Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  25. ožujka 2017.

 

GAREVAC - OSMA OBLJETNICA SPOMENA POGUBLJENIH U BURIĆA ŠTALI

27. svibnja 2013.
Na svetkovinu Presvetog Trojstva, 26. svibnja u župi Garevac obilježena je osma obljetnica stradalih katolika i vojnika Hrvata u Garevcu na završetku Drugog svjetskog rata.

Obljetnica Burica s.JPG

Na svetkovinu Presvetog Trojstva, 26. svibnja u župi Garevac obilježena je osma obljetnica stradalih katolika  i vojnika Hrvata u Garevcu na završetku Drugog svjetskog rata. Spomen je počeo obilježavati 2005.g. župnik Filip Brajinović sa svojim suradnicima i mještanima koji su godinama skupljali dokumentaciju o partizanskim žrtvama koji su u Burića štali zarobljenike i dobrovoljno predane vojnike i civile mučili i napokon najveći dio strijeljanjem pobili. Samo su se ponekim smilovali i na slobodu pustili. Svi su drugi noću odvođeni u šumarke, na obalu Bosne i Save i mučki strijeljanjem pobijeni.

Na spomen žrtava slavljena je sveta Misu u izvorno sačuvanoj i obnovljenoj Burića štali koja je postala spomen stradalim mučenicima Garevca i okolice. Misi je prisustvovala mnogobrojna rodbina pobijenih na tom mučeničkom mjestu a među njima i preživjeli zatočenik Burića štale Jozo Lukić iz Kladara. Brojni mještani ( oko 500 osoba), Garevca i okolice raseljeni u domovinskom ratu za ovo spomen slavlje pristigli su i iz daleke Švicarske, Njemačke ali najviše iz Hrvatske da se pomole i obiđu grobove svojih predaka, očeva i rodbine, žrtava na koje ih trajna podsjeća Burića štala. Koncelebriranu sv. Misu predvodio je prof. Božo Odobašić, profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Sarajevu. U svojoj propovijedi spomenuo je događaje prošlosti u svezi Burića štale i pozvao počinitelje ovog zločina i sve vjernike, Garavljene i rodbinu stradalih žrtava, da se očituju o istini ovog stradanja i u vjeri u konačno spasenje koje nam je podario Isus Krist prihvate jedni druge u ljubavi kao što Bog sve nas prihvaća i oprašta nam.  Međusobno opraštanje i pomirenje svih moguće je priznanjem isitne o Burića štali kako bi svi mogli živjeti u miru.

Obljetnica BS.jpg


Prenosimo vam propovijed prof. Bože Odobašića 


Braćo i sestre: ima jedna istočnjačka mudra izreka baštinjena preko biblijskih mudrosnih poučnih pouka. Ona glasi: „Tko se sjeća prošlosti dobro zna da ona i sada djeluje … i da tvori sadašnjost i budućnost jer ništa nije prestalo“ (R. Schmidt). Spomen na događaj „Burića štale“ tvori u tom smislu i našu sadašnjost i našu budućnost. Ništa nije prestalo. Taj događaj nas i danas motivira i oblikuje naše razmišljanje, naša opredjeljenje, naše sudove i naše perspektive.

Danas mi ovdje molimo za svoje mrtve, ovdje i u okolici okrutno pobijene od partizanske ruke. Mi znamo da su ovdje pobijeni kao vjernici katolici i Hrvati činili na sebi znak križa i sebe tako povjeravali pobjedi Kristovoj koja se i u njima Isusovim uskrsnućem ostvaruje. Mi vjerujemo da je Isus Krist gospodar života i smrti i on je smrt našu, svojom smrću na križu uskrsnućem u njezinoj tami iznutra razorio  tako da nam mrtvima smrt više ne gospoduje nego Bog koji je Isusa iz groba uskrisio i slavi svojoj u nebu pridružio. Toj slavi vjerujemo pridruženi su naši pokojnici ovdje pogubljeni kao i svi koji se proslavljenom Kristu pridružuju jer vjeruju u Oca, Sina i Duha Svetoga. U Sakramentima krštenja i Potvrde /Svete krizme, svi smo mi, dakle, i naši pokojnici pomazani Duhom Svetim a vjera naša kaže nam:

Duh Sveti je koji daje život, ili izvor vode koja teče u vječni život; po njemu Otac oživljuje ljude koji su po grijehu umrli, dok njihova smrtna tjelesa ne uskrisi u Kristu“ (LG, 4). Po sili, moći Božjega Duha Isus je uskrišen iz groba. Po njemu i svi mrtvi su oslobođeni tame smrti, pridurženi njegovu uskrsnuću i postaju dionici Isusove slave u zajedništvo s Bogom, našim stvoriteljem,  u nebu.

To je vjera koja pobjeđuje tamu svijeta i to je snaga naša dok živimo i kada umiremo. To je snaga Božja koja živi u nama i koju mržnja ovoga svijeta ne može pobijediti. Mogu ubiti tijelo ali duše ne mogu uzeti. Mi smo znakom križa obilježeni za nebo i slavu Božju. I zato oni koji mrze ne podnose znak križa jer u njemu prepoznaju svoj poraz. Križ je nada naša, križ je pobjeda naša, u križu je jamstvo našega spasenja.

Ovdje su pobijeni  mještani Garevca i susjednih hrvatskih sela prema navodima očevidaca i onih povjesničara koji žele nakon evo 68 godina poslije drugog svjetskog rata upoznati nove generacije s događajima koji su se ovdje tragično dogodili. Muškarci sposobni za vojsku su mobilizirani u vojsku i ovdje su čuvali samo svoje selo i svoje obitelji. Pa ipak po završetku rata unatoč toga što su se na prevaru predali partizanskim jedinicama koje su ušle u selo oni su najvećim dijelom ovdje u ovoj Burića štali zatočeni a potom u naredna dva, tri dana svi mučeni i strijeljani. Poštedili su po kojega poznanika i neke maloljetnike.

Mi ih se danas ovdje u molitvi sjećamo jer su za nas svjedoci domoljublja i vjere koju su zasvjedočili svojom mučeničkom smrću. Oni su pobijeni jer su željeli svoju državu, jer su mislili drugačije, jer su bili vjere katoličke. Ideologija komunističkog bezboštva ogrezla u mržnji na sve što je mislilo drugačije od njih i što je vjerovalo u Boga iskalila je svoj bijes silom i nasilnim umorstvom zarobljenih ljudi. Preč. Anto Burić, koji je kao dječak bio očevidac i očeva slučajnog oslobođenja iz ove štale i odvođenja na strijeljanje zatočenih Garevljana navodi da je župnik modrički vlč. Franjo Jurić izvijestio Nadbiskupski ordinarijat o strijeljanju 251. osobe a drugi povjesničari očito vodeći računa i o pogubljenjima u istoj vojnoj operaciji u okolnim selima drugih župa navode broj likvidiranih i do 500 osoba. Vlč. Vlado Jagustin, u svojoj knjizi o Burića štali navodi točna imena i prezimena osoba pobijenih iz Burića štale i kaže da je došao do broja 224 osoba. Bijegom se uspjelo spasiti 5 osoba. Nakon rata osuđeno je na višegodišnju robiju 3 osobe. Iz ostalih susjednih župa u Burića štali stradalo je imenom i prezimenom  245 osoba. Puštenih je bilo 32 osobe.  Broj se još upotpunjuje što povjesničari zaokružuju na broj oko 500 osoba. Ovim žrtvama pridodajemo u svoje molitve i žrtve posljednjeg Domovinskog rata, 13 vojnika pripadnika 105. modričke brigade HVO-a i šestero civila. Dakle mi Bogu danas želimo povjeriti sve žrtve vezane uz spomen Burića štale ali i žrtve koje su stradale u Garevcu i u Posavini u posljednjem Domovinskom ratu.

Ja sam za Burića štalu saznao već kao bogoslov tek oko 1967. od tadanjeg bosanskobrodskog župnika pokojnog preč. Ante Paradžika (rođenog u Čardaku). Često se u mom kraju i tih godina tragalo za pobijenima na kraju rata. Mnogi su završili na stratištima Bleiburga i Križnog puta svih Hrvata a u mom mjestu, Novom Selu kod B. Broda trajno se prepričavalo i još se priča, a od nas djece pomalo i krilo, o partizanskim likvidiranjima na obali Ukrine, u Delijinom vrbiku. Preč. Paradžik mi je pričao mnoge detalje o stradanjima u Garevcu, Odžaku i okolici gdje je unatoč službeno završenom ratu kapitulacijom Njemačke 7. svibnja 1945., ovdje je još rat trajao sve do kraja kolovoza. Ovdje je još bjesnila mržnja i osveta koja je završila pokoljem koji je počeo već u Dubravčevoj kući, nešto kasnije i u kući Banovića. Muke i patnje Garevljana  trajala su već od siječnja 1945. do konačnog pokolja zarobljenih i mučenih u ovoj štali. Višebrojna bježanja preko Bosne žena i djece, staraca i bolesnih te povratka u opljačkane kuće završila su konačno predajom i domaće vojske na nagovaranje domaćih mještana, partizanskih suradnika, da im se ništa neće dogoditi. Pa nakon mučenja i pljačkanja svi su odvođeni u grupama i strijeljani i pokopani, prve noći na okolnim šumarcima Pašinca, druge noći najveći dio na bajeru rijeke Bosne i u Šamcu na obali Save. Tako mnogi nađoše svoje zadnje počivalište u rijeci Bosni i Savi. Mislili su tako zatrti svaki trag svojim zločinima. Mislili su sakriti istinu u svojoj ideološkoj zaslijepljenosti. Ubili su ljude ali istinu se ne može ubiti.

Braćo i sestre, u Salvadoru upamćena je izjava nadbiskupa Oscara Romera kojega su pobunjeci ubili dok je slavio svetu Misu 1980. godine. Borio se protiv korupcije. Branio je sirotinju i prava obespravljenih radnika i siromaha. Jednom je izjavo: „Da, ubit će mene, ali neće ubiti istinu. Pa da istinu i ubiju, ona će opet uskrsnuti

I evo to se i u ovom događaju obistinjuje. Ubojice su ubijali jer su zaboravili Božje očinstvo svih ljudi. Oni su oduzimali život ali u sebi su ubili čovjeka. Mislili su da su gospodari života i smrti. Mislili su da su i Boga ubili ali nad mrtvima je gospodar smrti, Bog Otac koji je uskrisio Isusa Krista u Njemu nam je zasvjedočio : „Ja sam uskrsnuće i život: tko vjeruje u mene živjet će ako i umre. I tko god živi i vjeruje u mene neće umrijeti nikada“ (Iv 11,25-26). I pravednik ako i umre Bog će ga uzeti k sebi (Mudr 4,7.10). I mi vjerujemo ove nevino pobijene osobe Isus Uskrsli pridružio je sebi, svojoj uskrsloj slavi u nebu.  

Istina će uskrsnuti. I eto, čin je sloboda bljesnula ljudi ovoga kraja su progovorili o pokolju. Nama na ovim prostorima je problem neraščišćena prošla zbivanja. A najveći je problem što ta „prošlost predugo traje. Možda i ne prolazi. Često je snažnija, prisutnija i življa od svake sadašnjosti. Možda iz toga i potiče ono što neki vole zvati prokletstvom naših prostora“ (A. Sidran, DA 16.5.2013.). Ipak Istina izlazi na vidjelo. Mi kao vjernici znamo i što nas je Isus učio: „Duh Sveti, Duh Istine uvest će vas u svu istinu“ (Iv 16,13) i „istina će vas osloboditi“ (Iv 8,32). I mi smo zato danas ovdje jer smo od Istine.“. Martin Luther King (1929.-1968.) baptistički pastor /svećenik, borac za ravnopravnost crnaca s bijelcima u Americi kazao je: „Ne bojim se zloće zlih, već se bojim šutnje poštenih.« Ako »pošteni« nešto znaju, moraju izaći iz toga kruga šutnje - i progovoriti“. Ovo ističem jer potrebno da i krivci ove tragedije priznaju pogreške i odgovornost za pokolj, pa i oni Garevljani koju su eventualno u tom sudjelovali, kažu punu istinu. Tada bi tek bilo moguće pomirenje svih i život u miru.

I dok se mi kao vjernici ovako sabrani milimo za svoje pokojne i sjećamo njihove žrtve njihova stradanja, mi nosimo odavde prije svega poruke vjere. Bog je nagrada pravedniku. Zato je naše srce otvoreno istini, Božjoj dobroti i ljubavi. Mi od Isusa s križa poučeni molimo „Bože oprosti im jer ne znaju što čine“. Mi u ovim žrtvama slušamo njihov „snažni poziv na praštanja i pomirbu. Oprostiti i pomiriti se znači očistiti sjećanje od mržnje, zavade, želje za osvetom … znači ne dopustiti da nas pobijedi zlo, nego zlo svladavati dobrom (usp. Rim, 12, 21: Ivana Pavao II. 2.10.1998. u Zagrebu). Mi snagom vjere i opraštamo kao što Bog svima koji se kaju i mole oprašta, ali spomen obnavljamo da se od ovakvih zala odvraćamo i nikad i nitko takova zlodjela u budućem životu ne ponovi.  Naša je utjeha u Bogu jer vjerujemo da On vidi što čovjek čini i u tajnosti i da će konačno On kao posljednji sudac i živih i mrtvih svima suditi po počinjenim djelima (Mt 6,4). Zato mi i danas na ovu svetkovinu Presvetog Trojstva molimo: Blagoslovljen budi „Oče Gospodina našega Isusa Krista, Oče milosrđa i Bože svake utjehe (2 Kor 1,3) budi vječna radost i nagrada svima koji su se u tebe uzdali i u tebi svoju muku povjeravali u časovima svojega mučeništva. Nama pak živima budi Svjetlo i nada na putu našega spasenja.  

I završna poruka vama prisutnima i koji će ovo čitati: Stigle su nas nevolje raseljavanja kroz vladavinu komunističke Jugoslavije i vrhunac se zbio ratnim posljedicama Domovinskog rata (1992.-1995.). Unatoč svega ne smijemo zaboraviti svoj kraj i svoj dom, svoj zavičaj. Sjetite se one pjesme domovini Ivana Mažuranića: „Djedi vaši rodiše se tudjer, Oci vaši rodiše se tudjer. I vi isti rodište se tudjer, za vas ljepše na svijetu nema“.  Ovo je vaše, ovo mora biti i vaša ljubav. Ovdje su grobovi vaših djedova, očeva, sinova, rodbine. Volite svoje i ne predajte svoje svete uspomene zaboravu. Neka vas Bog čuva i blagosliva. Amen. 

Obljetnica Burica stale.JPG