Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  23. ožujka 2017.

 

Sprovod preč. Ive Balukčića, odžačkog župnika i doborskog dekana

5. studenoga 2012.
Piše: Anto Burić, svećenik

Sprovod1

Vozim putem kojim nisam prošao skoro petnaest godina, od one davne 1999. godine kada sam ovuda vodio na godišnji susret misionare Bosne i Hercegovine i Hrvatske, putem od Teslića prema Gospinom svetištu u Komušini. Vozim polagano, promatram okolinu, fotografiram i dozivam uspomene. Iznenada mi, ne znam zbog čega, padaju na pamet riječi refrena iz pjesme koju pjeva Josipa Lisac, koja se i danas ponekad čuje preko radija. Josipa pjeva:

„Magla svuda, magla oko nas
iz daljine jedva čujno dopire tvoj glas
magla svuda, magla oko nas
prekasno je, uzaludno, sve je dublji jaz.“

Dan je sunčan, nema magle. Prošlu noć je tanki pokrivač snijega prekrio usorsku dolinu kojom idem. Ne znam zašto, ali mi odjednom dolazi da onu Josipinu riječ MAGLA  zamijenim riječju TUGA. I spontano, polusvjesno, počinjem bezbroj puta ponavljati: TUGA svuda, TUGA oko nas, prekasno je, uzaludno, sve je dublji jaz.

Evo kako sam tada, 1999., doživljavao to putovanje koje sam objavio u Radosnoj vijesti te godine:

„Napuštamo Lašvansku dolinu (Travnik) i krećemo prema sljedećem i konačnom odredištu našeg puta, prema ruševinama nekada slavnog biskupijskoga Gospinog svetišta, prema Komušini ili poznatijem Kondžilu. Usput slika ista kao i u cijeloj Bosni. Porušene kuće, izrovani asfalt i pokoji rasklimani auto koji se drmusa po rupama... Čim smo napustili Teslić, prestao je i svaki znak ljudskog prisustva na ovim prostorima. Desetke kilometara nema ni žive duše. Zarasle su sve one staze i bogazi kojima su se prije rata, uoči Velike Gospe, slijevale kolone hodočasnika iz cijele Bosne. Sjećam se tih kolona. Vreli ljetni dani a grupe ljudi, žena, djece, bosi, često krvavih nogu, znojni idu na zavjet. Majke nose djecu koju su zavjetovale Gospi. Mali sinčići zajahali očeve oko vrata. Po grupama mole krunicu na glas. Pjevaju. Sada, nema više ni staza ni bogaza. Ni znoja. Ni nogu krvavih od pješačenja. Nema ništa. Izgleda da smo s onu stranu kraja svijeta.»

Sprovod2

Evo tako je bilo tada, davne 1999. godine. Ni danas nije puno drugačije. Razlika je samo u tome što su ruševine manje vidljive. Sakrilo ih je grmlje i korov ili su se potpuno urušile. Te ruševine nekda su bile prekrasne obiteljske kuće Hrvata u kojima je vrio život. Danas su one samo uspomena na to lijepo doba i vidljivi znak samrtnog hropca jednog prekrasnog obitovališta Hrvata, povijesne župe Komušina. Dolazi mi pred oči jedan od slogana na plakatima za prošle izbore u Bosni i Hercegovini, koji je još uvijek vidljiv pored glavnih puteva kroz Republiku Srpsku. On glasi: «Srpska kuća do kuće!» Da li ovo znači da u jednom dijelu Bosne i Hercegovine onima drugim nema mjesta ? Ne znam. No čini mi se da ove ruševine « stare » dvadest godina govore u prilog tome. Oh kako bih volio da se varam. Da nisam u pravu. O povratku se prestalo govoriti pa čak i razmišljati. Jer: TUGA (je) SVUDA, TUGA OKO NAS, PREKASNO JE, UZALUDNO, SVE JE DUBLJI JAZ. Starih staza i bogaza kojima su se ka Gospinu svetištu slijevale kolone hodočasnika pješaka više nema. Zarasli su i nestali. Nema onih koji bi ih otvorili i utrli. Mali broj kuća je obnovljen. U većini od njih spuštene su rolete, znak da njihovi vlasnici ne borave tu. Prekrasna usorska dolina, posebno oko naselja Slatina, doziva novi život ovdje, ali njega nema. Ne odaziva se. Pokojeg starca ili staricu možeš vidjeti kako teškim i umornim korakom, umotan u topli izlizani haljetak prelazi preko dvorišta. Djece nigdje. Pelena na srgovima nigdje. Iznad većine obnvljenih kuća ne vidi se onaj trag dima koji je u ovakvim uvjetima daje znak života u toj kući. Komušina je prije rata brojila oko 3.500 župljana dok danas, prema najnovijim podacima župnog ureda broji 173 osobe u 108 obitelji. Treba li nekome reći da su to pretežno starci i starice koji su se vratli ostaviti svoje kosti tu, gdje su život proveli.

Sprovod3

Na mostu preko Usore, na putu prema Gospinoj crkvi natpis : «Svima koji dolaze – mir!» Na putu prema crkvi nekoliko grupica staraca koji sporim korakom i ubrzanim disanjem, potpomažući se štapom, svladavaju uzbrdicu. Nekoliko žena u crnini, znak rušnje (žalovanja) za dragim pokojnikom. Idu na misu zadušnicu i ispračaj posmrtnih ostataka sina ove župe, svećenika Ive Balukčića, koji je prije tri dana preminuo u zagrebačkoj bolnici Dubrava kao odžački župnik. Na ledini oko crkve već je parkirano stotinjak automobila kojima su u većini došli svećenici i časne setre i tri autobusa koji su dovezli župljane pokojnog župnika Ive iz Odžaka. U prekrasnoj, obnovljenoj Gospinoj crkvi izloženo je tijelo pokojnog Ive. Iznad odra križ s imenom pokojnika i preko njega ljubičasta štola. Između odra i oltara kalež i patena bez hostije i vina. U njemu je pokojni Ivo cijeloga svog svećeničkog života prikazivao nekrvnu Kristovu Žrtvu. Ovaj put kalež je prazan, patena bez hostije, Ivina usta nijema. Na odru su vijenci svježeg cvijeća, izraz ljubavi njegovih najbližih, trojice braće i sestre i njihove djece. Vjernici se u tišini i savršenom redu mijenjaju kod odra, tiho i kratko mole a zatim ustupaju mjesto drugima.

Svetu Misu zadušnicu predvodi Vrhbosanski nadbiskup, kardinal Vinko Puljić uz koncelebraciju banjolučkog biskupa Franje Komarice i Vojnog ordinarija Bosne i Hercegovine Tomu Vukšića. U koncelebriranoj misi sudjeluje oko osamdeset svećenika. Tu je oko sto pedest vjernika, među kojima je petnaestak članove Ivinih najbližih rođaka, dvadestak časnih sestara i desetak bogoslova. Uvodnu riječ uzima prečasni Anto Ćosić, župnik komuđanski, rodom iz sudjedne župe Bežlja.

„Poštovana braćo i sestre u Kristu, dragi prijatelji. Ivina nas je smrt okupila danas u ovoj njegovoj rodnoj župi, Marijasnkom svetištu Komušini. Ovim želimo odati poštovanje svećeniku koji je živio svoj svećenički poziv. U ovom bolnom trenutku izričem svoju kršćansku sućut Vrhbosanskoj nadbiskupiji, ovdje nazočnom Vrhbosanskom nadbiskupu, uzoritom kardinalu Vinku i pozdravljam ga, kao i braći svećenicima koje pozdravljam. Zatim pokojnikovoj sestri Mariji, braći Jozi, Kruni(?), Marku s njihovim obiteljima kao i ostaloj rodbini i prijateljima. Upućujem sućut župi Odžak, posebno vjernicima koji su dopratili u nekoliko autobusa svog pokojnog župnika Ivu u Komušinu. Upućujem sućut župljanima Komušine koji su ga u kratkoj ali teškoj bolesti pratili svojim svakodnevnim molitvama. Među nama su danas nazočna i dvoijica dragih biskupa, monsinjor Franjo, biskup banjolučki i monsinjor Tomo, vojni biskup. Oni su s nama željeli podijeliiti sućut, bol i svojim dolaskom odati poštovanje pokojnom svećeniku Ivi. Uz pokojnog Ivu jučer je bio u Odžaku i monsinjor Pero Sudar, pomoćni biskup, koji je predvodio Euharistiju uz sudjelovanje preko četrdesetak svećenika. Kao župnik i njegov kolega, zemljak i prijatelj želim istaći njegovu ljubav prema Komušini i ovom Gospinom svetištu. Ta ljubav je posebno došla do izražaja kada je Komušina krvarila i bila spaljena. Među prvim povratnicima su i njegov pokojni otac i majka. Po njegovoj volji, evo, i on želi biti pokopan uz svoga oca i majku te tu čekati uskrsnuće svoga tijela. U ime svih svećenika rodom iz Komušine u ime svih Komušanaca razasutih širom svijeta i u svoje ime želim reći hvala za sve učinjeno, a milosrdni Bog neka udijeli pokoj tvojoj duši. Također želim ovdje pozdraviti i zahvaliti liječničkom osoblju bolnice Dubrava osobito doktoru Lackoviću i doktorici Žužul. Okupljeni oko ovih zemnih ostataka pokojnog Ive i oko ovog euharistiskog stola, vjerom se i ljubavlju dižemo prema Bogu, početniku i dovršitelju svega i njegovoj svetoj volji. U ovoj godini vjere i ovaj bolni događaj je test naše vjere. Sve što je Božja volja jest dobro za nas, jer Bog nas neizmjerno voli.“

Nadbiskupova uvodna riječ:

„Na početku ove svete Mise zadušnice, koju zajedno prikazujemo Bogu uz njegovo tijelo pokojnog Ive prikazujemo za njegovu dušu. Zato na početku, ja kao nadbiskup pozdravljam dvojicu braće u biskupstvu, biskupa Franju i Tomu, sve vas, draga braćo misnici, koji ste došli u lijepom broju iskazati bratsko zajedništvo. Na poseban način pozdravljam i izražavam kršćansku sućut vama, bliža i daljnja rodbino našeg pokojnog Ive. Pozdravljam sve vas vjernike Komušance, kao i vas vjernike koji ste došli iz Odžaka i sve druge koji su se okupili da izraze svoje kršćansko poštovanje i kršćansku molitvu za dušu našeg svećenika Ive. Sve vas pozivam da skrušenim srcem i živom vjerom prikažemo ovu Euharistiju, ovu Misu kao istinsko djelo Otkupljenja, da On, Krist, koji ga je posvetio i pozvao, istinski primi u svoje kraljevstvo kao svoga svećenika. S tim mislima započinjemo ovu svetu Misu.“

Nekoliko glavnih misli (rečenica) iz nadbiskupove propovijedi:

„Draga braćo u biskupstvu, draga braćo misnici, draga ožalošćena rodbino, draga braćo i sestre. Nećete mi zamjeriti ako vrlo osobno počnem ovu svoju besjedu. Što godine više odmiču sve mi teže pada govoriti sprovodima. Kako odmiču godine osjećam kako je život jedna odgovornost posebno meni kao nadbiskupu koji evo sahranjujem osamnaestog dijecezanskog svećenika od tridesetog travnja 2007. godine. Pomalo se prorjeđujemo. Posebno mi teško padne kad Gospodin uzme nekoga iz naše sredine koji je itekako značio u radu i djelovanju svećeničkom i komuniciranju...Mi želimo tu smrt gledati s vjerom. Život se svrši. Naša se životna svijeća gasi onog trenutka kada Gospodin odluči. Kada vidi da je vrijeme. Njegovim gledanjem. Tako se i Ivina svijeća ugasila. Jer danas su ovdje njegovi zemlni ostaci, ovdje je tijelo na Misi, a duša mu je otišla kod Gospodina. Rekoh s vjerom ga ispraćamo. Vjerujemo u život vječni. Okvirna tema na ovoj biskupskoj sinodi je tema o novoj evangelizaciji. Posebno u ovoj godini vjere u ovoj novoj evangeliazciji, Crkva se produbljuje u vjeri u život vječni. Ako je to ikad trenutak onda je to trenutak sprovoda kada čojek s poštovanjem ispraća tijelo koje je živjelo s nama, djelovalo. Onda je to trenutak kada se duša rastala s tijekom. Tada mi zapravo s vjerom ispraćamo to tijelo jer vjerujemo u besmretnost, život vječni. Na poseban način ta vjera utvrđena prvo u riječi Božjoj koju smo maloprije čuli. Isus jamči život vječni. Tko blaguje Kruh života... Naš je dragi Ivo kao svećenik kod svete Mise propovijedao, hranio se Euharistijom, hranio druge Euharistijom. Upravo s tom vjerom nadamo se da će mu Gospodin sve ono ljudsko oprostiti, za to i molimo i da će ga priumiti u zagrljaj svoje vječne ljubavi za stol u kraljevstvu Božjem da slavi vječnu Euharistiju. U mislima mi prolaze trenuci kada smo zajedno hodočastili u Svetu zemlju kada smo vodili hodočasnike 17. srpnja ove godine. Kada smo ulazili u Gospinu kućicu u Nazaretu u kojoj je ovaj kamen tu koji sada stoji tu kao spomenobilježje na tu Gospinu kućicu. Dragi Ivo,  sad ne uzlaziš u zemaljsku Gospinu kućicu, u njezino svetište. Sad ti je duša gore, kod Nje, kod Gospe u njezinoj kući. ...Tako si se radovao da je Kondžilska Gospa ostavita u Nazaretu da nam bude veza Nazaret i Komušina. A sad se posebno raduješ svemu onome što si živio i radio, da to više nije žrtva  već je to bilo za ljubav Božju. Znam, već duže vrijeme bili smo povezani još od onih zadarskih dana kada si bio odgojitelj zajedno sa mnom u sjemeništu. Tada smo kroz te godine toliko puta u večernjim satima razgovarali o formaciji budućih svećenika. To si nastavio raditi i u Sarajevu kao odgojitelj u bogosloviji. A svećenik je svaki odgojitelj u vjeri, u vjeri i savjesti. To si na poseban način s ljubavlu radio kroz medije jer si shvatio da su ta nova sredstva silno pomagalo u novoj evangelizaciji.  Probuditi  vjeru u ljudima da upoznaju Krista. Da ga prihvate u svoj život. Eto to si zagovarao. I dogodilo se. Dogodilo se to poslanje. I danas dok te slavim u misi za tvoju dušu kao nadbiskup želim ti iskreno zahvaliti za kvalitetno tvoje ljudsko i svećeničko služenje. Za tvoje izgaranje, za svako služenje.....Trenutak je da i mi tebe zamolimo da nam oprostiš kad te nismo razumjeli. Oprosti. Jer božanski je to dar da nam se prašta. A tebi neka bude radosna vječnost u Božjoj ljubavi. Ne zaboravi ni Komušinu, ni Odžak, ni Katolički tjednik, ni sjemenište ni bogosloviju, gdjegod si radio kao svećenik. ...Neka ta svijeća koja je zapaljenapokraj tvoga lijesa stoji simbolom vatre kloju trba ponijeti žarom vjere. Nadam se da će onaj tko te naslijedi ustrajati, nastaviti tvoje djelo. Da tamo gdje si ti sato da on nastavi...Zato dok ti zahvaljuejmo dok te za oproštenje molimo dok ti opraštamo živimo, a dokada ne znamo a dok živimoda, daj Gospodine, da taj život bude sadržajan, osmišljen, prepoznatljiv da se borimo da u ovom burnom vremenu  nikad ne izgubimo nadu. Nadu koja živi iz vjere. U tebe se, Gospodine, pouzdajemo u svim ovim trenucima koje proživljavamo. Daj nam hrabrosti za život, daj nam hrabrosti i spremnosti umrijeti, kada pokucaš na naša vrata, da budemo spremni. Amen.“

Na koncu mise od pokojnika se oprostio u ime Vrhbosanskoh nabiskupskog ordinarijata generalni vikar Luka Tunjić:

„Uzoriti gospodine kardinale, preuzvišena gospodo biskupi, ožalošćena rodbino, brojni svećenici, časne sestre, dragi vjernici župe Odžak i Komušina te župa Doborskog dekanata. Prečasni gospodin doktor Ivo Balukčić je rođen tećeg listoda 1953. godine u Slatini, župa Komušina, od oca Franje i majke Dome rođene Kovačević. Osnovnu školu je pohađao u Slatini i Tesliću, srednjnu školu u sjemeništi u Zadru a teologiju u Sarajevu. Za đakona je zaređen 3. prosinca 1978. godine u Sarajevu, a za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije 29. lipnja 1979., također u Sarajevu. Iste godine, 25. listopada imenovan je privremenim župnikom u Turbetu, a 28. studenog župnim vikarom u Brčkom, gdje ostaje do 15. siječnja 1980. godine kada je premješten za župnog vikara u Zavidoviće. Prefektom u Zadru je imenovan 19. prosinca 1980. godine. Na toj službi ostaje nepune tri godine kada je 6. listopada 1983. godine poslan na postdiplomski studij u Rim. Teologiju i duhovnost je magistrirao 1985. godine. Te godine, 2. rujna je imenovan prefektom u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu u Sarajevu, a desetog ožujka 1987. godine imenovan je voditeljem duhovnog centra za duhovna zvanja Vrhbosanske nadbiskupije. Već naredne godine, 19. siječnja, imenovan je tehničkim urednikom službenog glasila Vrhbosna. Župnikom katedrane župe u Sarajevu imenovan je 10. lipnja 1988. godine, a dekanom Sarajevskog dekanata 8. siječnja 1990. godine. Rat je dočekao u Sarajevu, a većinu rata proveo je radeći u Caritasu Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine u Zagrebu. Nakon prvog travnja 1996. godine imenovan je voditeljem Hrvatske katoličke misije u Lionu i koordinatorom povezivanja naših župa sa župnim  zajednicama u Francuskoj. Na postdiplomski studij u Luganu poslan je 27 rujna 1997. godine, gdje ostaje do 2002. godine i postiže doktorat iz fundamentalbe teologije. Po popvratku iz Lugana 10. lipnja 2002. godine imenovan je sucem delegatom za dijecezanski proces u kauzi blagopokojnog  prvog nadbiskupa vrhbosanskog, doktora Josipa Štadlera, a desetog rujna iste godine imenovan je glavnim i odgovornik urednikom obnovljenog Katoličkog tjednika. Na toj službi ostaje četiti godine. Profesorom pastoralne  teologije na Vrhbosanaksoj katoličkom teologiji je immenovan 28. listopada 2003. godine. I prije ovog imenovanja prečasni Balukčić, postigavši magisterij iz duhovne teologije, od 1985. godine predavao je duhovno bogoslužje na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji. Nakon službe glavnog i odgovornog urednika Katoličkog tjednika, 13. listopada 2006. godine je imenovan župnikom u Odžaku, a naredne godone, 19. listopada dekanom Doborskog dekanata. Uz nabrojene službe prečasni Balukčić je bio u nekoliko mandata i aktivni član različitih vijeća naše nadbiskupije i vijeća Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine. Vršeći slušbu župnika u Odžaku i Doborskog dekanata preminuo je, opremljen svetim sakramentima, u bolnici Dubrava u Zagrebu nakon kratke i teške bolesti 27. listopada 2012. godine, u šezdesetoj godini života i tridesetčetvrtoj godini misništva. Već sam spommenuo da je prečasni Balukčić bio tehnički urednik Vrhbosne i glavni i odgovorni urednik Katoličkog tjednika. Tijekom cijelog njegovog svećeništva osjetio se dar i ljubav prema medijima, kako na župama u kojima je pastoralno djellovao tako i na drugim službama koje su mu bile povjerene. I njegova doktorska disertacija je bila „Mas mediji i teološke kreposti“. Već u bogoslovskim danima, usudio bih se reći, tada proročki svjestan moći medija, promicao je Krista raspetoga i ukrskloga, vrijedmnosti Katoličke crkve, uz pisanu i izgovorenu riječ, pišući u različitim tiskovinama i časopisima te pripremajući i gostujući na radijskim i televizijskim emisijama. U korak s vremenom katehizirao je na najsuvremeniji način. O tome na poseban način svjedoče novinari i medijske kuće s kojima je surađivao te brojni intervjui i članci, knjige i projekti. Savjestan i odgovoran u radu, ponekad možda čak i preozbiljan, znao je razabrati važno od nevažnoga i odušvit sve uzraste, od onih najmlađih do najstarijih i uključiti ih u pastoral župe. Sve ih je odgajao za jedanku dgovornost i svijest, da bi bez njihova udjela liturgija i karitativno djelovanje i cjelokupni pastoral bio osiromašen  i manjkav. Pronalazili su u njem mudrog i razboritog pastira čije srce kuca za sve njih jednako važno i zbog toga im nije bilo teško uzvratiti još većim poštovanjem i ljubavlju  Svojim nesebičnim i kritičkim podržavanjem svih projekata naše nadbiskupije davao  je poseban pečat i dušu, što su svi prepoznavali i bili svjesni da tolika zauzetost i izgaranje  mora uroditi tako potrebnim plodovima Božje i ljudsske  ljubavi. Cijeli odžački kraj i naša nadbiskupija su ti, prečasni Ivo, zahvalni na neponovljivom svećeničkom svjedočanstvu. Njegovu domoljubnu dimenziju, rad na jedinstvu i što boljem upoznavanjuu Hrvata Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske, naše tegobne povijesti i neizvjesne budućnosti su svi osjetili i izuzetno cijenili. Ne mogu ne spomenuti detalj kojim je zadivio kad sam u njegovoj radnoj sobi vidio domovnicu lijepo uokvirenu na zidu uz fotografiju oca Franje i majke Dome. Ovakvi znakovi govore jače od mnoštva riječi. Ne znam da li shvatiti kao privilegij ili križ, ali kao što se može vidjeti, u svom svećeničkom životu sudjelovao je kao odgojitelj i profesor na formaciji naših sjemeništaraca u Zadru, bogoslova u Sarajevu, završio postdiplomski studij, radio u institucijama naše nadbiskupje te pastoralno djelovao kao župski vikar i župnik. Ljudski se može zaključiti, kada si svladao sva umijeća svećeničkog djelovanja, Krist, Veliki Svećenik, pozvao ga je k sebi. I na kraju sama činjenica da je oporučno sve ostavio Vrhbosanskoj nadbiskupiji i Crkvi Božjoj, jasno govori za koga je živio i u uvjerenju da, kolikogod u Crkvi ima grešnih elemenata, da je vodi Krist Kralj svega stvorenoga. Uz najiskreniju zahvalu za tvoj svećenički život, želim i molim, da te taj isti Krist Kralj, kojega si kao svećenik uprisutnjivao, udijeli svoje kraljevstvo. Pridružujem se izrečenim sućutima braći, sesatri i njihovim obiteljima, mnogobrojnoj rodbini i prijaterljima, vjernicima župe Odžak i cijelog  Doborkog dekanata te vjernicima tvoje rodne Komušine, koja mu je na poseban način bila na srcu. Pokoj vječni daruj mu Gospodine.“

Oproštajni govor biskupa Komarice:

 „Dragi Vinko, dragi brate biskupe Tomo, draga braćo svećenici, poštovana ožalošćena rodbino dragog nam pokojnog Ive, drage sestre redovnice župljani, prijatelji pokojnog župnika i dekana Ive, dragi Kristovi vjernici. Kao vaš brat u vjeri u umrlog i uskrslog Krista Spasitelja, Spasitelja svih ljudi, izražavam cijeloj nadbiskupiji Vrhbosanskoj, cijeloj našoj metropoliji, a osobito vama, dragi kardinale i draga rodbino, iskrenu kršćansku sućut u duhovnom jedinstu u ovom času molitvenog i vjerničkog opraštanja od vrijednog sina naše domovinske Crkve, zauzetoga i savjesnog radnika u Božjoj njivi na području ove nadbiskupijed i metropolije, neumornog branitelja i promicatelja identiteta katolika Hrvata u našoj domovini, Kristovog svećenika Ive. Osobno ga poznajem iz njegovih sjemenišnih dana tijekom sedamdesetih godina i u bogosloviji kao vrlo savjesnog službenika, marljivog i vrlo požrtvovnog člana u okviru bogoslovske zajednice, a onda osobito nakon rata, kada se vratio i preuzeo odgovorne dužnosti unutar naše biskupske konferencije, pogotovo u vijeću za medije. S njim sam se znao češće susretati kroz i neformalne susrete. Uvijek je ostravljao dojam ozbiljnoga, savjesnog svećenika, sretnog i radosnog u svom svećeničkom zvanju, svjesnog odgovornosti sadašnjosti i budućnosti Kristove Crkve u svojoj domovini. Vjerujem da ćete se svi vi koji ste ga poznavali još bolje nego ja sa mnom složiti da je preminuli naš brat, svećenik Ivo, kao teolog, župnik i dekan i neumorni promicatelj pastorizacije pomoću katoličkih sredstava javnog pripćavanja, ostavio iza sebe prepoznatljivi trag vjerodostojnog služenja svojoj Crkvi, svome narodu i svojoj domovini Bosni. Pamtit će ga mnogi njegovi suvremenici, ne samo njegova braća svećenici sestre redovnice, nego i prijatelji i Kristovi vjernici na mjestima u zemlji i inozemstvu gdje je djelovao. Upamtit će ga i povijest Katoličke crkve osobito protjeranog katoličkog puka iz njegova rodnog kraja, njegove nadbiskupje i većeg dijela ove shrvane i još nesređene zemlje. Naš, sada već pokojni brat u  kršćanskoj vjeri Ivo, vjerovao je u  uskrslog Krista i zato je imao odakle reći da bude kršćanski odgovot na temeljno pitanje što dolazi poslije ovog života, poslije smrti. U jednom od svojih mnogobrojnih uvodnika u Katoličkom tjedniku kojega je bio, kako smo čuli, glavni i odgovorni urednik, a povodom svetkovine Svih svetih i Dušnoga dana 2003. godine napisao je ove riječi: „Bog je život. A život nikada i ni na koji način ne može proizvesti smrt. Samo suprtotstavljanje životu može proizvesti smrt. Naime suprotstavljanje i Bogu. Vrlo dobro reče jedna plemenita duša: „Bez onostranosti svaki bi čovjek bio kao poštasnski paket koji preuzima primatelj i otpremi pogrebniku  Bez vječnosti sve je besmisleno. Naprotiv u svjetlu vječnosti sve postaje jasno, dobiva smisao, postiže vrijednost, čak  bol i neuspjeh. Jedino u tom svjetlu moguć je napredak. Možda kojiuputa spor, često naporan, ali ustrajan ispunja nadom. Sigurno da je vjera u pobjedu života nad smrću, vječnošću nad prolaznošćui, pokretaćka snaga koja je dovela naš hrvatski katolički puk u Bosn i Hercegovini za ove blagdane, makar na trenutak na grobove svojih najmilijih na svoja obitavališta.“ Tako je pisao naš brat, Kristov vjernik, svećenik Ivo. Zajedno s vama i mnogim ovdje nazočnim koji su poznavali dragoga našeg preminulog brata Ivu, zahvaljujem milosrdnom Ocu što nam je kao suputnika podario i ovoga svoga vjernog slugu, vrijednog u radosti, u radu, u vjeri, nadi, putnika i patnika. Zahvaljujem, dragi Ivo, tebi, osobito za prijateljstvo, suradnju na zajedničkom zadatku obrađivanja Gospodnjeg vinograda. Zahvaljujem ti za ljubav i prema banjolučkoj biskupiji, prema sjemništarcima i bogoslovina u Zadru i Sarajevu prema svećenicima, redovnicima i redovnicama i Božjem puku moje biskupije, što si toliko puta posvjedočio. Neočekivano mnogom od nas ti si otišao ostavivši nas zbunjene i u tuzi. Ali tješi nas ljudska vjera i utemeljena nada ponovnog, daleko radosnijeg susreta u sretnoj vječnosti. Učili smo od Crkve pa i od tebe, tko je s Bogom povezan, taj ne poznaje rastanka. Tvoja je duša sada u Božjoj ruci. I tebe se više ne dotiče ruka nikakva. A i mi ne tugujemo poput drugih koji nemaju nade. Čak štoviše iščekujemo blaženo ispunjenje nade i pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista. Ti si to, dragi Ivo, doživio. Pomozi nama za koje znaš da smo, unatoč našoj vjeri, na klizavom putu izloženi mnogim i raznim preprekama i nevoljama. Da i mi postojano u nadi i vjeri prijeđemo prag nade i stignemo u sretnu vječnost na nebesku liturgiju. Isprosi kod Krista, Velikog Svećenika, svoga nasljednika u vinogradu Božjem ove nadbiskupije, koju si toliko volio i ove naše napaćene domovinske Crkve. Pokoj vječni darovao ti dobri Bog, svećeniče Kristov, dragi prijatelju Ivo, i svjetlost vječna neka ti svijetli. Počivaj u miru Božjem.“

U ime generacije oprostio se velečasni Marko Lacić:

„Dragi brate po svećeništvu Ivo, sestro pokojnika, braćo pokojnika, čitava Crkvo Vrbosanska. U ovom tužnom trenutku se sjećam svih onih dana koji su nas vezali na našem putu u bogosloviji od jeseni 1952. godine pa do samoga dana svetog Petra i Pavla, kad smo po polaganju blagopojnog nadbiskupa, preuzvišenog Marka Jozinovića, postali svećenici. Vjerujem da je tvoja majka Doma zajedno sa svojim mužem Franjom tebe preporučila molitvama i postovima na službu Kralju, Kristu Spasitelju. Rado se sjećam posebno provedenog tjedna na duhovnim vježbama u trajanju od sedam dana pod vodstvom Ratka Perića koji je bio tada naš profesor, a sada biskup. Išo si, dragi Ivo, onim putevima kojima te je uputio ordinarij izvršavati dekrete i tako si ispunjavao Isusovu zapovijed propovijedati i svjedočiti Isusa. U subotu, dragi Ivo, tvoj dekret je završen. Trideset tri godine rada, prinošenja Isusovog žrtvenog dara. Preporučujem stoga molitvama da tvoja rodna župa bude župa povratka gdje će živjeti i raditi u tvojoj Koimušini, jer sam je ja jako dobro zapamtio još od prvih dana kad sam kao sjemeništarac i župljanin rodne župe prvi put doveo iz Poljaka doveo autobus hodočasnika davne 1969. godine. Dragi Ivo, vjerujem da nisi nikoga mrzio. Volio si sve ljude, oprosti ako ti je netko zlo nanio. Tvoja patnja u bolesti neka bude dragi dar nebeskoj Majci u ovome mjesecu listopadu. I neka te dragi Isus nagradi. Vidimo se u vječnosti. Sućut izražavam u ime naše generacije. Mato Marić koji se nalazi u Njemačkoj nije mogao doći. Pokoj vjeni daruj mu Gospodine.“

U ime župe Odžak oprostio se gospodin Mijo Matanović

„Uzoriti oče kardiale, poštovani oci biskupi cijenjeni svećenici, časne sestre, draga rodbino, prijatelji i poznanici pokojnog Ive, žaloćeni župljani župe Glavosjeka svetog Ivana, tugom obavijena Posavino, tužni skupe. Ponovo nas je okupio čovjek koji je redovito to radio u svojoj svećeničkoj službi, ali ovoga puta na oproštaj od svojih župljana i Crkve kojoj je vjerno služio. Iznenada, nakon kratke ali vrlo teške i opasne bolesti, 27. listopada prestalo je da kuca srce našeg župnika, prečasnog doktora Ive Balukčića u tek započetoj šestdesetoj godini života. Dolaskom u župu u listopadu 2006. godine, pored svećenika dobili smo čovjeka koji je obilježio sve ove godine sadržajima koji su našu župu a i općinu Odžak preporodili, kako u vjerskom tako i u kulturnom, nacionalnom, socijalnom i svakom drugom pogledu. U službi svetih misa imao je mnoštvo ministranata, pjevača i čitača i kao rijetko gdje crkvu punu vjernika. Poseban afinitet i osjećaj za one koji su stanju potrebe pokazao je kroz razne akcije i pomoći posebice za blagdane Božića i Uskrsa. A redovita suradnja izmjenjivala se sa „Kućom nade“, udrugom „Djece i roditelja sa posebnim potrebama“ kao i stalna potreba skrbi za nemoćne i bolesne kroz projekat Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije. Organizirajući tribine i predavanja o ovisnosti, ulozi medija u životu, školstvu, o Bibliji, rad s mladim. Upoznao nas je sa vodećim nacionalnim predavačima i ljudima kojima je struka spomenute oblasti. Mladi svih uzrasta bili su trajna okupacija s ciljem da se pommogne roditeljima i nadzornom osoblju da oni ne skrenu s pravog puta, povezujući ih sa katoličkom mladeži iz ostaka Bosne i Hercegovine i Hevatske kroz susrete, sportska natjecanja minstranata na razini župa, dekanbata i nadbiskupije, organiziranje glazbenih skupina i zborova ostalih župa. Organizacije konferencija i simpozija o održivom povratku, stradanjima Hrvata odžačkog kraja u Drugom svjetskom ratu i poraću, izdavanjem zbornikom radova „Odžak – pouka povijesti“ promocija istog u Odžaku i Zagrebu suorganizacija „Dana sjećanja“, prvi televizijski prijenos svete mise na hrvatskoj televiziji i Bosne i Hercegovine iz naše župne crkve, samo su dio velike organizacuje projekata i ideja našega doktora Ive. Hodočašća u naša nacionalna svetišta Komušinu i Mariju Bistricu, prošlogodišnje hodočašće u Lurd, ovogodišnjji pohod Svetoj Zemlji, iz početka župnikovanja hodočašće Hrvata Bosne i Hercegovine svetom Ocu u Vatikan su događaji koi se pamte. Dragi naš župniče. S tugom u srcima, suzama u očima, u ime časnih sestara Franjveki Marijinih misionarki, župljana naše župe, odžačkog kraja i cijele Posavine, želim ti reći jedno veliko ljudsko hvala za sve što si uradio za našu župu i cijeli odžački kraj. Kao i za sve što si planirao uraditi. Veliko hvala tvojoj obitelji koji su ti bili velika potpora u životu, majci Crkvi koja te pozvala u časnu službi i dala te nama da s nama dijeliš dobro i zlo. Svemogući i jedini Bože, koji sve vidiš, sve znaš i svime upravljaš, hvala Ti za dar života ovog čovjeka i za sve trenutke koje smo proživjeli s njim i molimo Te da mu budeš milostiv i podariš kraljevstvo nebesko kao plaću za sav njegov rad. Počivaj u miru Božjem i laka ti bila crna zemlja, dragi naš Ivo.“

Nakon Mise tijelo pokojnog Ive pokkopano je na mjesnom groblju u Slatini. Župa Komušina organizirala je tjelesnu okrepu u kripti crkve. Velika većina je iskoristila priliku da se okrijepe jer ih je velika većina došla izdaleka.

U predvečerje vraćam se istim putem. Namostu s druge strane platna razapetog preko mosta ispraća me natpis: „SVIMA KOJI ODLAZE – BLAGOSLOV!“