Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  14. prosinca 2017.

 

Na Kristovom križu rođeni za nebo

14. rujna 2012.
Piše: Anto Burić, svećenik

Katolička crkva danas slavi blagdan uzvišenja svetog Križa. Prorok Izaija, jedan od četiri velika proroka Starog zavjeta koji je rođen 765. godine prije Krista u svome proročkom viđenju je napisao: „Izrastao je pred njim poput izdanka, poput korijena iz zemlje sasušene. Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja da bismo se u nj zagledali, ni ljupkosti da bi nam se svidio. Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bješe, odvrgnut. A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo,  dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava. Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna - radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše... Jahve je svalio na nj bezakonje nas sviju. Zlostavljahu ga, a on puštaše, i nije otvorio usta svojih. K'o jagnje na klanje odvedoše ga; k'o ovca, nijema pred onima što je strižu, nije otvorio usta svojih. Silom ga se i sudom riješiše; tko se brine za njegovu sudbinu? Da, iz zemlje živih ukloniše njega, za grijehe naroda njegova, na smrt ga izbiše. Ukop mu odrediše među zločincima, a grob njegov bi s bogatima,  premda nije počinio nepravde nit' su mu usta laži izustila.“

Da li vam poslije ovih prorokovih riječi u mašti iskrsava nečiji lik? Biste li pogodili o kome to prorok piše. Vjerujem da znadete ili barem pretpostavljate. Prorok Izaija, sedam stotina godina prije nego će se ovo proročanstvo ostvariti piše o Isusu, našem Otkupitelju, koji je bio prezren i odbače, na smrt izbijen. Tih i skroman kada su lažno optuživali, prihvaća optužbe. Pribrojen je razbojnicima. Na križ pribijen. Da to prorok navješćuje Isusa i Njegovu muku i smrt.

Nedavno smo mogli gledati olimpijske igre u Londonu. Ne znam da li ste primijetili neke detalje koji su se tamo često mogli vidjeti. Višestruki svjetski prvak, trkač na kratkim stazama Usain Bolt s Jamajke nakon jedne od mnogobrojnih pobjeda skida tenisicu, ljubi je, diže je u zrak i prstom druge ruke upire u nju. Želi reći: To je simbol moje pobjede. Poslije podjele medalja pobjednici na podiju dižu svoja olimpijska odličja i fotografiraju se. Neki ljube medalje. Pokazuju ih svijetu i ljube simbol svoje pobjede.

Danas na blagdan Uzvišenja svetog Križa Crkva podiže križ i ljubi ga i upire prstom na njega kao simbol Kristove pobjede. Taj znak križa je utkan u dvijetisuće godina dugu povijest čovječanstva. S tog križa i po tom križu čovječanstvo je dobilo vrhunska djela umjetnosti i dostignuća na svim područjima. Taj znak je čovječanstvu darovao najveće genije. Taj znak je tijekom cijele povijesti bio izvor i poticaj na ljubav, ohrabrenje u patnjama, poticaj na praštanje, čovjekoljublje. On je od simbola srama i smrti postao simbol života i ljubavi. Raspeće na križu bila je mrska smrtna kazna u starih Rimljana. Oni su redovito razapinjali na križ teške političke zločince i razbojnike. Nijedan rimski građanin nije mogao biti osuđen na smrt raspećem. I Krist je bio raspet kao zločinac. Čuli smo kako prorok Izaija kaže: „Ukop (smrt) mu odrediše među zločincima.“ Isus nije došao da svijet spasi svojim čudesima i propovijedima. I nije ga na taj način oslobodio i spasio. Spasio ga je mukom i križem. Isus nije došao ukinuti patnju i bol ove zemlje, nego je došao pokazati kako se prihvaća i kako se pati: smireno i predano, iz ljubavi prema Bogu, za čovjeka. Križ je dokaz najveće Božje ljubavi prema čovjeku: »Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni«

U kršćanskom svijetu gdje god se okrenete vidjet ćete križ. Križ je prisutan u Europi, Americi Australiji. Prisutan je među afričkim plemenima. Naći ćemo ga u Kini, Indijii na najzabitnijim otocima. U siromašnim kolibama i veličanstvenim katedralama. Sve naše crkve i kapele okićene su na svome vrhu križem. Mnoga naša raskrižja obilježena su križem „krajputašem“. U mnogim poljima vidjet ćete usamljen križ. Mnogi ga nose na vratu kao nakit ali i kao znak vjere koju ispovijedaju. Često taj znak možemo vidjeti kako visi na vidnom mjestu u mnogim automobilima. Donedavna je križ bio u našim školama i bolnicama. Na križ stavljamo ruku kada se zaklinjemo i tim činom pozivamo Sina Božjeg za svjedoka istinitosti naše izjave. Život svakog kršćanina počinje u znaku križa. Na početku obredu krštenja krstitelj novokrštenika označava znakom križa na čelu. Ovozemaljska počivališta, grobovi naših pokojnika su označena križem. Naš novi dan počinje, trebao bi početi i završiti znakom križa. Najuzvišenija molitva Crkve, sveta misa počinje i završava znakom križa. Kamogod se okrenete križ, križ, križ.

Zbog čega je Crkva, zbog čega smo mi kršćani tako „zaljubljeni“ u križ, koji, ljudski rečeno, nije baš simpatičan za oko.

Odgovor je vrlo jednostavan. Mi smo na Kristovom križu ponovno rođeni. Rođeni za nebo. Zato Crkva pjeva: „Uzalud bi bilo što smo se rodili da nismo imali sreću zadobiti otkupljenje.“ Kristov križ je ključ koji nam je otključao vrata neba koja su do tada za čovjeka bila zatvorena. Grijehom naših praroditelja čovjeku je onemogućen ulaz u nebesku slavu i sjedinjenje s Božjom ljubavi. Da je to tako ispovijedamo u Apostolskom vjerovanju riječima: „Sašao nad pakao.“ Odmah poslije svoje smrti Isus je pošao da iz predpakla u nebo uvede sve pravednike Starog zavjeta. Pošao je da nam otvori vrata neba. Nije to učinio za vrijeme svoga života nego tek poslije smrti na križu.

Drugi razlog naše zaljubljenosti u križ je taj što su Kristovom mukom, Kristovim križem, i naše patnje i naži životni križevi dobili svoj smisao. Sve Adamove i Evine kćeri i sinovi trpe u svome životu riječi prokletstva koje je Bog izrekao našim praroditeljima u zemaljskom raju: „U znoju lica svoga jest ćeš kruh svoj, u bolima ćeš rađati djecu svoju.“ Tko to od nas smrtnika nije osjetio. Nema ni jednog Adamovog potomka koji ne nosi svoj životni križ. Kristov poziv onima koji žele poći za njim je: „Tko želi poći za mnom neka uzme svoj križ i slijedi me.“ Ne bi to Isus rekao da nije znao koji je smisao patnje i križa.

U jednoj od postaja pobožnosti Križnog puta susrećemo Šimuna Cirenca koji, podmeće svoja leđa da Isusu pomogne stići do cilja. U toj postaji Crkva kaže: „O sretna li Šimuna.“ Uza svoj križ pozvani smo da barem ponekad podmetnemo svoja leđa i pomognemo Kristu koji nosi križ u osobi patnika. Blažena Majka Terezija je rekla: „Kada previjamo patnika mi previjamo Isusa. Kada peremo patnika, mi peremo Isusa. Kada hranimo gladnog, mi hranimo Isusa.“ Primjerom Šimuna Cirenca pozvani smo ponekad podmetnuti svoja leđa i pomoći Kristu patniku da stigne do svoga cilja. Primjerom Majke Terezije pozvani smo da nahranimo gladnog Isusa, da mu previjemo rane, da lijepom riječju ublažimo Njegovu bol.

Jednom zgodom Isus je rekao: „Nema veće ljubavi nego da netko svoj život položi za prijatelje svoje.“ Nisu to ostale samo izrečene riječi. Svojom smrću i to na križu Isus je to i pokazao. Ljubio nas je, do kraja nas je ljubio i iz ljubavi život svoj položio za nas. Križ je dakle za nas znak Kristove ljubavi prema nama. Zato smo tako zaljubljeni u križ.