Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  29. ožujka 2017.

 

"BEZIMENI" vlč. Josip Konopka, kapelan iz Bijeljine, u loguru Krndija kod Đakova, 1945.-1946.

8. siječnja 2014.
izvodak iz članka dr. Vladimira Geigera, o vl. JOSIPU KONOPKI, vrhbosanskom svećeniku objavljenog u POLITIČKOM ZATVORENIKU br. 252 (svibanj-lipnja) 2013. godine.

Za čitatelje naše stranice donosimo izvodak iz članka dr. Vladimira Geigera, o vl. JOSIPU KONOPKI, vrhbosanskom svećeniku objavljenog u POLITIČKOM ZATVORENIKU br. 252 (svibanj-lipnja) 2013. godine. Izostavili  smo prvi dio članka gdje su otisnuti biografski podaci o vlč. Konopki.

 PolitickiZatvorenikjpg

Nijemci bosanske Posavine (Brčko, Bijeljina, Gradačac i Bosanski Šamac), u neposrednom su poraću 1945. uhićeni i internirani najprije u logor Josipovac kod Osijeka i logor Valpovo, odakle su trebali biti prognani u Austriju.

U svibnju 1945., u Josipovcu kod Osijeka i Valpovu osnovani su prvi veliki sabirni centri/logori za hrvatske, posebice slavonske, srijemske, baranjske, ali i bosansko-posavske Nijemce. Prve skupine folksdojčera, internirane su najprije u Josipovcu. Tijekom svibnja 1945. u logor Josipovac internirano je više od 3.000 osoba, uglavnom starijih osoba, žena i djece. Transporti sa folksdojčerima iz logora Josipovac i logora Valpovo, a i drugih logora, upućivani su od početka srpnja 1945. u Austriju. U prepunim stočnim vagonima, bez dovoljno hrane i vode, stočnim vagonima, 22. srpnja 1945. iz logora Valpova prema Austriji upućeno još 1.800 osoba. Međutim, kako su britanske okupacijske vlasti u Austriji odbile prihvatiti ih, transport se morao vratiti s granice, a nakon nekoliko dana besciljnog kretanja, završio je u Velikoj Pisanici kod Bjelovara. Isto se tijekom srpnja 1945. dogodilo i sa još dva transporta.

Nakon kraćeg zadržavanja folksdojčera u Velikoj Pisanici, od početka, a zaključno s 10. kolovoza 1945., krenuli su transporti prema logorima za folksdojčere na istoku Hrvatske, logor Šipovac kod Našica, logor Krndija kod Đakova i logor Valpovo. To je značilo i nastavak stradanja slavonskih, srijemskih, baranjskih i bosansko-posavskih Nijemaca koji su bili u tim transportima.

Životopisi vlč. J. Konopke ne spominju njegov boravak u logoru Krndiji kod Đakova, iako je prema svemu sudeći najduže logoraško vrijeme tijekom 1945. i 1946. proveo upravo u Krndiji.

Mladog svećenika vlč. Josipa Konopku spominju u svojim sjećanjima internirci logora Krndija, Franjo Kifer i Jelena (Jelka) Kurtnaker te suvremenici događaja, Andrija Kocur i vlč. Petar Markovac, a i dokumenti.

Franjo Kifer (1936.) iz Treštanovaca kod Požege, koji je kao dijete boravio 1945./1946. u logoru Krndija, u sjećanjima na logoraške dane navodi: “To je selo bilo prazno, dobro ograđeno žicom i pripremljeno za pravi pravcati logor. Dvije velike osmatračnice, jedna gdje je nekad bilo kino, a druga gdje se ide u groblje. Poostavljani smo na ulicama. Srednja ulica je bila logor kad smo mi došli. Po kućama smo spavali na slami. U sobama nas je bilo oko 40 - 50 ljudi, koliko može stati. U početku ložili smo tarabe i stare šupe dok je bilo. U toj sobi gdje smo mi spavali, umro je jedan župnik, svećenik iz Bijeljine. Svako jutro me vodio na misu u Krndiji i ja sam ministrirao.” F. Kifer očito, iako ga ne imenuje, spominje i vlč. J. Konopku, a netočan navod o smrti nekog svećenika iz Bijeljine razumljiv je s obzirom na njegovu dob u vrijeme internacije u logoru Krndiji. Moguće, da je vrijeme koje F. Kifer navodi kao vrijeme smrti nekog svećenika iz Bijeljine i vrijeme odlaska vlč. J. Konopke iz logora Krndije, najvjerojatnije u logor/zatvor Stara Gradiška.

Ne isticati se, biti samozatajan, bila je osobnost vlč. J. Konopke, ali to je nalagalo i iskustvo koje je prošao u ljeto 1945. od uhićenja u Bijeljini i tijekom interniranja u logorima Josipovac kod Osijeka, Valpovo, Velika Pisanica kod Bjelovara i Šipovac kod Našica, koji su prethodili logoru Krndija.

Prema iskazima interniraca, posebno težak i ponižavajući položaj zatočenih katoličkih svećenika, među kojima se nalazio i vlč. J. Konopka, bio je u logoru Velika Pisanica, gdje su ih zatvarali u nastambe za svinje. Internirac, katolički svećenik vlč. Peter Fischer (1912.) iz Dalja, u iskazu navodi da je 10 katoličkih svećenika u logoru Velika Pisanica bilo zatvoreno u svinjac.

U početku 1945. logoraše u Krndiji su pokapali uz prisutnost rkt. svećenika. Prema sjećanju Andrije Kocura iz Josipovca Punitovačkog, Krndiji susjednoga sela: “Na logoraškom groblju su bili samo drveni križevi ... U početku je logoraše sahranjivao vlč. Josip Konopka. U Krndiju je doveden iz Bijeljine, kada je pušten iz logora otišao je u Bijeljinu, gdje je i umro. Onda su kad je logor raspušten, neki otišli dalje, neki pušteni. Nijemci koji su kasnije dolazili ovdje tražili su smrtovnice, te su neki naknadno upisani uz svjedoke, bivši logoraši, za nekoliko je svjedočio i Konopka. Ja sam ih upisivao, bio sam matičar.”

Da je umrle u logoru Krndija sahranjivao vlč. J. Konopka potvrđuje za kolovoz, rujan i listopad 1945. i Matična knjiga umrlih rkt. župe Punitovci, u koju su upisivani i logoraši iz Krndije. Ujedno, ovo je i razdoblje u kojemu boravak vlč. J. Konopke u logoru Krndija možemo i dokumentirati. Naime, u Matičnoj knjizi umrlih rkt. župe Punitovci internirci logora Krndija upisivani su od kolovoza do listopada 1945. godine. Umrli u logoru Krndiji u početku su 1945. bilježeni u rkt. župnom uredu Punitovci prema podatcima koje su dobivali od samih logoraša. No popis je nepotpun i poimenično navodi 58 uglavnom starijih osoba, žena i djece. Naime, punitovačkom župniku vlč. Josipu Haubrichu vlasti su, navodno, zabranile popisivanja žrtava logora Krndija. Neki umrli u logoru Krndiji upisani su kasnije, uz potvrde o smrti Komande logora Krndija ili, pak, svjedoke bivše internirce, na zahtjev rodbine u Maticu umrlih župe/općine Punitovci.

Kako je vlč. J. Konopka bio svjedok o smrti interniraca u logom Krndiji za naknadni upis u Matičnu knjigu umrlih, očito je u Krndiji boravio i dalje, vjerojatno i do ukidanja logora početkom svibnja 1946. Vrijeme boravka vlč. J. Konopke u logoru/kaznionici Stara Gradiška nije poznato, no uglavnom su skupine interniraca, mlađih muškaraca, iz transporta upućenih iz logora Josipovac kod Osijeka i logora Valpovo odnosno logora Velika Pisanica kod Bjelovara kratkotrajno u ljeto 1945. boravili u Staroj Gradiški na fizičkim ra­dovima. Postoji i mogućnost, daje vlč. J. Konopka, kao i neki drugi internirci iz logora Josipovac, Valpovo, Velika Pisanica, Krndija i drugih, uspio dokazati da nije Nijemac odnosno Austrijanac te je izdvojen i kao novim vlastima nepoćudan prebačen u Staru Gradišku.

Poslijeratni župnik u Punitovcima, od 1951., rkt. župi kojoj pripada i Krndija, vlč. Petar Markovac (1913.), navodi, daje u logoru Krndiji bio i vlč. Josip Konopka, “mladi tek zaređeni svećenik iz Bijeljine”.

Najopširniji, pak, spomen vlč. J. Konopke u logoru Krndija sjećanja su na logor Krndiju internirke Jelene (Jelke) Kurtnaker (1909.) iz Požege: “U tom mom odjelu jedne noći jedna mlada žena je rodila. Jedna baka je pomogla u porodu. To dijete je bilo užasno slabo. Dan - dva pred Veliku Gospu (bila je nedjelja) krstili smo dijete u crkvi. Dijete je kršteno imenom Marija. Prvi ili drugi dan nakon Gospe, Marija je umrla. [...] Bio je u logoru i jedan mladi svećenik. Da je svećenik to smo tek kasnije saznali, u logoru. Nitko mu nije znao ime. Zvali smo ga Bezimeni. [...] Kad sam došla kući u Požegu nisam dugo, dugo nikome govorila o logoru. Svoje dane u logoru Krndiji opisala sam u pripovijetkama 'Gorka sjećanja', odnosno 'Logoraški zapisi' i 'Bezimeni'. Logor Krndiju ne imenujem, ali sjećanja su o Krndiji.”

Novorođenče koje je vlč. J. Konopka krstio u ruševinama crkve Našašća Svetoga Križa u Krndiji, očito je Marija Selthofner, kćerka Ivana Selthofnera i Barbare Selthofner rođ. Poss iz Đakova, rođena 19. rujna 1945. u logom Krndija, gdje je i umrla u dobi od 14 dana 30. rujna 1945. Prema Matičnoj knjizi umrlih rkt. župe Punitovci, vlč. J. Konopka ju je 1. listopada 1945. i sahranio na logoraškom groblju u Krndiji.

Krštenje u logoru Krndiji tek rođene djevojčice, u ruševinama mjesne crkve Našašća Svetoga Križa, koje je obavio neimenovani mladi svećenik (vlč. J. Konopka) opisala je J. Kurtnaker u pripovijetki “Bezimeni”.


Dr. sc. Vladimir Geiger

Hrvatski institut za povijest, Zagreb