Prije 95 godina rodio se garevački svećenik Nikola Burić

30

Prije 95 godina, na spomendan mučenika sv. Ivana Nepomuka, 16. svibnja 1925. godine rodio se Peri i Ani Burić u garevačkom zaseoku Trnjani dječak kome na krštenju dadoše ime Nikola, a od milja ga prozvaše «Jugo». Osnovnu je školu polazio u rodnom Garevcu, gimnaziju na Šalati u Zagrebu a bogosloviju u Zagrebu. Po svršetku bogoslovnih nauka na zagrebačkoj bogosloviji, zaređen je za svećenika na Petrovo 1955. godine u Zagrebačkoj provostolnici. Iste je godine obnašao službu kapelana u Bežlji i upravitelja župe Lukavac. U veljači 1956. godine njegovi ga poglavari poslaše za kapelana u Derventu, da bi mu godinu dana kasnije dodijelili župu Žabljak. Dana 19. studenoga 1973. imenovan je župnikom u Poljacima gdje je ostao nepunih deset godina sve do svoga umirovljenja, 13. rujna 1983. godine.

Na svim župama, gdje je djelovao, posebno se zalagao za duhovna zvanja, a danas mu nekoliko svećenika i redovnica duguju zahvalnost za milost svećeničkog i redovničkog zvanja. Vlč. Nikola je ljubio svoje župljane i nastojao je da imaju lijepo uređene crkve. Temeljito je spremao propovijedi koje su bile jednostavne, razumljive i prožete svetopisamskim citatima. Živio je skromno i povučeno, bio je neobično gostoljubiv, otvoren i susretljiv u razgovoru, spreman na šalu ali i na ozbiljnu riječ i ukor.

Shrvan teškom bolešću, poslije svoga umirovljenja smješten je u Svećenički dom u Sarajevu, gdje je satima molio, mnogo trpio i sve svoje patnje prikazivao Otkupitelju za dragi mu hrvatski narod. Bogoslovi i profesori Bogoslovije su mu se rado navraćali od kojih su ga neki redovito dvorili.

Vlč. Nikolu je neobično boljelja činjenica da su hrvatski vojnici, koji su se u svibnju 1945. na odžačkoj strani predali partizanima, bili zatvoreni u štalu koja je bila u vlasništvu njegove obitelji a odatle odvedeni na stratišta u šume izvan sela, na rijeke Savu i Bosnu. O toj tragediji je često pričao, informirao se kod preživjelih o tijeku događaja, skupljao iskaze i pravio bilješke o tom strahovitom zločinu. Želja mu je bila da tu štalu, iz koje su stotine hrvatskih rodoljuba odvedeni u smrt, preuredi u kapelu. Neposredno prije izbijanja rata u Sloveniji i Hrvatskoj 1991. god., pritisnut parkinsonovom bolešću, posjetio je rodbinu u Garevcu i još jednom pogledao oronulu štalu, toga svjedoka stradanja Hrvata Garevca i okolnih mjesta. Posjetio je i masovnu grobnicu u  šumama izvan sela gdje je jedan dio zarobljenih iz Burića štale ubijen na najokrutniji način.

Vlč. Nikola je preminuo na spomendan sv. Alojzija 1993. godine. Ni u jednom crkvenom glasilu nije zabilježeno njegovo preminuće, iako je vlč. Nikola za vrijeme svoga pastoralnog služenja neumorno širio katolički tisak.

U «Vrhbosni» službenom glasilu vrhbosanske metropolije za god. 1993. spominje se da su svećenici Ivo Tomašević i Đuro Živković, 21. siječnja 1993. preko Ilidže iz Sarajeva izvezli umirovljene svećenike Nikolu Burića i Jozu Matkovića i odvezli ih u kuću «Salvator» u Dubrovnik.

Vlč. Nikola je još pet mjeseci, nakon izlaska iz opsjednutog Sarajeva, boravio u «Salvatoru» u Dubrovniku kod časnih sestara Kćeri Božje Ljubavi, te se 21. lipnja 1993., opremljen svetim sakramentima u dubrovačkoj bolnici, gdje je bio na liječenju, oprostio od ovoga svijeta i otišao u susret nebeskom Ocu. Sahranjen je dva dana kasnije (23.6.1993.) na dubrovačkom groblju «Boninovo» u svećeničku grobnicu, a sprovodne obrede je vodio župnik Grgo Tomić. God. 2005. njegovi su zemni ostaci preneseni u svećeničku grobnicu u Sarajevo gdje čekaju slavno uskrsnuće.