Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  24. rujna 2017.

 

BEZIMENI

27. svibnja 2013.
"Bezimen" - Josip Konopka, kapelan iz Bijeljine, u logoru Krndija kod Đakova, ljeto 1945.

Rezao je kruh na školskim klupama, kraj porušene škole, u tanke kriške, a zatim ga dijelio. Promatrala sam iz prikrajka kako nespretno reže, kao da namjerno rezucka, da bi što više mrvica otpalo. Kruh je bio još topao, od kukuruznog brašna i mekinja; da, bio je dobar, vrlo dobar!

Bio je to mladi čovjek, visok, mršav, bujne tamne kose, tužna pogleda, ali uvijek s toplim smiješkom na usnama. Iz cijele njegove osobe zračio je mir. Nosio je svijetlu košulju, crne hlače i kožne papuče na bosim nogama. Činilo se kao da je taj čas ustao i na brzinu obukao ono što mu je bilo na dohvat ruke. A jutra su znala biti svježa. Primijetila sam da dršće.

Ljudi bi pričali o njemu: “Onaj rezač kruha”, “Onaj koji reže i dijeli kruh”, a djeca su govorila o “Dobrom striki”. Sustanari moje štale zvali su ga “BEZIMENI”.

Kad bi Bezimeni izrezao kruh, brojio bi kriške i slagao na hrpe da bi dioba bila što brža, jer je narod morao na posao. Djeca nisu odlazila. Škrto su čupkala svoj kruh da bi što dulje trajao, a pogled im je bio kao prikovan na klupe gdje se rezao kruh i na dragom “Striki”.

Nakon diobe Bezimeni je skupljao mrvice, a djeca su bila sve glasnija i nestrpljiva.

- Djeco, molim vas, ne vičite, strpite se! Ta vi dobro znadete, da će svaki od vas dobiti barem stotinu mrvica, a to nije malo. Gledajte, ovdje su čitava brda od mrvica! Pokušajte brojiti do sto. Stanite lijepo pokraj zida, spojite dlanove, okrenite ih prema nebu, da što više u njih stane. Osobito vi s malim, tako malim ručicama!

Djeca su poslušala, samo tu i tamo prošaptalo bi koje dijete: “Striko, molim meni, još sam jako gladan.”

Činilo mi se da na klupama nije ostala ni jedna mrvica. Djeca su oprezni lizala svoje musave ručice, …ni na njima nije ostao trag kruha.

Ali jednog jutra Bezimenog više nije bilo. Na njegovom mjestu rezao je kruh stariji čovjek. Rezao je vješto, a kada je sve podijelio, na klupi je ostala jedva koja mrvica, što je sam pojeo.

Djeca su razočarano gledala u toga striku, koji nema za njih mrvice. Što znadu djeca, ta i taj striko je bio gladan…

Jedne noći u našoj staji rodilo se dijete, sićušna djevojčica. Nitko nije čuo ni vapaj majke ni plač djeteta. Tek u zoru javila je starica, koja je imala ležaj do mlade majke. Molila nas je da skinemo sa sebe što nam nije baš potrebno, da povije dijete.

Dijete je cičalo kao ranjena ptičica. Nosali smo ga naizmjence prije i poslije rada. Tada bi na čas zaspalo, a onda opet plakalo.

- Gladno je moje dijete. Davala sam mu prsa, mučila se i baka sa mnom da prihvati. Konačno je primilo, ali ni kapi mlijeka nema u mojim grudima! – Pa odakle da ima – javila se majka dvoje djece – pa ti si kost i koža, jadna majko!

Svi smo bili žalosni, nismo znali što da radimo s bebom. Od ljekovitog trnja, što je raslo uz žicu, skuhali smo čaj. Baka je namakala prst i kapala u mala ustašca. Dijete se nagutalo te smeđe nezaslađene tekućine i opet na kratko zaspalo. Treći dan tako je oslabilo da više nije davalo glasa od sebe.

- Treba dijete krstiti – veli baka.

- Da – rekosmo.

- Bar da imamo svećenika, da bar možemo u crkvu – jadale su naše žene.

Bila je subota, tri dana uoči Velike Gospe. Naša baka, unatoč svojih godina, bila je svježe, ali uvijek dobre volje i pripravna za pomoć. Predvečer je nestala, nikome nije rekla kamo ide. Bojali smo se za nju, no ona se je vratila vrlo umorna i zadovoljna.

- Sve sam organizirala, sutra ćemo krstiti dijete i to u crkvi. Može se u nju s malo muke, glavni oltar je ostao čitav. Bit će divno, vidjet ćete! Sutra ide cijela uprava u lov, ostaje u selu samo par čuvara, dakle možemo slobodno ići. Dvije po dvije odlazite, da ne bude napadno, sve ostalo saznat ćete u crkvi, a sada ništa ne pitajte.

Sutradan sve je išlo po bakinom planu. Osim mlade, vrlo slabe majke našega djeteta i nekoliko nemoćnih žena, svi smo otišli u crkvu. Baka je nosila dijete i cijelim putem mu je milo šaputala.

Posjedali smo u klupe pune otpadaka crjepova i žbuke. Jedva da bi nas što smetalo, ta i našoj odjeći više ništa nije moglo nauditi.

Na oltaru je već stajala limenka od konzerve s vodom i komadić svijeće sa šibicama. Tiho smo molili i čekali što ima slijediti.

- Hvaljen Isus i Marija, drage sestre, evo me, došao sam na vaš poziv da krstim vaše dijete!

Podizali smo glave ne vjerujući svojim očima. Pred oltarom je stajao naš dragi Bezimeni! Čas šutnje, a onda radosni poklici. Sada smo shvatili zašto je taj mladi čovjek tako snažno djelovao na nas iako nismo niti jedne riječi s njim progovorili dok je još dijelio kruh. Njegov blagi smiješak ulijevao nam je nade.

Sve je bilo isto na njemu kao što smo ga vidjeli dok je bio s nama, samo je košulja bila poderana, hlače otrcane, a iz papuča virili su prsti.

- Gle, rekao je kao u čudu, pa mi smo bogati, imamo sve što je potrebno za sveti čin!

Baka je s djetetom prišla oltaru: Evo – veli – svi ćemo kumovati, jer to dijete pripada nama svima!

Srdačno se nasmijao.

- Naravno – reče – a koje ste ime odabrali?

- Marija – povikasmo u jedan glas.

Čini mi se kao da je i kamen  s nama zaplakao kad je Bezimeni izgovarao riječi: “Marija, ja te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga!”

Izvršen je čitav obred krštenja kao da smo u rasvijetljenoj crkvi pod sv. Misom sa svećenicima u sjajnoj crkvenoj odjeći, s djetetom u svili i čipkama. A naše djetešce rođeno je u štali i povijeno u krpe, spremno da ode Velikoj Gospi u naručaj. Još iste noći je otišlo.

Oprostili smo se s našim dragim Bezimenim, ali to on sada više nije bio, imao je uzvišeno ime – SVEĆENIK!

_____________________

 

Maslinovu grančicu donesi. Zbirka poezije i proze Jelene Kurtnaker, urednici Ivanka Kandjera, Josip Prološčić, Požega, 2002.