Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  20. studenoga 2017.

 

Otac mi je Bavarac, majka Mađarica, a ja pravi Bosanac

1. listopada 2012.
Uz 100. obljetnicu rođenja prvog Garevačkog župnika MIJE THONA

Mijin otac Ivan došao je iz Bavarske u Bosnu, nastanio se u Bijeljini i tu oženio Mariju Grahovski. Po zanimanju zidar, brzo je našao posao, gradio je obiteljske kuće, crkve i bogomolje, te s vremenom podigao malo poduzeće. Bog im je darovao sedmoro djece od kojih je dvoje, Miju i Karmelu pozvao u duhovni stalež. Mijo je ugledao svjetlo dana 27. rujna 1912. godine u Bijeljini gdje je završio niže razrede škole, više u Travniku, a bogoslovne je nauke učio u Sarajevu. U Sarajevskoj prvostolnici je po rukama nadbiskupa-pjesnika Ivana Šarića, 27. ožujka 1936. bio zaređen za svećenika, a potom poslan u Čemerno.

Mlad, zdrav i poletan prihvatio je s oduševljenjem pastorizaciju te planinske župe. Tu je sagradio župni stan, a povjerene mu duše učio moliti i bližnjega ljubiti. God. 1939. premješten je u Radunice, gdje se svim silama dao na gradnju seoske škole. Sam je uradio građevinski plan, okupljao radnike i preuzimao zidarske poslove, a potom sazivao đake kojima će biti i prvi učitelj.

Za vrijeme ratnih stradanja odlazi za dušobrižnika u rodnu Bijeljinu gdje su ga komunisti kao „protunarodnog elementa“ uhvatili, a potom strpali u zatvor. Po izlasku s robije otišao je za župnika u Solakovu Kulu. Župni je stan bio razrušen, a on cijelo to vrijeme stanuje u jednoj sobi koja mu je služila kao kancelarija i spavaonica.

God. 1950. imenovan je župnikom u Bijelom Brdu kod Dervente, a sedam godina kasnije prelazi u Modriču. Pješke, na konju ili biciklom obilazi sela svoje nove župe, posjećuje bolesnike, tješi žalosne i ucviljene, propovijeda, moli i očinski opominje. Na vjeronaučnim satovima s oduševljenjem govori o svećeničkom i redovničkom pozivu, što će kasnije uroditi brojnim duhovnim zvanjima u modričkoj župi.

Često je znao reći da je za svećenika najveća radost Bogu sagraditi crkvu. Iz Modriče organizira i vodi gradnju Gospine crkve u Garevcu; često odlazi u Njemački i tamo kuca na plemenita srca dobročinitelja i moli za pomoć. God. 1975. priveo je gradnju kraju a potom se preselio u Garevac. Nakon penzioniranja 1978. upravu župe je predao vlč. Josipu Glavašu, a on ubrzo odlazi u Njemačku, u župu Uigendorf gdje je ostao do smrti. Gospa, kojoj je djetinje bio odan cijelog svoga života, udijelila mu je veliku milost: 1986. proslavio je zlatni svećenički jubilej. Na godišnjicu ređenja pisao je jednom mlađem subratu: „Danas, 27. ožujka je godišnjica moga svećeničkog ređenja. Bila su nas četvorica. Od tih su dvojica streljana (Josip Bökmann i Josip Perčinlić), a jedan bivši banjalučki župnik (Emil Crneković) rodio se za nebo neke godine. Nadbiskup Šarić i svi moji isusovci-profesori već su u vječnom blaženstvu. Koliko se moram zahvaljivati Gospodinu za sva dobročinstva kroz ovih 50 godina misništva! Bome i preporučivati se za sretnu smrt, rođenje za nebo!“

Dana 7. studenog 1986. otišao je tiho u susret nebeskom Ocu kojem se neobično veselio. U oporuci je tražio da ga sahrane u svećeničku grobnicu na sarajevskom groblju Bare.

Mijo je bio iskren, skroman, srdačan u razgovoru, uvijek spreman pomoći, principijelan i odlučan kada je u pitanju bila Božja stvar i spas neumrlih duša. Jednom riječju: bio je i ostao vjerni sin Crkve.

Mijo Thon je najduže vrijeme svoga pastoralnog djelovanja proveo u Modriči i Garevcu; punih 21 godinu. Došavši u Modriču 1957. na ranoj je sv. Misi bilo jedva 30 osoba a na pučkoj 35. Bio je poput stražara na mrtvoj straži, ali svećenički optimizam i ljubav prema neumrlim dušama su ga nosili dalje. Upravo takvo kalvarijsko stanje ga je krijepilo i uzdizalo. Sa Sv. Pavlom bi znao reći: Sve mogu u onome koji me jača!

Bio je uvijek na usluzi malome čovjeku. Utorkom i petkom, kada su ljudi iz okolnih sela dolazili na modričku pijacu, navraćali su se rado u župni ured, svome „paroku Miji" na čašicu razgovora, ili su ga molili da im napiše ili adresira pismo, ispuni poštansku uplatnicu. Za svakoga je imao vremena i lijepu riječ. Zanimao se za svakodnevni život svojih župljane, za njihove radosti i žalosti.

U dugogodišnjoj pastoralnoj službi u modričkoj župi posebno je vjernicima stavljao na srce čašćenje prečiste Gospe i božanskog Srca Isusova! Poticao ih je na pobožnost prvih petaka i subota, na moljenje sv. Krunice. Godinama je organizirao tzv. „živu krunicu" gdje se po pet obitelji mjesečno obvezalo moliti po jedan desetak krunice. Čvrsto sam uvjeren da je to urodilo brojnim duhovnim zvanjima u modričkom kraju. Skoro dvadesetak svećenika i redovnica modričke i garevačke župe mu danas duguju zahvalnost za svoje zvanje. A Mijo je znao oduševiti mlade ljude za redovnički i svećenički stalež. Svećeničke i redovničke pripravnike je pratio svojom molitvom, hrabrio ih i materijalno potpomagao, obilazio ih u sjemeništima i samostanima, pozivao k sebi; jednostavno rečeno: okupljao ih ko što kvočka okuplja piliće.

Župnik Thon  je neobično volio svoju dragu Bosnu i njezinog malog čovjeka. Znao bi često reći: „Otac mi je Bavarac, majka Mađarica, a ja pravi Bosanac!“

Sve što je radio i govorio izviralo je iz njegove duboke vjere koja je rasla iz svakodnevne povezanosti s euharistijski Kristom i iskrene dnevne molitve.