Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  28. travnja 2017.

 

Dr. Zdenko Spajić, profesor na KBF-u i nekadašnji odgovorni urednik KT-a

22. studenoga 2012.
Izdavači i novinari trebaju se nadahnjivati na svetopisamskim tekstovima

Spaic_ZdenkoTijekom deset godina koliko izlazi, 2002. godine obnovljeni, Katolički tjednik mnogi su ugradili svoje znanje, ljubav i htijenje u njegov život. Jedan od onih koji su „uskočili“ kad je, materijalno gledano, bilo najteže jest dr. Zdenko Spajić. Osim što je ovu novinu obogaćivao svojom pisanom riječju, u danom trenutku preuzeo je i službu direktora Medijskog centra Vrhbosanske nadbiskupije i odgovornog urednika Katoličkog tjednika.

Vlč. Spajić je rođen 11. srpnja 1968. u Gradačcu, župa Garevac. Filozofski dio studija završio je na Vrhbosanskoj visokoj teološkoj školi u Sarajevu, nakon čega studij nastavlja na Teološkom fakultetu Sveučilišta u Innsbrucku. Diplomirao je u svibnju 1994. Iste godine je zaređen za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije te je tijekom tri godine obavljao različite službe u Vrhbosanskom nadbiskupskom ordinarijatu.

Godine 1997. upućen je na Katoličko sveučilište Amerike (The Catholic University of America) u Washington, DC gdje je licencirao iz područja moralne teologije u svibnju 2000. Doktorat je postigao 2004., također, iz moralne teologije disertacijom pod naslovom The Legitimate Use of Force: The Search For a New Approach to International Conflict Resolution in the Writings of John Paul II. Tijekom cjelokupnoga studija uža specijalizacija mu je bila socijalni nauk Crkve i socijalna etika. Po povratku u Vrhbosansku nadbiskupiju obnašao je službu kancelara te je istovremeno bio ravnatelj Međupomoći, direktor Medijskog centra Vrhbosanske nadbiskupije i odgovorni urednik Katoličkog tjednika (2006.-2007.). Od 2006. predaje na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji. Bio je dekan VKT-a od ak. godine 2008./2009. do njezina promaknuća u Katolički bogoslovni fakultet. Uz službu profesora odnedavno je i župnik župe sv. Roka u Prudu, Bosanska Posavina.

Poštovani dr. Spajiću, Katolički tjednik Vam je poznat i„iznutra“ i „izvana“. Što biste neupućenima rekli, kakva je to novina?

U vrijeme kad mi je to bio posao, obično sam ga neupućenima predstavljao kao “jedini tjednik u BiH na hrvatskom jeziku”.

Koja je, prema Vašem mišljenju i iskustvu, prvotna uloga Katoličkog tjednika?

Tijekom proteklih deset godina KT je pokušavao doprijeti do različitih ciljnih skupina i pokriti područja njihova zanimanja, od pobožnog puka do intelektualnih skupina, od vjernika koji žive u BiH do onih koji su nekada živjeli. Osim toga, „lebdio“ je između biskupijske i svehrvatske novine. Mislim da njegova koncepcija nikada nije domišljena ni definirana u potrebnoj mjeri. Nakon svih godina iskustva s Tjednikom, mislim da treba uzeti u obzir, prije svega, njegovu narav tjedne novine. To pak znači da on nije prikladan za prenošenje informacija o događajima. Danas veliki dio župa i gotovo svako selo imaju svoje internetske stranice na kojima se objavljuju različite informacije o crkvenim događanjima. A prije svega, postoji KTA koja svakodnevno donosi mnoštvo informacija iz zemlje i svijeta.

Čini mi se da bi u takvim okolnostima Tjednik mogao imati posebno značenje ukoliko bi bio novina u kojoj bi čovjek, bilo vjernik ili nevjernik, mogao saznati na neki način službene stavove Crkve o važnim crkvenim i društvenim pitanjima. Pri tome ne mislim na katekizamsko poučavanje nego na prosuđivanje zbivanja iz političkog, gospodarskog, kulturnog..., života koje bi sa sobom nosilo ozbiljnost crkvenog autoriteta. Nešto poput L’Osservatore Romano u ovdašnjim prilikama. Naravno, za to bi bila potrebna značajna suradnja svih crkvenih ustanova. A budući da u BiH postoji i nekoliko mjesečnika, bilo bi dobro kada bi oni na način prikladan mjesečniku obrađivali pojedina područja.

Mnogo svećenika je ovu novinu prihvatilo kao svoju te ju takvom i u javnosti predstavljaju. No, određeni broj njih to nije učinio. Koja su Vaša iskustva i savjeti kada je riječ o ovomu?

Smatram da se iz toga ne može donijeti valjan zaključak ako se ne poznaje širi kontekst. Biti za nešto ne znači nužno biti konstruktivan i koristan, a isto tako protivljenje nečemu ne mora značiti destrukciju, to može biti tek izričaj konstruktivnog doprinosa za ozdravljenje. Poput zmijskog otrova koji se – u doziranim količinama – koristi kao lijek.

Što biste rekli o slobodi izražavanja i katoličkom tisku? Primjerice, u KT-u ne mogu biti objavljeni tekstovi kao u nekim drugim svjetovnim tiskovinama. Gdje je, prema Vašem mišljenju prava mjera?

Razumljivo je samo po sebi da se katolički tisak razlikuje od svjetovnog jer iza svakog od njih stoje različiti svjetonazori. Kada je riječ o katoličkom tisku, mislim da bi svi koji sudjeluju u njegovom publiciranju trebali uvijek iznova čitati svetopisamske tekstove. Iako su to nadahnuti tekstovi te se po naravi razlikuju od novine, jedno im je ipak zajedničko. Evanđelja i poslanice su sredstva prenošenja i naviještanja Radosne vijesti o Isusu Kristu, a to bi trebala biti svrha i vjerskog tiska.  U svetopisamskim tekstovima Isusa upoznajemo kao pravog Boga i pravog čovjeka, onoga koji čini čuda, ali se također nasrdi ili plače. Sv. Petar i Pavao nisu prikazani kao anđeli nego u svoj slojevitosti njihovih osobnosti, karaktera i ponašanja. Kad ovo kažem ne mislim da se treba baviti pojedincima i njihovom privatnošću. Naprotiv. Smatram da se izdavači i novinari trebaju nadahnjivati na tim nadahnutim tekstovima. Ako je osnovno poslanje vjerskog tiska naviještanje Radosne vijesti o Isusu Kristu, onda se ne trebamo bojati govoriti i o stvarima koje nas priječe u tome.

Je li autocenzura česta kod katoličkih novinara?

Ne poznam dovoljno katoličke novinare da bih mogao odgovoriti na ovo pitanje. Mogu govoriti na temelju svoga iskustva i načelno. Prije svega, razlikovao bih „samokontrolu“ i „autocenzuru“. Od svih članaka koje sam napisao za KT samo jedan nije objavljen (tekst je bio iz područja političke etike s naslovom „Trgovanje nacionalnim interesom“). A bilo ih je više od stotinu. Pišući članke uvijek sam nastojao uključiti mehanizam „samokontrole“. Napisao bih članak na određenu temu, ostavio ga dva-tri dana, pa bih se vratio na dorađivanje i istančavanje izražaja. Važnije članke sam davao drugim osobama na čitanje prije slanja redakciji. Nazvao sam to samokontrolom jer može se dogoditi da čovjek reagira emocionalno ili nedovoljno promišljeno o svim aspektima.

Danas se svaki oblik cenzure smatra nečim negativnim. Ako je razlog za autocenzuru strah od eventualnih posljedica, onda je bolje ne pisati. Narodna mudrost kaže da su u strahu velike oči pa je autor uvijek u opasnosti da preuveliča opasnost koje se boji te neprestano mora „kresati“ tekst. A na takav način ne može pomoći ni sebi ni drugima.

Koja Vam je bila misao vodilja kada ste prihvatili mjesto odgovornog urednika KT-a?

Ja sam ulogu odgovornog urednika prihvatio iz tehničkih razloga, a prvotna preokupacija mi je bila služba direktora novoosnovanog Medijskog centra Vrhbosanske nadbiskupije. Katolički tjednik se tada nalazio u nezavidnoj situaciji tako da su sve misli i aktivnosti bile usmjerene prema njegovoj konsolidaciji.

Kako ocjenjujete današnje stanje medija, s posebnim osvrtom na katoličke tiskovine i radiopostaje?

Koliko mi je poznato, katoličke tiskovine danas općenito karakterizira niski tiraž. To nas ne treba čuditi jer su se promijenile društvene okolnosti, ali se mijenja i sam čovjek koji danas nerijetko preferira druga sredstva informiranja i čitanja. Čini mi se da radiopostaje imaju veći udio kao izvor informacije i inspiracije za vjernike. Razlog za to je svakako narav toga medija jer je, prije svega, dostupan svima. K tome ne zahtjeva toliku pozornost kao novina. Njega se može slušati u kuhinji dok se priprema ručak ili u autu dok se vozimo. Naravno, tu je i sadržaj koji je protkan dobrim dijelom glazbenim programom, što također utječe na njegovu prihvatljivost. To su neki od elemenata koji dovoljno jasno ukazuju na potrebu razmišljanja o prikladnim sredstvima naviještanja kršćanske poruke.

Katolički tjednik je novina čiji je vlasnik Vrhbosanska nadbiskupija. Jesu li, onda, na mjestu primjedbe da to nije neovisna novina? I što bi, prema Vašem mišljenju, značio pojam „neovisno novinarstvo“?

Pitanje je koja je novina uopće neovisna. Katolički tjednik ne može biti neovisan u odnosu na bit, poslanje i pastoralne ciljeve Vrhbosanske nadbiskupije jer bi onda izgubio svrhu i smisao svoga postojanja. Pogotovo ne može biti neovisan u odnosu na istinu. Dobiva se dojam da je pojam „neovisno novinarstvo“ tek jedna ideološka konstrukcija koja zamagljuje stvarne činjenice ovisnosti o onima koji njima upravljaju prije svega financijskom moći. Ukoliko postoji neovisno novinarstvo, onda se ono ostvaruje na način da možeš objaviti sve što ne dira interese i ciljeve onih koji upravljaju određenim medijem.

Dok ste bili direktor Tjednika ostvarivali ste komunikaciju i poslovnu suradnju s brojnim medijima, tvrtaka i državnim institucijama. Recite nam koliko je moguće danas ostvarivati načelo evanđelja u medijima i, generalno, poslovanju?

Danas je važnije nego ikada djelovati sukladno moralnim načelima, ne samo u medijima i gospodarskom poslovanju nego u svim sferama života. Zanemarivanje tih načela pretvara ovaj naš svijet u stalnu pozornicu nekakve krize. A kako je suvremeni svijet globaliziran i povezan sponama međuovisnosti, krize se ne mogu ograničiti samo na određeni prostor. Svjedoci smo globalne krize koju su prouzročili špekulanti kojima ništa nije sveto osim profita i vlastite koristi. Drugačiji način djelovanja ne samo da je moguć nego je nužan. 

Biskupi su na netom održanoj Biskupskoj sinodi u Rimu govorili i o važnosti sredstava društvenih komunikacija, naglašavajući da su „ona prigoda za dolazak do srca čovjeka“. Što učiniti kako bi toga postali svjesni katolički novinari i teolozi (jer mnogi se ne žele ili plaše, zaploviti svijetom medija)?

Poznato je da je Katolička crkva prošla kompleksan put odnosâ sa sredstvima društvenoga priopćavanja. Uvijek postoji opasnost da se stvari podcijene, ali isto tako i da se precijene. Sredstva društvenoga priopćavanja su korisno sredstvo da se Crkva predstavi svijetu. U tome predstavljanju se, bez sumnje, ponekada može doprijeti i do srca osobe. Međutim, mi nikada ne smijemo smetnuti s uma važnost ecclesiae, zajednice vjernika koja se okuplja da čuje što joj Bog progovara i da sudjeluje u nekrvnoj Kristovoj žrtvi. Lijepo je imati prijenos mise na HTV2, ali moje iskustvo je da to gledaju prije svega oni koji su čitav život išli u crkvu pa sada iz zdravstvenih i/ili starosnih razloga, povezanih s problemima prijevoza, nisu u mogućnosti. Oni koji nedjeljom, umjesto na misu, idu u kafić, shopping, posao, lov..., njima to ne treba.

Nemoguće je da se katolički novinari i teolozi plaše medija jer to je njihova stvarnost. Da bi bili to, oni su upućeni na publiciranje. A ako je točna tvrdnja da se mnogi ne žele upustiti u svijet medija, onda bi od koristi mogao biti dijalog između dvije strane da se vidi zašto je tako.

Tko su prvi širitelji katoličkog tiska? Svećenici, redovnici, klerici....?

Mislim da je danas teško govoriti o ulozi širitelja katoličkog tiska jer je to koncept koji je bio aktualan puno ranije. Recimo, u vrijeme vrhbosanskih nadbiskupa Stadlera i Šarića to je bilo jedino sredstvo za širenje kršćanske poruke izvan crkvenoga prostora. Zakođer, to imalo i značajnu zadaću u podizanju kulturne razine stanovništva.  Danas je ta poruka, zahvaljujući tehnološkom napretku, dostupna na toliko različitih načina. I sve je manje nostalgičara koji žele osjetiti miris papira i šuštanje okretanja stranice.

Vi ste svojedobno, i prije nego ste postali odgovorni urednik KT-a, aktivno surađivali s ovom tiskovinom pišući osvrte i komentare. Možemo li u skorije vrijeme očekivati da vidimo Vaš potpis pod nekim tekstom u Tjedniku?

Pa sukladno onome što sam do sada govorio, moja odgovornost je prije svega prema osobama s  kojima komuniciram licem u lice. To su Pruđani, studenti IV. i V. godine KBF-a u Sarajevu, sve one osobe s kojima sam vezan različitim ljudskim i svećeničkim odnosima. Ako preostane vremena i snage, možda bude i to.

 

Katolički tjednik