Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  23. ožujka 2017.

 

Dominikovo dirljivo svjedočanstvo

21. ožujka 2014.
Dominik živi u jednom selu u blizini Siska

safeZovem se Dominik. Ime sam dobio od krsne kume. Ona je zahtijevala da se zovem Dominik, jer ako se neću tako zvati, ona neće kumovati. (U daljnjem tekstu vidjet ćete kako je tu djelovao Bog i njegova providnost.) No, krenimo ispočetka. Kada sam u utrobi majke bio star 4 mjeseca, odlučila se na abortus, jer nisu, kaže, bili dovoljno financijski situirani kako bi imali još jedno dijete. Tad su već imali moju sestru koja je imala 2 godine. Moji roditelji živjeli su u Njemačkoj. Prije nego što je moja mama htjela napraviti abortus, krenula je na put za Hrvatsku, u posjet obitelj i slično. U autobusu je sjedila pored čovjeka koji je čitao knjigu o abortusu. Ona je primijetila te krenula s tim čovjekom u raspravu. Od Njemačke do Hrvatske su raspravljali o abortusu i, napokon, stigavši u Zagreb, predomislila se. Kasnije tek, kada mi je mama pričala, shvatio sam da je ta knjiga bila enciklika bl. Ivana Pavla II., enciklika Evangelium Vitae. Tako sam se ja ipak rodio 30.11.1995. godine.

Mlad sam čovjek, kako se kaže, tek sam počeo živjeti. Ali nekako, kada razmatram svoje djetinjstvo po pričama, cijelo vrijeme sam uz Boga i on uz mene. Meni je zanimljiva jedna priča iz mojeg djetinjstva (ne tako ranog, s mojih 8-9 godina) koju mi je baka pričala. Rekla je da sam uvijek tražio da molimo zajedno krunicu, otajstvo svjetla i da mi je upravo to otajstvo bilo posebno lijepo. Kasnije sam shvatio da je papa Ivan Pavao II. postojećim otajstvima dodao to i ono mi je i sada posebno drago. U 8. razredu, 22.10.2011. godine, ne znajući da taj dan slavimo spomendan bl. Ivana Pavla II., uputio sam se na misu. Za vrijeme mise preplavljivali su me čudni osjećaji. Kada sam primio Krista u prilici posvećene hostije, jednostavno sam spoznao, jednostavno sam čvrsto odlučio da ću poći za Kristom. Budući da je bio spomendan bl. Ivana Pavla II., upravo njemu sam se utjecao da mi pomogne, da mi pokaže smjer kuda i što dalje. Kroz cijeli život mi je pomagao u mojim poteškoćama i neće me ni sad ostaviti. Odlučio sam da ću ući u dominikanski red. (To je veliko Božje djelo i vidljiva je njegova providnost. Sjećate se na početku teksta ono s kumom i njezinim zahtjevom da se zovem Dominik.) Jer oni posebno štuju Blaženu Djevicu Mariju i krunicu, a ja sam veliki ljubitelj krunice. To sam naučio od bl. Ivana Pavla II. Svoj život sam stavio pod zaštitu tog blaženika u Wadowicama, u njegovoj bazilici, pred slikom Gospe od Neprestane Pomoći koju je papa kao gimnazijalac često posjećivao. Tamo sam po drugi put predao život Bogu i tražio blaženikovu zaštitu nad mojim životom i mojim pozivom.

Ove godine, 30. kolovoza, ulazim u red propovjednika i želio bih na Trgu svetog Petra u Rimu, u kolijevci i središtu kršćanstva, Bogu i blaženom papi zahvaliti na svemu te tražiti pomoć u mojem pozivu i poslanju. Želim da to bude zahvalno hodočašće Bogu koji mi je dao priliku za život, koji je djelovao i promijenio majčinu odluku i opet me uzeo k sebi, da budem njegov vojnik, navjestitelj Božje Riječi. Želim zahvaliti na obiljima Božjega blagoslova i milostima koje mi neprestano dijeli. Na ovo hodočašće poveo bih mamu jer i ona je zavrijedila da naše živote posebno prati blaženikov zagovor. Rekla je da bi htjela na to hodočašće kako bi zahvalila na onom danu, na onom čovjeku iz autobusa, kojega naravno nikada poslije nije srela. Od njega imamo samo knjigu koju ja i danas čuvam i čitam.