazmene nedjelje. Svakako da u središtu ostaje Uskrsnuće Gospodinovo, ali što se dešava s nama u odnosu prema tom Uskrsnuću. Da li mi nešto smeta u ušima? Promotrimo apostola Tomu. Očito da mu nije bilo lako prihvatiti onakav slijed događaja kakav mu se nudio. Isus je bio uhvaćen, zatim su ga odveli da ga nepravedno osude, bičevali su ga, a to je u ono vrijeme bilo blisko smrtnoj kazni. Zatim su ga onako krvava i sramotno okrunjena doslovce razapeli okrutno mu pribijajući ruke i noge na ono teško drvo križa. Umro je. Toma je to znao i s gorkim je plačem prihvatio tu gorku stvarnost. A sada mu drugi apostoli nude nešto drugo od onog što je, ljudski rečeno, normalno, da se spotaknem o riječ, ono što svi normalni ljudi vjeruju. Kada bih to isto rekao ovako možda bi bilo jasnije: Netko drag, s kim si proživio čitav život, koji ti je učinio toliko dobra u tvom životu, netko do koga ti je stalo, koji ti je privržen srcu, razboli se, karcinom mu zahvati vitalne dijelove tijela i on umre. I sada ti netko dolazi i kaže: On ti je živ! Nemoj tugovati… Da li bi povjerovali u to? Ne bi li to, ljudski rečeno, bilo apsurdno i još k tome nas povrijedilo? Ne znam možemo li shvatiti Tomu. Nije mu bilo lako. Zato i traži dokaze, jer vjera u Mesiju koji je došao na svijet može proći kako tako, ali da On umre i uskrsne od mrtvih neće baš tako lako proći. Od Tome se sada traži VJERA. Nema tu znanstvenog dokaza. Tu je potrebna vjera… Kada nam je najteže u životu, kada trebamo s povjerenjem krenuti naprijed jesmo li u stanju povjerovati Bogu i staviti ga na prvo mjesto u životu, ma koliko nas to koštalo? Da nije upravo u vjeri Voltaire pogriješio!? Želimo li u životu računati s Bogom ili se osloniti samo na sebe!?
Uskrsli Isus dolazi i govori: “Mir vama!” Svakom onom koji povjeruje uskrsli Gospodin daje mir koji nadilazi svako srce. Dakle, mir je dar onom koji povjeruje da je Bog živ, da je Isus Tu među nama, i stavlja Boga na prvo mjesto u svom životu. Isus želi dati mir svakom čovjeku, jer došao je među nas da nas spasi, a ne pogubi. To je volja Očeva, a Isus je ispunja do kraja. Zbog te silne ljubavi Toma govori vidjevši Isusa živa: „Gospodin moj i Bog moj!“, a Isus odgovara i tebi i meni: „Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!“