Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  24. srpnja 2017.

 

Popis dušobrižnika Gareva/Garevca

7. prosinca 2009.
_____________

Župnici Bijele

od 1762. do 1784. Garevo je u sastavu župe Bijela

 

Fra Martin Vrgoč

      1761.-1765.

Fra Franjo Jurjević

      1765.

Fra Pavo Jurkić

      1766.

Fra Mijo Aljinić

      1767.

Fra Rafo Varešanin

      1768.-1775.

Fra Pavo Stojčić

      1775.-1776.

Fra Ilija Lučić

      1766.-1767.

Fra Grgo Varešanin

      1777.-1779.

Fra Marijan Ćanić

      1779.-1881.

Fra Franjo Jurjević

      1781.-1784.

 

Kapelani samostalne kapelanije Tramošnica

od 1784. do 1803. Garevo

pripada samostalnoj kapelaniji Tramošnica

 

Fra Tomo Subotić

      1784.-1787.

Fra Marko Mijatović

      1787.-1790.

Fra Tadija Gašić

      1790.-1792.

Fra Anto Treiznić

      1792.-1793.

Fra Petar Maroević

      1793.-1799.

Fra Josip Stoičić

      1799.-1801.

Fra Andrija Maračić

      1801.

Fra Rafo Petrić

      1801.-1802

 

Kapelani samostalne kapelanije Garevo (1803-1820)

 

Fra Bono Filipović

      1808.-1809.

 

Župnici župe Garevo (1820-1889)

 

Fra Ignacije Salatić

      1839.

Fra Anto Nedić

      1842.-1848.

Fra Stjepan Krištić

      1849.-1855.

Fra Blaž Petrović

      1855.-1856.

Fra Dominik Andrić

      1856.-

Fra Marko Jurić

      1861.-1864.

Fra Mato Živković

      1870.-1872.

Fra Franjo Knežević

      1872.-1873.

Fra Marko Jurić

      1873.-1875

Fra Jozo Mikić

      1875.-1876.

Fra Ilija Lacić

      1876.-1877.

Fra Grgo Došen

      1879.-1880.

Fra Marko Baotić

      1880.-1885.

Fra Mato Oršolić

      1885.-1889.

Fra Blaž Ikić

      1889.

 

Župnici župe Modriča

od 1889. do 1975. Garevac je u sastavu župe Modriča

 

Fra Blaž Ikić

      1889.-1890.

Fra Tadija Miličić

      1890.-1892

Fra Grgo Došen

      1892.-1896.

Fra Pavo Pavlović

      1896.-1897.

Fra Ilija Lacić

      1897.-1899.

Mato Bekavac

      1899.-1908.

Franjo Jurić

      1908.-1948.

Milidrag Bujas

      1948.-1949.

Josip Vidaković

      1949.-1951.

Rudolf Römer

      1951.-1956.

Ambrozije Benković

      1956.-1957.

Mijo Thon

      1957.-1975.

 

Župnici župe Garevac (1975. -_)

 

Mijo Thon

      1957.-1978.

Josip Glavaš

      1978.-1987.

Mato Bičvić

      1987.-1989.

Luka Janjić

      1989.-1996.

Josip Janjić, u. župe

      1998.-2000.

Ilija Matanović

      2000.-2003.

Filip Brajinović

      2003.-

 

Kapelani župe Garevac

 

Đuro Zrakić                   

1975.-1978.

Nikola Čabraja

1978.

 

Župnici župe Garevo (1839-1889)

1. prosinca 2009.
______________

FRA IGNACIJE SALATIĆ (1839.)

Umro je u Ulicama 17.08.1844.

 

FRA ANTO NEDIĆ (1842.-1848.)

Rodio se u Tolisi 20.04.1812. godine od oca Pave i majke Orke r. Dominković. Na krštenju je dobio ime Jakov.

Osnovnu i srednju školu je završio u Kraljevoj Sutjesci, gdje je stupio u novicijat 30. 01.1828. Filozofiju je završio u Kraljevoj Sutjesci, bogosloviju u Emiliji i Ravenni. Mladu misu je rekao u Italiji 01.05.1835. Sav studij završio je odličnim uspjehom. U Bosnu se vratio u veljači 1840.

U Provinciji je vršio dužnost meštra novaka (1840 -1842), župnika u Garevu (1842-1848), kapelana u Kraljevoj Sutjesci (1848-1849), župnika u Tolisi (1849-1852), Tišini (1852- 853) i (1855-857), Tramošnici (1853-1855), upravitelja kapelanije u Žeravcu (1857-1862) i župnika (1862- 872).

Bio je provincijalni vikar (1847-1851) i definitor Provincije (1869-1872). Vršio je i dužnost biskupovog izvanjskog vikara za vrijeme župnikovanja u Žeravcu.

Umro je u Tolisi 15.04.1888. godine. Pokopan je u groblju sv. Ante na Karauli.

U Tišini je kupio zemljište s već postojećim zgradama koje je preuredio za crkvu i župni stan.

 

FRA STJEPAN KRIŠTIĆ (1849.-1855.)

Rodio se u Dubravama 16.06.1813. godine. Na krštenju je dobio ime Anto. Osnovnu i srednju školu je završio u Kraljevoj Sutjesci, gdje je stupio u novicijat 26.03.1829. Filozofiju je završio u Kraljevoj Sutjesci. Početkom ožujka 1832. starješinstvo ga šalje na studij bogoslovije u Bononiju. Iz Italije se vraća, završivši studij, u Kraljevu Sutjesku 1839. Vršio je službu kapelana i samostanskog vikara u Kraljevoj Sutjesci i župnika u Zoviku (1842-1847), Zeleni kama - Plehan (1847 -1848), Garevu (1849-1855), župnika i gvardijana u Kraljevoj Sutjesci (1855-1857). Umro je u Kraljevoj Sutjesci nakon kratke bolesti,100 na dužnosti župnika i gvardijana, 12. V. 1857. godine101. Pokopan je na mjesnom groblju.

U Garevu je sagradio 1849-1850. župnu kuću, 1854. počeo je graditi župnu crkvicu, ali je zbog premještaja u Kraljevu Sutjesku nije završio. Podigao je i potrebne gospodarske zgrade.

 

FRA DOMINIK ANDRIĆ (1855)

Rodio se u Gori (Kraljeva Sutjeska) 25.11.1818. U Garevu je dovršio gradnju drvene crkvice (16,5 m dugu i 9 m široku) koju je  god. 1854. započeo graditi fra Stjepan Krištić. Vršio je službu provincijala (1875-1878) Umro je 07.07.1897. god. u Kraljevoj Sutjeski.

 

FRA BLAŽ PETROVIĆ (1855-56)

Rodio se u Tolisi 14. 11.1814. godine od oca Josipa i majke Eve r. Marošević. Na krštenju je dobio ime Ilija.

Osnovnu školu je završio u Tolisi, a nižu srednju u Kraljevoj Sutjesci, gdje je stupio u novicijat 29.07.1830. U rujnu 1832. ide u Ugarsku, u Suboticu, radi završetka srednje škole, te studija filozofije i bogoslovije. Svršivši srednju školu i filozofiju otpušten je sa studija i kažnjen zbog ispada, koji se sastojao u isticanju hrvatstva. U svibnju 1838. poslan je na studij bogoslovije u Picenu. U Italiji je rekao i mladu misu 27.03.1841. U Bosnu se vratio tek u rujnu 1848.

Sav studij završio je odličnim uspjehom te je odmah poslije mlade mise postavljen za profesora filozofije.

Bio je na dužnosti kapelana u Kraljevoj Sutjesci i Tolisi te župnika u Komušini (1851-1852), Garevu (1855-1856), Potočanima (1856-1859), Zoviku (1862-1863), Vidovicama (1870-1871) i Tramošnici (1871-1874). Bio je i na dužnosti predavača bogoslovima u Tolisi (1876).

U Potočanima je počeo graditi zgradu na kat. Prizemlje je bilo određeno za crkvu, gornji dio za župni stan.

Umro je u Tolisi 16. 04.1884. godine. Pokopan je na groblju Karaula.

 

FRA MARKO JURIĆ (1861-1864)

Rodio se u Ledenicama, župa Garevo, 12.02.1828. godine. Na krštenju je dobio ime Petar.

Osnovnu i srednju školuje završio u Kraljevoj Sutjesci, gdje je stupio u novicijat 23. X. 1843. U lipnju 1849. ide na studij u Velitrao. Završivši studij i primivši svećenički red vratio se u Bosnu 1853.

Bio je na dužnosti kapelana u Ulicama, Kraljevoj Sutjesci, Tuzli i Dubravama te župnika u Vijaci (1859- 861) i Garevu (1861.-1864.) i (1872.-1875.).

Početkom 1876. određen je za kapelana u Tolisu. Iz Kraljeve Sutjeske krenuo je 28. veljače. Sutradan je stigao do Vranduka i odsjeo u Begovu Hanu. U noći mu je pozlilo. Javljeno je svećeniku u Zenici te je ovaj došao, bila je Cista srijeda, i opremio ga. Ubrzo je umro (01.03.1876.). Prevučen je kolima do župnog stana u Zenici i 02.03. pokopan na zeničkom groblju. On je prvi svećenik pokopan u Zenici.

 

FRA MATO ŽIVKOVIĆ (1870.-1872.)

Zivkovic fra MatoRodio se u Ugljari, župa Tolisa, 23. 07.1840. od oca Mate i majke Janje r. Benković. Na krštenju je dobio ime Ilija. Osnovnu školuje završio u Tolisi. Srednju školu je završio u Kraljevoj Sutjesci, gdje je stupio u novicijat 04.10.1855. Filozofiju i bogosloviju je završio u Đakovu (1857-1862). Mladu misu je rekao 02.02.1863. u Kraljevoj Sutjesci, gdje mu je jedan župljanin dobročinitelj bio misni otac i snosio sav trošak.

Već kao mladomisnika šalje ga Starješinstvo u proševinu za otplatu duga rezidencije Sv. Jurja u Carigradu. „Kroz više godina hodajući prošao je Hrvatsku, Slavoniju, Kranjsku, Štajersku, Magjarsku, Austriju gornju i doljnju te kraljevinu Češku.“

Vrativši se iz proševine određen je za kapelana u Carigrad, gdje je ostao godinu dana. Vraća se u Kraljevu Sutjesku za nastavnika pripravnicima za Franjevački red (1869-1870). Župničku službu vrši u Garevu (1870-1872), Tišini (1874-1877), Popovićima (1884-1885), Bijeljini (1885-1888) i Domaljevcu (1894-1897). Također je vršio službu kapelana i ravnatelja crkvenog pjevačkog zbora u Tolisi. „Kao župnik Domaljevački jer još nije imao u svojoj crkvi velikog oltara, otijde pješe u Stitar da kupi oltar iz one crkve jer se Stitarci sebi novi napravili. Iz Stitara opet pješe vratio se u Domaljevac a imao je na nogama samo štiflete. Bilo je zimsko doba. Snijeg i blato razjuži se i on tako gazio je vodu i blato po vrh cipelah. Od tog neugodnog puta prehladio se, dobio groznicu, za groznicom nadošao je tifus koga nemogoše preboliti."

Umro je u Domaljevcu 28.02.1897. Pokopan je na Karauli. U Tišini je, uglavnom od svojih dohodaka, sagradio crkvu. I u Bijeljini je sagradio župnu crkvu, koja je blagoslovljena 20.07.1887. Iste godine je nabavio i harmonij za crkvu. U Domaljevcu je dovršio gradnju crkve.

 

FRA FRANJO KNEŽEVIĆ (1872.-1873.)

Rodio se u Vidovicama 13.01.1845. godine od oca Matana i majke Ruže r. Župarić. Na krštenju je dobio ime Marijan. Osnovnu školu završio je u Vidovicama, a srednju u Kraljevoj Sutjesci, gdje je stupio u novicijat 21.12.1860. Studij filozofije i bogoslovije završio je u Đakovu (1862-1865) i Ugarskoj, odakle se vratio u Provinciju, završivši studij, 1867. Za svećenika je zaređen u Kreševu 9.02.1868. (nedjelja sedamdesetnice). Mladu misu je rekao u Vidovicama 23.02.1868. Bio je na dužnosti kapelana u Tolisi, Tramošnici, Dubici i Kraljevoj Sutjesci te župnika u Garevu (1872-1873) i (1877-1879), Zoviku (1876-1877) i Vidovicama (1882-1885).

Fra Franjo Knežević, župnik u Vidovicama, povrativši se na večer dne 19. siječnja (1885) iz Brčkoga ode na počinak i ne diže se više. Udarila ga kap. Sahranio ga fra Filip Oršolić, gvardijan, dekan i župnik u Tolisi, uz podvorbu dvojice svećenika i množine naroda.

 

FRA MARKO JURIĆ (1873-1875) – drugi puta -

 

FRA JOZO MIKIĆ (1875-1876)

Rodio se u Vidovicama 23. 04.1842. godine od oca Ante i majke Marije r. Janjić. Na krštenju je dobio ime Marko. Osnovnu školu je počeo pohađati u Tolisi, a završio u Vidovicama. Srednju je završio u Kraljevoj Sutjesci, gdje je stupio u novicijat 17.09.1857. Filozofiju je završio u Kraljevoj Sutjesci, bogosloviju (od 1860) u Đakovu. Za svećenika je zaređen 14.05.1865.

Bio je na dužnosti kapelana u Tolisi, meštra novaka u Kraljevoj Sutjesci (1866-1869) i prodirektora klerika te župnika u Dubici (1869-1874), predsjednika rezidencija na Plehanu (1874 - 1875), župnika u Garevu (1875-1876) i Vidovicama (1876- 878).

Umro je u Vidovicama, kao kapelan i samostanski vikar u Tolisi, 02.03.1879. godine. Pokopan je na groblju u Vidovicama.

U Dubici je sagradio novi župni stan, prizemlje od kamena, sprat od ćerpića.

Posebno se odlikovao nesebičnom požrtvovnošću i ljubavlju prema bolesnicima.

 

FRA ILIJA LACIĆ (1876.-1877.)

Lacic_fra IlijaRođen je u Dubravama 24. ožujka 1832. godine. Osnovnu i srednju školu je završio u Kraljevoj Sutjesci, gdje je stupio u novicijat 23. studenoga 1848. godine. Filozofiju i teologiju je studirao u Kraljevoj Sutjesci i u Italiji. Za svećenika je zaređen 17. prosinca 1854. godine.

Bio je kapelan i ravnatelj crkvenog kora u Kraljevoj Sutjesci i Tolisi u više navrata, župnik na Plehanu (1860), Komušini (1862-1864), (1865-1871) i (1874-1875), upravitelj samostalne kapelanije u Bosanskom Brodu (1864-1865), župnik na Ulicama (1872-1873), župnik i gvardijan u Kraljevoj Sutjesci (1873-1874), župnik i predsjednik rezidencije u Tolisi (1875-1876), župnik u Garevu (1876-1877), Tišini (1877-1889), Goricama (1893-1897), Modriči (1897-1899), Tramošnici (1901), Domaljevcu (1904-1906) i Tolisi, gdje je ujedno bio i gvardijan (1889-1890). Umro je u Tolisi 16. svibnja 1910. godine. Pokopan je na groblju Karaula.

 

FRA FRANJO KNEŽEVIĆ (1877.-1879.) – drugi puta -

 

FRA GRGO DOŠEN (1879.-1880.)

Dosen_fra_GrgoRođen je u Ugljari, župa Tolisa, 3. kolovoza 1846. godine. Osnovnu školu je završio u Tolisi, a srednju u Kraljevoj Sutjesci, gdje je stupio i u novicijat 31. ožujka 1862. godine.

Filozofiju je završio u Kraljevoj Sutjesci (1863-1864). U rujnu 1864. godine ide na studij bogoslovije u Firencu. Studij je završio u Dubrovniku 1868. godine. Za svećenika je zaređen u Brestovskom 14. veljače 1869. godine. Bio je kapelan u Tolisi, Carigradu (1871-1876), predsjednik rezidencije u Carigradu (1876-1878), župnik u Garevu (1879-1880), Ulicama (1880-1882). Bio je tajnik Provincije i provincijala fra Ilije Ćavarovića (1882-1885), župnik u Potočanima (1885-1892), Modriči (1892-1896), Domaljevcu (1900-1901), Dubravama (1901-1908) i (1910-1917) i Tolisi (1908-1910), gdje je ujedno bio i gvardijan. Bio je i na dužnosti provincijalnog vikara (1888-1891) i definitora Provincije (1906-1909). Umro je u Tolisi 11. listopada 1919. Pokopan na groblju Karaula.

 

FRA MARKO BAOTIĆ (1880.-1885.)

Baotic_ fra_MarkoRođen je u Donjoj Mahali, župa Tolisa, 05.02.1842. godine od oca Mate i majke Lucije, rođene Dominković. Na krštenju je dobio ime Josip. Osnovnu školu je završio u Tolisi, a srednju u Kraljevoj Sutjesci, gdje je stupio u novicijat 17.09.1858. godine. Filozofiju i teologiju je studirao u Kraljevoj Sutjesci i u Đakovu, odakle se vratio u Provinciju u kolovozu 1865. godine. U rujnu iste godine biskup fra Anđeo Kraljević gaje zaredio za svećenika u samostanu Gorice - Livno. Mladu misu rekao je u Tolisi 29. listopada 1865. godine.

Bio je kapelan u Tolisi, Carigradu (za Nijemce, Talijane i Slavene) i župnik u Vidovicama (1871-1874), Goricama (1878-1879), Garevu (1880-1885), Žabljaku (1891-1896), Tišini (1896-1897) i Domaljevcu 1902. i (1903-1904).

Umro je u Tolisi 31.03.1907. godine. Pokopan je na groblju Karaula.

Bio je vrlo obljubljen kod svećenstva i naroda, te su ga svi zvali «Čiko».

 

FRA MATO ORŠOLIĆ (1885.-1889.)

Orsolic fra MatoRodio se u Tolisi 18.03.1838. godine od oca Tadije i majke Kate r. Marošević. Na krštenju je dobio ime Marko.

Osnovnu školu je završio u Tolisi, a srednju u Kraljevoj Sutjesci, gdje je stupio u novicijat 25. IX. 1854. Filozofiju je završio u Kraljevoj Sutjesci, a bogosloviju (od rujna 1856.) u Đakovu. Za svećenika je zaređen 19.03.1861. Mladu misu je rekao u Tolisi 07.04.1861.

Bio je na dužnosti kapelana u Tolisi i Dubravama te župnika u Domaljevcu (1864-1870), odatle je premješten u Đakovo za meštra bogoslova i samostanskog vikara, a zatim za župnika u Derventi (1871-1876), Tolisi (1876-1879), gdje je ujedno vršio i dužnost prvog gvardijana. Potom je bio župnik u Zeravcu (1879-1885), Garevu (1885-1889), Tišini (1889-1890) i Gradačcu (1891-1893).

Umro je u Tolisi, vršeći službu župnika u Gradačcu, 24.11.1893. godine.

 

FRA BLAŽ IKIĆ (1889.)

Rodio se u Štrepcima, župa Zovik 2.2.1849.godine. Za svećenika je zaređen 8.10.1871.godine. Kao svećenik pisao je svoje priloge i surađivao u časopisu Novi prijatelj Bosne, koji je uređivao fra Dobroslav josip Božić, rodom iz župe Potočanske. Bio je župnik u Komušini od 1883.-1888. godina, a iza toga dolazi za župnika 1889. uGarevo, a 17. listopada 1889. godine prelazi u Modriču u iznajmljenu kuću. U Komušini je dovršio zvonik stare crkve. On je zapisao narodnu predaju o slici Komušanske Gospe 1887. godine i objavio je u Glasniku Jugoslavenskih franjevaca 1888. godine (str. 136.-138.;149.-151.). Još sredinom 1883.godine iz Komušune pisao je molbu nadbiskupu Štadleru za prijelaz u svjetovne svećenike, ali mu je molba odbijena. Poslije Garevca i Modriče odlazi za župnika u Morančane. Za njegova boravka u Morančanima imamo ovo zabilježeno: „Nadbiskupski ordinarijat u svom dopisu Provincijalatu od 27.travnja 1890. upozorio je da: „velečasni B. I. ne može i ne smije biti nigdje župnik“, i da se suspendira, a na koliko vremena, odredit će se u dogovoru s provincijalom.  

Poslije ovoga nema ništa drugo zapisano, ali se zna da je iz Morančana otišao u Srbiju i prihvatio pravoslavlje. U Šematizmu Bosne Srebrene od 1895.godine pored njegova imena stoji zabilježeno olovkom da je šizmatik.



Župnici i kapelani župe Garevac

10. svibnja 2008.
Popis svećenika koji su se brinuli za duhovni napredak Garevljana

MIJO THON (1975.-1978.)

Thon_MijoMijin otac Ivan došao je iz Bavarske u Bosnu, nastanio se u Bijeljini i tu oženio Mariju Grahovski. Kao zidar brzo je našao posao, gradio je obiteljske kuće, crkve i bogomolje. Te s vremenom podigao malo poduzeće. Bog im je darovao sedmoro djece od kojih je dvoje, Miju i Karmelu pozvao u duhovni stalež. Mijo je niže razrede škole završio u Bijeljini, više u Travniku, a bogoslvne je nauke učio u gradu na Miljacki, U Sarajevskoj prvostolnici je po rukama nadbiskupa-pjesnika Šarića, 27. ožujka 1936. bio zaređen za svećenika, a potom poslan u Čemerno.

Mlad, zdrav i poletan prihvatio je s oduševljenjem pastorizaciju te planinske župe. Tu je sagradio župski stan a povjerene mu duše učio moliti i bližnjega ljubiti. God. 1939. premješten je u Radunice, gdje se svim silama dao na gradnju seoske škole. Sam je uradio građevinski plan, okupljao radnike i preuzimao zidarske poslove, a potom sazivao đake kojima će biti i prvi učitelj.

Za vrijeme ratnih stradanja odlazi za dušobrižnika u rodnu Bijeljinu gdje su ga komunisti kao „protunarodnog elementa“ uhvatili a potom strpali u zatvor. Po izlasku s robije odlazi za župnika u Solakovu Kulu. Župski je stan bio razrušen, a on cijelo to vrijeme stanuje u jednoj sobi koja mu je služila kao kancelarija i spavaonica.

God. 1950. imenovan je župnikom u Bijelom Brdu kod Dervente, a sedam godina kasnije prelazi u Modriču. Pješke, na konju ili biciklom obilazi sela svoje nove župe, posjećuje bolesnike, tješi žalosne i ucviljene, propovijeda, moli i očinski opominje. Na vjeronaučnim satovima s oduševljenjem govori o svećeničkom i redovničkom pozivu, što će kasnije uroditi brojnim duhovnim zvanjima u modričkoj župi.

Često je znao reći da je za svećenika najveća radost Bogu sagraditi crkvu. Iz Modriče organizira i vodi gradnju Gospine crkve u Garevcu. Često odlazi u Njemački i tamo kuca na plemenita srca dobročinitelja i moli za pomoć. God. 1975. priveo je gradnju kraju a potom se preselio u Garevac. Nakon penzioniranja 1978. upravu župe je predao vlč. Josipu Glavašu, a on ubrzo odlazi u Njemačku, u župu Uigendorf gdje je ostao do smrti. Gospa, kojoj je djetinje bio odan cijelog svoga života, udijelila mu je veliku milost: 1986. proslavio je zlatni svećenički jubilej. Na godišnjicu ređenja pisao je jednom mlađem subratu: „Danas, 27. ožujka je godišnjica moga svećenikog ređenja. Bila su nas četvorica. Od tih su dvojica streljana (Josip Bökmann i Josip Perčinlić) a jedan bivši banjalučki župnik (Emil Crnković) rodio se za nebo neke godine. Nadbiskup Šarić i svi moji isusovci-profesori već su u vječnom blaženstvu. Koliko se moram zahaljivati Gospodinu za sva dobročinstva kroz ovih 50 godina misništva! Bome i preporučivati se za sretnu smrt, rođenje za nebo!“

Dana 7. studenog 1986. otišao je tiho u susret nebeskom Ocu kojem se neobično veselio. U oporuci je tražio da ga sahrane u svećeničku grobnicu na sarajevskom groblju Bare. U subotu 8. studenoga 1986. su se od njega oprostili svećenici Vrhbosanske nadbiskupije na pastoralnom radu u Njemačkoj. Iz Uigendorfa je zrakoplovom prebačen u Sarajevo gdje je bio izložen u sjemenišnoj crkvi. Na dan ukopa, 11. studenoga sprovodnu sv. Misu predvodio je preč. Milidrag Bujas, kanonik, a propovijedao je preč. Mato Zovkić. U ime svih svećenika koje je Mijo poslao u sjemenište oprostio se vlč. Anto Burić.

Župnik Mijo je u životu dobro shvatio glavnu Gospodinovu zapovijed i dosljedno ju je živio. Djetinje je bio odan nebeskom Ocu, a Crkvu je ljubio sinovskom odanošću. Neobično je volio svoju dragu Bosnu i njezinog malog čovjeka. Znao bi često reći: „Otac mi je Bavarac, majka Mađarica, a ja pravi Bosanac!“

Sve što je radio i govorio izviralo je iz njegove duboke vjere koja je rasla iz svakodnevne povezanosti s euharistijski Kristom i iskrene dnevne molitve.

Mijo je bio dobro dijete Božje. Volio je sve ljude bez razlike, volio je sve slabe, ostavljene, one koji su bili na rubu života. Bilo je i onih koji su tu njegovu dobrotu iskorištavali, pa su mu to neki pripisivali u slabost. Ali on nije mogao biti drugačiji. Posebnu je ljubav pokazivao prema prosjacima koji su redovito dolazili na njegova vrata. A kod njega su nalazili ne samo materijalnu pomoć nego i lijepu riječ.

 

JOSIP GLAVAŠ (1978.-1987.)

Glavas_JosipRodio se 31. siječnja 1935. u Bukovici (kod Dervente). Bogoslovne nauke je učio u Đakovu gdje je na svetkovinu apostolskih prvaka Sv. Petra u Pavla 1964. godine bio zaređen za svećenika. Po svršetku bogoslovije god. 1965. imenovan je kapelanom u župi sv. Josipa u Zenici, a slijedeće godine postaje kapelanom u Radunicama te ponovno u Zenici. 18.6.1969. imenovan je privremenim kapelanom u župi Solakova Kula, a 12.9.1969. preuzeo je upravu župe Solakova Kula, uz to je bio i privremeni zamjenik župnika u Skopaljskoj Gračanici. Dekretom Nadbiskupskog ordijarijata od 9.10.1969. dodijeljena mu je župa Jelaške, a 30.4.1973. postao je upraviteljem župe Potkraj. Nakon odlaska u mirovinu prvog garevačkog župnika Mije Thona dodijeljena mu je 15.9.1978. župa Garevac. Za vrijeme svoga župnikovanja u Garevcu suorganizirao je mladomisnička slavlja garevačkih svećenika Pere Perića, Ante Perića, Vlade Jagustina i Marka Stanušića, a potom oproštajno slavlje vlč. Ante Perića prije odlaska u misije u Zambiju (22.03.1987.), te proslavu zlatnog misničkog jubileja (19.5.1986.) svoga predčasnika preč. Mije Thona. Na početku nove školske godine 5.9.1987. premješten je u župu Bistrica (Uskoplje) odakle je otišao u mirovinu. Preminuo je 16.7.2015. godine u Slavonskom Brodu, a 18.7.2015. godine saghranjen je na gradskom groblju u Slavonskom Brodu.

 

MATO BIČVIĆ (1987.-1989.)

1Bicvic_MatoMato Bičvić se rodio 27. listopada 1927. god. u Donjim Kladarima. Sjemenište je započeo u Travniku, a završio u Zagrebu. Bogoslovne nauke je učio u Đakovu i Zagrebu, gdje je 8. srpnja 1951. god. zaređen za svećenika. Početkom lipnja 1952. imenovan je župnikom u Golom Brdu (danas župa Kandija), a od 9. studenog 1952. do 8. rujna 1953. boravio je u vojsci. Nakon odsluženja vojnog roka imenovan je župnikom u Obrima, gdje je ostao sedam godina, Tamo je podigao prvu crkvu u Vrhbosanskoj nadbiskupiji nakon 2. svjetskog rata. U rujnu 1960. nadbiskup Alaupović poziva ga sebi za tajnika.U rujnu 1964. imenovan je župnikom u župi sv. Josipa na Marijin Dvoru u Sarajevu.

Sa svećenicima drugih sarajevskih župa pokreće glasilo sarajevskih župa „Crkva u Sarajevu“ koje je izašlo u nekoliko brojeva. U jesen 1969. nadbiskup Čekada je povjerio župniku Bičviću temeljitu obnovu Sarajevske bogoslovije koja je privedena kraju u prosincu 1974. god. Godine 1979. postaje upraviteljem župe Prozor, a u studenom 1980. premješten je za župnika u Zavidoviće. Dekretom nadbiskupskog Ordinarijata od 5. rujna 1987. imenovan je župnikom u Garevcu odakle se 7. ožujka 1989. preselio u vječnost. Dva dana kasnije pokopan je na groblju u rodnom selu Donjim Kladarima kako je samo želio. Župnika Bičvića je resila ljudska i svećenička širina, ljubav prema braći svećenicima, briga za zajedništvo te odanost mjesnoj Crkvi.

 

LUKA JANJIĆ (1989.-1996.)

luka_janjicČetvrti župnik garevačke župe “Marija, Majka Crkve” Luka Janjić ugledao je svjetlo dana 8. siječnja 1944. u Pećniku. Bogoslovne nauke je završio u Zagrebu gdje ga je na blagdan apostolskih prvaka sv. Petra i Pavla, 29. lipnja 1969. zagrebački nadbiskup, kardinal Franjo Kuharić zaredio za svećenika. Uz filozofsko-teološku naobrazbu Luka je studirao i diplomirao književnost.

Nakon svećeničkog ređenja službovao je kao kapelan u Novom Selu kod Bos.Broda, u Vidovicama, Kaknju i Zavidovićima. Od 1972.-1974. bio je prefekt i profesor u dječačkom sjemeništu "Zmajević" u Zadru, a potom je od 1974.-1978. obavljao službu prefekta i profesora latinskog jezika u Vrhbosanskoj katoličkoj bogosloviji u Sarajevu. God. 1978. odlazi za župnika u Radunice kod Maglaja da bi nakon jedanaest godina predanog služenja Bogu i bližnjemu, god. 1989. preuzeo župu Garevac. Godinu dana kasnije imenovan je dekanom Doborskog dekanata.

Pred naletom srpskih postrojbi, krajem lipnja 1992. morao je sa svojim župljanima napustiti Garevac i potražiti sklonište preko Save, u Hrvatskoj. Tri godine kasnije prihvatio je službu pastoralnog suradnika u župi Presvetog Trojstva u Novom Sarajevu.

U utorak, 17. prosinca 1996. iz Kliničkog centra u Sarajevu, gdje je bio na liječenju, otišao je tiho i nečujno, upravo onako kako je živio, u susret nebeskom Ocu. Pokopan je na gradskom groblju Bijele Bare u blizini Odžaka, u grobnicu gdje je sahranjen njegov krstitelj Ljubomir Roje, koga su zaklali četnici u Drugom svjetskom ratu.

Luka je bio blage i mirne naravi, pun dosjetki, uvijek raspoležen i spreman na šalu. Svuda je unosio vedrinu i širio optimizam. Neobišno je volio  ljude patničke Bosne. Za njih se žrtvovao, njima je darivao dragocijeno vrijeme, pružao im je lijepu riječ i materijalnu potporu. Za njega se može reći da je bio svećenik dobra srca i pravedne duše, pa ga župljani s pravom pro-zvaše "dobri Luka". Luka se bavio i literarnim radom, a svoja razmišljanja, nastala u toku dušobrižničkog djelovanja, znalački je znao obući u literarno ruho. Vrhbosanski nadbiskupski ordinarijat u Sarajevu objavio mu je god. 1998. zbirka poezije i proze pod naslovom Putovanka kroza život.

 

JOSIP JANJIĆ (1998.-2000.)

1Janjic_JosipJosip Janjić, skoro dvije godine upravitelj garevačke župe, ugledao je svjetlo dana 7. srpnja 1940. u Vidovicama. Gimnaziju je polazio u Brčkom i na Šalati u Zagrebu, a bogosloviju u Đakovu. Biskup Anton Bäuerlein zaredio ga je za svećenika u đakovačkoj katedrali na Petrovo 1966. god. Po svršetku teoloskog studija bio je kapelan u Boću (1967.-68.), u Sarajevu/Marindvor (1968.-69.), u Modriči (1969.-75.) te u Oštroj Luci-Bok (1975.-77.). Za vrijeme kapelanske službe u Modriči neobično se angažirao pri gradnji garevačke crkve. God. 1977. preuzima župu Ularice (kod Doboja) gdje je podigao novi župni stan. Potom mu je god. 1981. povjerena župa Bosanski Šamac. U Zasavici je sagradio novu crkvu, a šamačku župnu crkvu je iznutra temeljito obnovio. U ratnom vihoru 1992. morao je sa župljanima potražiti sklonište preko Save. Nešto kasnije preuzima u Zagrebu Vikarijat Vrhbosanske nadbiskupije za prognanike i izbjeglice. U jesen 1998. imenovan je upraviteljem župe Garevac.

 

ILIJA MATANOVIĆ (2000.-2003.)

Matanovic_IlijaRodio se 1. srpnja 1955. godine u Vidovicama, gdje je završio i osnovnu školu. Humanističku srednju školu završio je u Dubrovniku, teologiju je studirao u Sarajevu i diplomirao 1982. Za svećenika je zaređen u Sarajevu 29. lipnja 1982. godine.

Kao kapelan djelovao u župama: Kopanice, Derventa, Brčko, Sarajevo (Stup), Oštra Luka-Bok. Kao župnik djeluje u Rastičevu, gdje je sagradio novu župsku kuću i renovirao župsku crkvu. Prvi je župnik novoutemeljene župe Prud, gdje je sagradio župsku kuću i crkvu, koje su Srbi razorili 1992. godine. U Boću je obnovio župsku kuću i crkvu te organizirao gradnju nove filijalne crkve i stana za svećenika u Boderištu. U Dubravicama izgradio je takoder filijalnu crkvicu. Nakon povratka iz Rima (2000), preuzima razorenu i rastjeranu župu Garevac, gdje obnavlja župnu kuću i crkvu. Od 1991. do 1993. bio je vojni kapelan HV-a, zatim od 1994.-1996. vojni kapelan HVO-a.

God. 1999 odlazi u Rim gdje završava dvosemestralni studij bioetike na Fakultetu Regina Apostolorum. Za vrijeme boravka u Rimu bavio se istraživanjima u vatikanskim arhivima.

Župnik Matanović se rano počeo baviti spisateljskim radom a svoja literarne radove objavljivao je u različitim katoličkim časopisima.

U dubrovačkom sjemeništu uređivao je list Koraci, a za vrijeme studiranja u Sarajevu, bio je jedan od inicijatora pokretanja časopisa studenata Vrhbosanske bogoslovije Mladi teolog. U Rastičevu izdavao je glasilo Povezanost a u Garevcu župni list Novi Garevac.

U kolovozu 2003.  god. preuzeo je župu Skopaljska Gračanica kod Bugojna, a god. 2006. župu Kopanice.

 

FILIP BRAJINOVIĆ (2003.-       )

Brajinovic_FilipRodio se 27. lipnja 1950. godine u Gornjoj Dubici u Bosanskoj Posavini. Za svećenika je zaređen na Petrovo 29. lipnja 1977. u sarajeskoj katedrali. Po svršetku teološkog studija imenovan je 1978. god. kapelanom u Oštroj Luci-Bok. Nakon petogodišnje kapelanske službe preuzeo je god. 1983. ekonomat u Biskupiji, a potom 1984. god. odlazi za župnika u Ilijaš. God. 1991. povjerena mu je župa Posavska Mahala odakle je pred srpskim agresorom u ljeto 1992. god. morao sa župljanima poći u izbjeglištvo u Slavoniju. Iste godine preuzeo je vodstvo Caritasa za Bosansku Posavinu sa sjedištem u Đakovu. U veljači 1996. vratio se u Posavsku Mahalu da bi mu u studenom 1996. bilo provjereno vodstvo Caritasa za Bosansku Posavinu sa sjedištem u Odžaku. U kolovozu 2003. imenovan je župnikom u Garevcu.

 

Garevački kapelani

 

ĐURO ZRAKIĆ (1975.-1978.)

Zrakic_DuroRodio se 1945. god. u Zasavici kod Bos. Šamca. Klasičnu vjersku gimnaziju završio je u Dubrovniku,a teološke nauke u Đakovu. Na Petrovo 29.06.1970. zaređen je za svećenika. Bio je kapelan u Morančanima, Oštroj Luci (1974.-75.), te od studenoga 1975. do veljače 1978. u Garevcu. Te godine odlazu u u biskupiju Rottenburg-Stuttgart (Njemačka). 15.04.1978. imenovan je kapelanom u Unterkochenu (Aalen), a potom kapelanom, te župnikom u župi Sv. Nikole u Waldhausenu/kod Aalena (biskupija Rottenburg-Stuttgart). 01.09.1988. imenovan je župnikom župe Sv. Pija u Ayingu ( München). Od 1994. do 2006. god. radio je u Zagrebu za katoličke medije Crkve u Hrvata. God. 2006. vraća se u münchensku biskupiju. Od 01.09.2006. do 31.08.2010. bio je župnik u župi Sv. Cecilije u Germenringenu (München) kada odlazi u mirovinu. Danas živi u Zagrebu.

Đuro Zrakić se cijelo vrijeme svoga studija i svećeničkog djelovanja bavio i literarnim radom. God. 1971. objavljen mu je roman Svi me vole samo tata ne, koji je doživio preko 20 izdanja, a preveden je i na nekoliko stranih jezika. Njegov drugi roman Ljubav sudski podijeljena tiskan je 1995. god. Zbirku kratkih crtica Tragovi (ne)ljubavi izdao je 2004. god. koja je doživjela već tri izdanja.

 

NIKOLA ČABRAJA (1978.)

Cabraja_NikolaRodio se 1951. god. u Novom selu kod Bos. Broda. Klasičnu vjersku gimnaziju završio je u Subotici, a bogoslovske nauke u Sarajevu gdje je 29.06.1975. god. zaređen za svećenikla. Poslije toga je radio u Nadbiskupskom ordinarijatu u Sarajevu i vodio crkveno pjevanje u Vrhbosanskoj bogosloviji. U ožujku 1978. god. imenovan je kapelanom preč. Miji Thonu u Garevcu gdje ostaje do rujna 1978. god. Danas je dušobržnik hrvatskih katolika u Zapadnoj Australiji.

 

Veselim se već sada zajedničkoj gozbi kod Oca

7. studenoga 2015.
Uz 29. obljetnicu preminuća prvog Garevačkog župnika mons. MIJE THONA

Thon_Mijo11Na današnji dan prije 29. godina (7.11.1986.) otišao je u susret nebeskom Ocu graditelj župne crkve i župnog dvora u Garevcu mons. MIJO THON, prvi Garevački župnik. Toga prijepodneva pronađen je bez daha života u župnom uredu u Uigendorfu (Njemačka), gdje je posljednjih osam godina svoga života svećenički djelovao. Tiho i nečujno vratio se nebeskom Ocu u 74. godini života, nakon što je u ljetnim mjesecima te godine proslavio svoj zlatni misnički jubilej u bosanskim župama gdje je djelovao.

U ponedjeljak, 10. listopada 1986. pozvao je u Uigendorf na proslavu svoje Zlatne mise kolege svećenike koji su bili na službi u zapadnoj Europi, te Vrhbosanskog nadbiskupa dr. Marka Jozinovića. Ta mi je proslava i danas živa u sjećanju. Dobri Garevački parok Mijo bio je tih trenutaka neobično miran, posebno produhovljen, pogledom daleko, duhom izvan vremena i prostora, u prostranstvima vječnosti. Dobio sam dojam da se je već oprostio od ovozemaljske stvarnosti, ponavljajući riječi Sv. Pavla „dobar sam boj vojevao, vjeru sačuvao…“

Dva dana prije svoga odlaska u vječnost pisao je jednom subratu - misniku (5.11.1986.): „Čini mi se ni jedan blagdan Svih Svetih nisam ljepše razmatrao, pa ni Dušni dan, nego ove. Nekako mi je sve jasno: Bog me stvorio za sebe, nebo… Vi ste poškropili grobove svih poznatih… i ja sam duhom bio na Garevačkom mjestu vječnoga Mira, kao i tamo gdje počivaju moji roditelji, rodbina i toliki poznati… Veselim se već sada zajedničkoj gozbi kod Oca, Sina, Duha Svetog i Gospe. To želim svima nama!“

Thon_Mijo2U oporuci je tražio da ga sahrane u svećeničku grobnicu na sarajevskom groblju Bare. U subotu 8. studenoga 1986. su se od njega oprostili svećenici Vrhbosanske nadbiskupije na pastoralnom radu u Njemačkoj. Iz Uigendorfa je zrakoplovom prebačen u Sarajevo gdje je bio izložen u sjemenišnoj crkvi. Na dan ukopa, 11. studenoga sprovodnu sv. Misu predvodio je preč. Milidrag Bujas, kanonik, a propovijedao je preč. Mato Zovkić. U ime svih svećenika koje je Mijo poslao u sjemenište oprostio se vlč. Anto Burić.

Bio je vjerni sin Crkve

7. studenoga 2016.
S postovanjem se danas spominjemo 30. obljetnice preminuca prec. Mije Thona, prvog garevackog zupnika, graditelja garevacke crkve i zupne kuce.

Thon-redjenjeDanas se s dužnim poštovanjem spominjemo preč. Mije Thona, prvog garevačkog župnika, graditelja garevačke crkve i župne kuće. U petak, 7. studenog 1986. godine otišao je tiho i nečujno, onako kako je i živio, u susret nebeskom Ocu, kojemu je cijeli svoj život bio djetinje odan. Osjećam se dužnim, da se povodom obljetnice smrti preč. Mije osvrnem na njegov lik i djelovanje. I što vrijeme više odmiče i udaljava nas od dana njegova odlaska u vječnost, time sam sve više svjestan veličine toga Kristova sljedbenika. Preč. Mijo nije bio čovjek posebne riječitosti ili velikih i pompoznih nastupa. Bio je iskren, skroman, srdačan u razgovoru, uvijek spreman pomoći, princijepijelan i odlučan kada je u pitanju bila Božja stvar i spas neumrlih duša. Jednom riječju: bio je i ostao vjerni sind Crkve. Preč. Mijo je najduže vrijeme svoga pastoralnog djelovanja proveo u Modriči i Garevcu; punih 21 godinu. Došavši u Modriču 1957. na ranoj je Misi bilo jedva 30 osoba, a na pučkoj 35. Bio je poput stražara na mrtvoj straži, ali svećenički optimizam i ljubav prema neumrlim dušama su ga nosili dalje. Upravo takvo kalvarijsko stanje ga je krijepilo i uzdizalo. Sa Sv. Pavlom bi znao reći: Sve mogu u onome koji me jača!

Bio je uvijek na usluzi malome čovjeku. Utorkom i petkom, kada su ljudi iz okolnih sela dolazili na modričku pijacu, navraćali su se rado u župni ured, svome „paroku Miji" na čašicu razgovora, ili su ga molili da im napiše ili adresira pismo, ili ispuni poštansku uplatnicu. Za svakoga je imao vremena i lijepu riječ. Zanimao se za svakodnevni život svojih župljane, za njihove radosti i žalosti.

U dugogodišnjoj pastoralnoj službi u modričkoj župi posebno je vjernicima stavljao na srce čašćenje prečiste Gospe i božankog Srca Isusova! Poticao ih je na pobožnost prvih petaka i subota, na molenje sv. Krunice. Godinama je organizirao tzv. „živu krunicu" gdje se po pet obitelji mjesečno obvezalo moliti po jedan desetak krunice. Čvrsto sam uvjeren da je to urodilo brojnim duhovnim zvanjima u modričkom kraju. Skoro dvadesetak svećenika i redovnica modričke i garevačke župe mu danas duguju zahvalni za svećeničko i redovničko zvanje. A Mijo je znao oduševiti mlade ljude za redovnički i svećenički stalež. Svećeničke i redovničke pripravnike je pratio svojom molitvom, hrabrio ih i materijano potpomagao, oblazio ih u sjemeništima i samostanima, pozivao k sebi; jednostavno rečeno: okupljao ih ko što kvočka okuplja piliće.

Thon_bogoslovi

Zahvalan sam mu za primjer njegova vjerničkog i svećeničkog svjedočenje. Udijelio mu dobri Bog vječno blaženstvo, a sarajevska gruda, gdje njegovi zemni ostaci, iščekuju slavno uskrsnuće, bila mu laka.

Thon_Mijo

 

 

Naš župnik Filip slavi danas 60. rođendan

27. lipnja 2010.
_____________

Brajinovic-Filip

Rodio se 27. lipnja 1950. godine u Gornjoj Dubici u Bosanskoj Posavini. Za svećenika je zaređen na Petrovo 29. lipnja 1977. u sarajevskoj katedrali. Po svršetku teološkog studija imenovan je 1978. god. kapelanom u Oštroj Luci-Bok. Nakon petogodišnje kapelanske službe preuzeo je god. 1983. ekonomat u Biskupiji, a potom 1984. odlazi za župnika u Ilijaš. God. 1991. povjerena mu je župa Posavska Mahala odakle je pred srpskim agresorom u ljeto 1992. god. morao sa župljanima poći u izbjeglištvo u Slavoniju. Iste godine preuzeo je vodstvo Caritasa za Bosansku Posavinu sa sjedištem u Đakovu. U veljači 1996. vratio se u Posavsku Mahalu da bi mu u studenom 1996. bilo provjereno vodstvo caritasa za Bosansku Posavinu sa sjedištem u Odžaku. U kolovozu 2003. godine imenovan je župnikom u Garevcu gdje je dovšio obnovu župne crkve, otkupio Burića štalu i preuredio ju  u dostojno spomen-obilježje Garevačkim žrtvama, podigao je crkveni toranj.

 

Župniče Filipe, iskrene čestitke i neka Vas prati Božji blagoslov!

 

Garevac. net

Uz 15. obljetnicu smrti župnika Luke Janjića

17. prosinca 2011.
________________

luka_janjicGarevački župnik LUKA JANJIĆ na današnji se dan, prije 15 godina (utorak, 17. prosinca 1996.), vratio nebeskom Ocu.  Otišao je tiho i nečujno, upravo onako kako je živio. Pokopan je na groblju Bijele Bare u blizini Odžaka, u grobnicu gdje je sahranjen njegov krstitelj Ljubomir Roje, koga su zaklali četnici na vratima pećničke župne kuće 15. siječnja 1945. god. Luka je bio blage i mirne naravi, pun dosjetki, uvijek raspoložen i spreman na šalu. Svuda je unosio vedrinu i širio optimizam. Neobično je volio ljude patničke Bosne. Za njih se žrtvovao, njima je darivao dragocjeno vrijeme, pružao im je lijepu riječ i materijalnu potporu; s njima se radovao i žalostio. Za njega se može reći da je bio svećenik dobra srca i pravedne duše, pa ga Garevljani s pravom prozvaše „naš dobri Luka". Svećenik Luka se već od bogoslovskih dana bavio i literarnim radom, a ushitraje svoga srca i trzaje duše profinjenim je jezikom pretakao u stihove i zaodijevao u literarno ruho. Vrhbosanski nadbiskupski ordinarijat u Sarajevu objavio mu je god. 1998. zbirku poezije i proze pod naslovom „Putovanka kroza život"., knjižicu od 131 stranicu ilustriranu sa sedam fotografija.



VJERNO SLUŽIO U TVOJOJ CRKVI

7. studenoga 2015.
HOMILIJA NA UKOPNOJ MISI ZA MIJU THONA 11.11.1986.

U ukopnoj misi pridružujemo svoje pokojnike Kristu raspetom i uskrslom. Pri tome mislimo da Krist, dobri pastir milostivo primi naše pokojnike, očišćene od ljudskih slabosti, u društvo svojih svetih i izabranih, a nama koji za njima tugujemo udijeli utjehu vjere. Tako ukopna liturgija pribavlja pokojnima duhovnu korist a živima sadržajnu utjehu u časovima rastanka.

Danas u ovu euharistijsku žrtvu ugrađujemo životni put svećenika koji se kroz pedeset godina svećeničkog služenja istrošio za svoju kršćansku braću i sestre, od čega kroz 42 godine u sarajevskoj nadbiskupiji i kroz posljednjih osam godina u Njemačkoj.

Posvijestimo sebi malo eklezijalnu, crkvenu ulogu svećenikova aktivnog služenja i umiranja.

1)      On ju je u tvojoj Crkvi odana srca slavio

U zbornoj molitvi mise za pokojnog svećenika glavni celebrant obraća se Bogu u ime ožalošćene i sabrane zajednice: „Gospodine, usliši naše smjerne molitve za slugu svoga svećenika Miju. On se istrošio služeći tvome imenu. Daj da se zauvijek raduje u društvu tvojih svetaca.“ Bez obzira da li umre sa pedeset ili svega nekoliko godina svećeničkog staža, on prelazi iz ovog života istrošen u službi Bogu i kršćanskoj zajednici. Ne sklapa vlastitog braka i odriče se vlastite obitelji da bi učvršćivao brakove i obitelji drugih. Primjerom osobne vjere, zatim riječju Božjom i sakramentima hrani vjeru onih koji su mu povjereni. Uči ih moliti, s njima moli i za njih moli.

Odabrana misna čitanja prikazuju Boga kao tješitelja bolesnih, tjeskobnih i tužnih. Job, sveti buntovnik, koji ne prihvaća ustaljeno mišljenje da je svaka bolest ili nesreća Božja kazna za grijeh. Sav u čirevima, on ne razumije svoju patnju ali ni ne očajava: „Ja znam dobro; moj Izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati!“  Za „izbavitelj“ stoji u hebrejskom goel, što znači rođaka koji sve žrtvuje da izbavi iz ropstva svog suplemenika. Bog je ljudima goel – rođak naklonjen i onda kad izgleda da je dalek. Ovo Božje otajstvo otkrivaju svećenici samima sebi kad su u zatvoru i stiskama, a i svojim vjernicima kad su u na oko bezizlaznim situacijama.

Za drugo čitanje imali smo odlomak iz Otkrivenja o novom Jeruzalemu u kojem Bog briše suze s očiju vjernika: „Ni tuge, ni jauka, ni boli biti više neće jer – prijašnje uminu!“ Tako je Ivan vidjelac progonjenim kršćanima prvog stoljeća pomagao da vide smisao svojih nevolja, da u njima ne klonu, da u Kristu proslavljenom Jaganjcu gledaju Alfu i Omegu, Početak i Svršetak. To isto pomaže svećenik vidjeti. On je prijatelj školovanih i neukih, starih i mladih, materijano situiranih i onih koji jedva sastavljaju kraj s krajem. Svima pomaže otkrivati i slijediti Isusa koji je Početak i Svršetak.

Svećenika često predstavljamo kao onoga koji opominje, poučava, kara. Ali bismo ga na temelju ovih čitanja trebali doživjeti kao Božjeg čovjeka koji je otkrio utjehu Božju i sadržajno tješi ljude kroz život.

U darovnoj molitvi govori celebrant da prikazujemo Bogu ovu žrtvu za njegova slugu koji je sam odana srca slavio ovu žrtvu u Crkvi Božjoj. Slavio, ne samo rubricirao! U ovom slavljenju uključena je vjernička radost zbog Božje naklonosti ljudima i zahvalnost za dar otkupljenja u Kristu. Danas mi za njega slavimo istu euharistijsku žrtvu, zahvalni Bogu za njegovo svećeničko služenje i dobar primjer kroz 50 godina svečeništva.

2)      Vedri sljedbenik blagog i poniznog Krista.

U odlomku iz evanđelja po Mateju Isus iznosi zahvalnu molitvu Ocu koji je neznatnim galilejskim seljacima, ribarima, trgovcima i carinicima otkrio njegov identitet. Isus je ponosan, radostan i zahvalan što je Mesija malenih koji su uvidjeli da on pozna Oca i objavljuje doživljenu ljubav Očevu prema svim ljudima. Upravo takve – malene, neznatne, zapostavljene – zove Isus da idu zanjim i predstavlja se kao onaj koji je krotka i ponizna srca.

 U ovom Isusovom pozivu prepoznaje se svaki kršćanaki vjernik pa i svećenik. Svaki od nas pa i pokojnik koji nas je okupio na oavu ukopnu misu, osjeća se neznatnim i malenim pred Isusom, čiji je jaram sladak i čije je breme lako. Svi ispovijedamo da je moguće Isusa slijediti iz svakog ljudskog zvanja i zanimanja; da je moguće biti vedri sljedbenik blagog i poniznog Krista i u ternucima tjeskobe, bolesti, nevolje... Takav Isusov sljedbenik bio je i pokojnik. Bez obzira da li smo ga poznavali nekoliko godina ili desetljeća, svi ga se sjeećamo kao raspoloženog, vedrog svećenika, koji je volio svoj poziv i drugima ulijevao želju da se odlučuju za duhovno zvnaje. Za ovu njegovu kršćansku i svećeničku vedrinu danas zahvaljujemo Bogu.

Kao biskupijski svećenik vrhbosnske nadbiskupije, u kojoj polovicu vjernika pastoriziraju franjevci a polovicu mi biskupijski svećenici, htio bih ovdje napomenuti jedan svoj doživljaj u vezi s pokojnikom. U studenom 1965. bio sam postavljen za kapelana u Travnik. Kako su u vrijeme moga bogoslovskog studija moji roditelji živjeli na području đakovačke biskupije, nisam dovoljno poznavao pastoralnu praksu i običaje u sarajevskoj nadbiskupiji. Zato je moje prvo svećeničko uposlenje bilo mučno razdoblje uživljavanja i upoznavanja. Jedna od neugodnih stvari koju sam morao doživjeti bio je antagonizam između nas petrovaca i franjevaca, i to do razine da jedni druge ocrnjujemo pred vjernicima. Par tjedana nakon mog dolaska u Travnik susreo me pokojnik i bratski pitao kako se snalazim na prvoj dužnosti. Rekao sam da je sa župnikom i župljanima sve u redu ali da me vrlo obeshrabruje napetost između franjevaca i petrovaca. On je na to odgovorio: „Nemoj ti dodavati ulje na vatru, a ove naše svađe ne uzimaj previše ozbiljno.“ Onaj čas za mene je to bila velika pomoć; i danas sam mu zahvalan za bratsku pomoć.

U popričesnoj molitvi glavni će celebrant u ime svih nas izreći liturgijsku pohvalu pokojniku: „Tvoj je sluga svećenik Mijo vjerno služio u tvojoj Crkvi. Daj da se snagom ove žrtve zauvijek raduje pred tvojim licem.“  Vedro i vjerno u Kristovoj Crkvi može služiti svaki vjernik i svećenik. Tu opću liturgijsku pohvalu danas primjenjujemo na pokojnog našeg subrata i molimo da je jednog dana primijeni na nas osobno biskupijska i župska zajednica mjesta gdje ćemo preminuti. Kao vjernici putujemo ovim svijetom radujući se daru života i mogućnsti služenja Crkvi i ljuskoj zajednici. Ukopnom misom molimo da se ovaj pokojnik i svi naši pokojnici zauvije raduju pred licem Božjim. Na to nas podsjeća Ivan vidjelac iz današnjeg drugog čitanja: „Oni će biti njegov narod a on će biti Bog s njima. I otrt će im svaku suzu s očiju, te smrti biti više neće, ni tuge, ni boli biti više neće, jer – prijašnje uminu.“

Dr. Mato  Zovkić

Misne molitve: za pokojnog svećenika B.

Misna čitanja;

1/ Job 19,1. 23-27a – str. 38.

2/ Otk 21, 1-5a; 6b-7 – str. 57.

3/ Mt 11,25-30. Str – 71.

Otac mi je Bavarac, majka Mađarica, a ja pravi Bosanac

1. listopada 2012.
Uz 100. obljetnicu rođenja prvog Garevačkog župnika MIJE THONA

Mijin otac Ivan došao je iz Bavarske u Bosnu, nastanio se u Bijeljini i tu oženio Mariju Grahovski. Po zanimanju zidar, brzo je našao posao, gradio je obiteljske kuće, crkve i bogomolje, te s vremenom podigao malo poduzeće. Bog im je darovao sedmoro djece od kojih je dvoje, Miju i Karmelu pozvao u duhovni stalež. Mijo je ugledao svjetlo dana 27. rujna 1912. godine u Bijeljini gdje je završio niže razrede škole, više u Travniku, a bogoslovne je nauke učio u Sarajevu. U Sarajevskoj prvostolnici je po rukama nadbiskupa-pjesnika Ivana Šarića, 27. ožujka 1936. bio zaređen za svećenika, a potom poslan u Čemerno.

Mlad, zdrav i poletan prihvatio je s oduševljenjem pastorizaciju te planinske župe. Tu je sagradio župni stan, a povjerene mu duše učio moliti i bližnjega ljubiti. God. 1939. premješten je u Radunice, gdje se svim silama dao na gradnju seoske škole. Sam je uradio građevinski plan, okupljao radnike i preuzimao zidarske poslove, a potom sazivao đake kojima će biti i prvi učitelj.

Za vrijeme ratnih stradanja odlazi za dušobrižnika u rodnu Bijeljinu gdje su ga komunisti kao „protunarodnog elementa“ uhvatili, a potom strpali u zatvor. Po izlasku s robije otišao je za župnika u Solakovu Kulu. Župni je stan bio razrušen, a on cijelo to vrijeme stanuje u jednoj sobi koja mu je služila kao kancelarija i spavaonica.

God. 1950. imenovan je župnikom u Bijelom Brdu kod Dervente, a sedam godina kasnije prelazi u Modriču. Pješke, na konju ili biciklom obilazi sela svoje nove župe, posjećuje bolesnike, tješi žalosne i ucviljene, propovijeda, moli i očinski opominje. Na vjeronaučnim satovima s oduševljenjem govori o svećeničkom i redovničkom pozivu, što će kasnije uroditi brojnim duhovnim zvanjima u modričkoj župi.

Često je znao reći da je za svećenika najveća radost Bogu sagraditi crkvu. Iz Modriče organizira i vodi gradnju Gospine crkve u Garevcu; često odlazi u Njemački i tamo kuca na plemenita srca dobročinitelja i moli za pomoć. God. 1975. priveo je gradnju kraju a potom se preselio u Garevac. Nakon penzioniranja 1978. upravu župe je predao vlč. Josipu Glavašu, a on ubrzo odlazi u Njemačku, u župu Uigendorf gdje je ostao do smrti. Gospa, kojoj je djetinje bio odan cijelog svoga života, udijelila mu je veliku milost: 1986. proslavio je zlatni svećenički jubilej. Na godišnjicu ređenja pisao je jednom mlađem subratu: „Danas, 27. ožujka je godišnjica moga svećeničkog ređenja. Bila su nas četvorica. Od tih su dvojica streljana (Josip Bökmann i Josip Perčinlić), a jedan bivši banjalučki župnik (Emil Crneković) rodio se za nebo neke godine. Nadbiskup Šarić i svi moji isusovci-profesori već su u vječnom blaženstvu. Koliko se moram zahvaljivati Gospodinu za sva dobročinstva kroz ovih 50 godina misništva! Bome i preporučivati se za sretnu smrt, rođenje za nebo!“

Dana 7. studenog 1986. otišao je tiho u susret nebeskom Ocu kojem se neobično veselio. U oporuci je tražio da ga sahrane u svećeničku grobnicu na sarajevskom groblju Bare.

Mijo je bio iskren, skroman, srdačan u razgovoru, uvijek spreman pomoći, principijelan i odlučan kada je u pitanju bila Božja stvar i spas neumrlih duša. Jednom riječju: bio je i ostao vjerni sin Crkve.

Mijo Thon je najduže vrijeme svoga pastoralnog djelovanja proveo u Modriči i Garevcu; punih 21 godinu. Došavši u Modriču 1957. na ranoj je sv. Misi bilo jedva 30 osoba a na pučkoj 35. Bio je poput stražara na mrtvoj straži, ali svećenički optimizam i ljubav prema neumrlim dušama su ga nosili dalje. Upravo takvo kalvarijsko stanje ga je krijepilo i uzdizalo. Sa Sv. Pavlom bi znao reći: Sve mogu u onome koji me jača!

Bio je uvijek na usluzi malome čovjeku. Utorkom i petkom, kada su ljudi iz okolnih sela dolazili na modričku pijacu, navraćali su se rado u župni ured, svome „paroku Miji" na čašicu razgovora, ili su ga molili da im napiše ili adresira pismo, ispuni poštansku uplatnicu. Za svakoga je imao vremena i lijepu riječ. Zanimao se za svakodnevni život svojih župljane, za njihove radosti i žalosti.

U dugogodišnjoj pastoralnoj službi u modričkoj župi posebno je vjernicima stavljao na srce čašćenje prečiste Gospe i božanskog Srca Isusova! Poticao ih je na pobožnost prvih petaka i subota, na moljenje sv. Krunice. Godinama je organizirao tzv. „živu krunicu" gdje se po pet obitelji mjesečno obvezalo moliti po jedan desetak krunice. Čvrsto sam uvjeren da je to urodilo brojnim duhovnim zvanjima u modričkom kraju. Skoro dvadesetak svećenika i redovnica modričke i garevačke župe mu danas duguju zahvalnost za svoje zvanje. A Mijo je znao oduševiti mlade ljude za redovnički i svećenički stalež. Svećeničke i redovničke pripravnike je pratio svojom molitvom, hrabrio ih i materijalno potpomagao, obilazio ih u sjemeništima i samostanima, pozivao k sebi; jednostavno rečeno: okupljao ih ko što kvočka okuplja piliće.

Župnik Thon  je neobično volio svoju dragu Bosnu i njezinog malog čovjeka. Znao bi često reći: „Otac mi je Bavarac, majka Mađarica, a ja pravi Bosanac!“

Sve što je radio i govorio izviralo je iz njegove duboke vjere koja je rasla iz svakodnevne povezanosti s euharistijski Kristom i iskrene dnevne molitve.

SVEĆENIK DOBRA SRCA

8. siječnja 2015.
uz 71.-tu obljetnicu rođenja Luke Janjića, svećenika, pjesnika, profesora i odgojitelja
luka_janjicU pitomom selu Pećnik, na padinama planine Vučjak, u bosanskoj Posavini ugledao je svjetlo dana, prije 69 godina, 8. siječnja 1944. god., vlč. Luka Janjić, vrhbosanski svećenik, Garvački župnik, doborski dekan, pjesnik, profesor i odgojitelj.

Bogoslovne nauke je završio u Zagrebu gdje ga je na blagdan apostolskih prvaka sv. Petra i Pavla, 29. lipnja 1969. zagrebački nadbiskup Franjo kardinal Kuharić zaredio za svećenika. Uz filozofsko-teološku naobrazbu Luka je studirao i diplomirao književnost. Nakon svećeničkog ređenja službovao je kao kapelan u Novom Selu kod Bos. Broda, u Vidovicama, Kaknju i Zavidovićima. Od 1972.-1974. bio je prefekt i profesor u dječačkom sjemeništu „Zmajević" u Zadru, a potom je od 1974.-1978. obavljao službu prefekta i profesora latinskog jezika u Vrhbosanskoj katoličkoj bogosloviji u Sarajevu. God. 1978. odlazi za župnika u Radunice kod Maglaja da bi nakon jedanaest godina predanog služenja Bogu i bližnjemu, god. 1989. preuzeo župu Garevac. Godinu dana kasnije imenovan je dekanom Doborskog dekanata.

Pred naletom srpskih postrojbi, krajem lipnja 1992. morao je sa svojim župljanima napustiti Garevac i potražiti sklonište preko Save, u Hrvatskoj. Tri godine kasnije prihvatio je službu pastoralnog suradnika u župi Presvetog Trojstva u Novom Sarajevu.

U utorak, 17. prosinca 1996. iz Kliničkog centra u Sarajevu, gdje je bio na liječenju, otišao je tiho i nečujno, upravo onako kako je živio, u susret nebeskom Ocu. Pokopan je na groblju Bijele Bare u blizini Odžaka, u grobnicu gdje je sahranjen njegov krstitelj Ljubomir Roje, koga su zaklali četnici na vratima pećničke župne kuće 15. siječnja 1945. god. Luka je bio blage i mirne naravi, pun dosjetki, uvijek raspoložen i spreman na šalu. Svuda je unosio vedrinu i širio optimizam. Neobično je volio ljude patničke Bosne. Za njih se žrtvovao, njima je darivao dragocjeno vrijeme, pružao im je lijepu riječ i materijalnu potporu; s njima se radovao i žalostio. Za njega se može reći da je bio svećenik dobra srca i pravedne duše, pa ga ljudi u Garevcu s pravom prozvaše „naš dobri Luka". Svećenik Luka se već od bogoslovskih dana bavio i literarnim radom, a ushitraje svoga srca i trzaje duše profinjenim je jezikom pretakao u stihove i zaodijevao u literarno ruho. Vrhbosanski nadbiskupski ordinarijat u Sarajevu objavio mu je god. 1998. zbirku poezije i proze pod naslovom „Putovanka kroza život", knjižicu od 131 stranicu ilustriranu sa sedam fotografija. Djelo sadrži tri ciklusa poezije: Putovima zavičajnim, Putovima Gospodnjim, Putovima od dolaska do povratka, a četvrti dio sadrži Lukinu prozu pod naslovom: Putovima povijesnim mukotrpnim. „Pjesmotvori iz prvog dijela Putovima zavičajnim satkani su od zavičajnosti i domoljublja. U njima prevladavaju sjetni i tugaljivi tonovi zbog činjenice da sela s našim starim kućama svednevice postaju pusta, a možda ponajviše zbog toga što su ratne aveti bile svugdje prisutne, upravo one koje su ubile oca našega pjesnika 15. siječnja 1945. god. kao i mnoge druge nevine ljude.

U ciklusu Putovima Gospodnjim imamo pjesmotvore koji govore o njegovu stavu prema Bogu koji ga neprestance zove na svoju njivu, u svoj vinograd, u svoje kraljevstvo, u svoju sjetvu.

U ciklusu Od odlaska do povratka govori o svojim putovanjima koja su uvijek vezana uz kućni prag i draga lica... Gdje god se našao, sa sobom je nosio svoj zavičaj, svoj kućni prag i slast bašćine i jezika." (Ilija Drmić u Proslovu knjige "Putovanka kroz život" (str. 9-11). Pišući o proznom dijelu Lukine Putovanke Ilija Drmić kaže: „Ovi tekstovi otkrivaju nam čovjeka koji je znao i mogao doživjeti govor kamena i pretočiti to u priču, gdje se miješa prošlost i sadašnjost, san i java, dobro i zlo, mržnja i ljubav" (str. 11).


Pozivnice


(Uoči obljetnice očeve smrti)


 Jedna je čežnja ponijela zraku

da u mrtvom oku

rodi iskru života.

 Pustite mrtve u miru,

nitko se od njih ne poželje

vratiti natrag.

 Da l' ne mogu

il' neće?

Tamo je mir,

krv ne vrije,

iz prolivene niče cvijeće.

Nemojte zvati mrtve natrag.

Posluhnite,

zovu vas oni k sebi.

Obuću svoju izujte

da ne zagazite cvijeće mira.

Kleknite na humke

pa ih u čelo cjeluje.


(7.XII.1968.)

 

(Luka Janjić: Putovanka kroza život, Sarajevo 1998., str. 31

Svetac dana

Mučenici vjernosti Kristu, Crkvi, papi i zvanju
24. srpnja

Na čelo svih onih koje danas želimo spomenuti stavljamo blaženog Josipa Fernandeza, mučenika u Tonkingu, čiji se spomendan danas i slavi.

Saznajte više >