Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  18. kolovoza 2017.

 

Sahranjen garevački svećenik mons. Mijo Perić

22. listopada 2014.
U utorak, 21. listopada 2014. godine sahranjen je garevački svećenik mons. Mijo Perić

                      Sahrana1

U utorak, 21. listopada 2014. u svojoj rodnoj župi Garevac kod Modriče u Bosanskoj Posavini sahranjen je vrhbosanski svećenik mons. Mijo Perić koji je preminuo na Misijsku nedjelju, 19. listopada u Domu sestara Služavki Maloga Isusa u Vitezu, okrijepljen otajstvima vjere, u 81. godini života i 53. godini svećeništva.

Misu zadušnicu za pokojnog svećenika Miju u župnoj crkvi Marije Majke Crkve u Garevcu slavio je nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić uz koncelebraciju 54 svećenika najvećim dijelom s teritorija Vrhbosanske nadbiskupije, dijecezanskih i franjevaca, kojima se pridružilo i nekoliko svećenika iz Đakovačko-osječke i Zagrebačke nadbiskupije. Osim sestara i braće te druge rodbine pokojnog svećenika Mije, na Misi je sudjelovao i veći broj časnih sestara Služavki Malog Isusa i Kćeri Božje ljubavi. Malobrojnim župljanima Garevca pridružili su se i veći broj mještana koji sada žive u Hrvatskoj kao i župljani župa u kojima je svećenik Mijo djelovao te bogoslov Subotičke biskupije Nebojša Stipić jer je mons. Mijo dvije godine djelovao u Subotici. Izraze sućuti i pozdrava kardinalu Puljiću, rodbini svećenicima, sestrama i svim nazočnima uputio je garevački župnik vlč. Filip Brajinović ističući da je samo prije tjedan dana mons. Mijo u Garevcu sudjelovao na godišnjem generacijskom susretu svećenika.

Sahrana2

U prigodnoj propovijedi kardinal Puljić je kazao da je svećenik Mijo bio otvoren prema drugima te da je u ratnim vremenima, nakon što je bio primoran napustiti svoju tadašnju župu Bijeljinu, ostao u Bosanskoj Posavini te svećenički djelovao zajedno s jednim svećenikom franjevcem u slobodnom dijelu župe Dubrave u naselju Bijela nedaleko od Brčkog gdje su se brinuli za tamošnje vjernike i za vojnike katolike. „Budući da mi nije bilo moguće uspostaviti kontakt s njim zbog isprekidanih veza u ratnom vremenu, zamolio sam jednog vojnog kapelana međunarodnih vojnih snaga da ga posjeti. Taj kapelan se vratio i rekao da su obojica svećenika u naselju Bijela dobro, ali da nemaju misnog vina i hostija. Spremio sam misno vino i hostije koje su vojnici donijeli u Bijelu iako su jednu bocu vina usput nehotice razbili. Tražio sam prigodu da ga i osobno posjetim iako je to bilo povezano s velikim rizikom. Mislio sam da ću susresti čovjeka pritisnutog ratom i utučenog. Međutim, susreo sam svećenika koji je zračio nadom i pouzdanjem u Boga“, kazao je kardinal Puljić ističući da ga je silno obradovalo što je mons. Mijo u ratnim kušnjama sačuvao svećeničku nadu koju je i propovijedao. „Dragi svećeniče Mića, kako su te svi od milja zvali, hvala ti na toj nadi optimizmu, svjedočanstvu“, rekao je kardinal Puljić.

Govoreći o djelovanju svećenika Mije u Bijeljini u poratnim godinama u vrlo delikatnoj situaciji, kardinal Puljić je naglasio da je mons. Perić jednostavno tražio način komunikacije i susreta s ljudima. „Radovao se kad god je mogao pronaći kojeg katolika i pružiti mu svećeničku utjehu. Bila je to lijepo i radosno svjedočanstvo u vremenu njegovog župnikovanja u Bijeljeni“, rekao je kardinal Puljić dodajući da je svećenik Mijo nakon toga rado prihvatio djelovati kao svećenik u Domu sv. Josipa u Vitezu. „Povremeno sam ga pohodio da bi mi nešto rekao o svojoj bolesti. Međutim, sav naš razgovor sveo bi se na njegov govor o tome kako je susreo pojedinog čovjeka i kako ga je uspio ispovjediti... O bolesti nije pričao nego se djetinje radovao kada je uspio kao svećenik, unatoč vlastite bolesti, pružiti drugima utjehu vjere“, kazao je kardinal Puljić zahvaljujući za svećeničko služenje svećenika Mije. Naglasio je želju mons. Perića da bude sahranjen u svojoj rodnoj župi kako bi i na taj način poručio Garevljanima i drugima da svoju župu treba voljeti i u nju se vratiti. Istaknuvši kako život brzo prolazi, potaknuo je sve nazočne da žive vjerni Bogu kako bi mogli jednom stati pred njegovo božansko lice bogati dobrim djelima i svetim življenjem.

Generalni vikar vrhbosanske nadbiskupije preč. Luka Tunjić također je uputio izraze sućuti te u kratkim crtama prikazao životni put svećenika Mije.

 „Kao što se može vidjeti iz životopisa, skoro tridesetak godina je proveo u brčanskom i bijeljinskom kraju. Cijelo ratno vrijeme proveo je, također, u tom kraju, skrbeći pastoralno za sve vjernike i vojsku tog šireg područja. Od 1997. – 1999. godine bio je zadužen čak za četiri župe. Zbog pastoralne zauzetosti i hrabrog svećeničkog svjedočenja, posebno za vrijeme rata i neposredno poslije rata, postao je kapelan njegove svetosti i dobio počasni naslov monsinjor“, kazao je mons. Tunjić.

U ime kolega svećenika Đakovačke-nadbiskupije sućut je uputio slijepi svećenik mons. Ivo Matijević koji je naglasio radosno i vjerno svećeničko življenje mons. Mije te poželio da ge u nebesko kraljevstvo primi Krist Gospodin koji ga je pozvao da mu služi kao svećenik.

U ime kolega svećenika iz bogoslovskih dana u Đakovu izraze sućuti uputio je umirovljeni vrhbosanski svećenik vlč. Miroslav Agostini istaknuvši da su svećenika Miju nazivali svojim herojem. „Mons. Mijo bio je posebno drag misnik. U duši pošten i dobar, a u nastupu prirodno spontan, komunikativan s blagim humorom. Bio je savjestan u svom svećeničkom pozivu, svugdje je volio čovjeka i vjernički narod, a svi su ga voljeli“, kazao je vlč. Agostini.

U ime sestara Služavki Malog Isusa od pokojnika se otprostila provincijalna glavarica sestara Služavki Malog Isusa Sarajevske provincije s. Admirata Lučić. Kazala je da je mons. Mijo, tijekom svog petogodišnjeg boravka u njihovom Domu sv. Josipa i staračkom domu rado razgovarao s bolesnim i starim osobama te izrazila uvjerenje da će ga u nebeskom kraljevstvu dočekati njih 148 koje je prije smrti okrijepio svetim sakramentima. Napomenula je da je svećenik Mijo posljednju godinu dana proveo u bolesničkim kolicima te da se svake srijede u kapeli Doma sv. Josipa priključivao svećenicima franjevcima na Misnom slavlju pojasnivši da svećenik Mijo još od župničkih u Vukanovićima svake srijede slavi Misu za sve koji bi htjeli dati Misu ili sudjelovati na Misi, a to im nije moguće.

Sahrana3

Istog dana u jutarnjim satima od pokojnog svećenika Mije u kapeli Doma sv. Josipa u Vitezu oprostila se sestarska zajednica Služavki Malog Isusa te stare osobe u sestarskom domu i drugi vjernici tog dijela viteške župe. Misu zadušnicu slavio je mons. Luka Tunjić uz koncelebraciju desetak svećenika.

Nakon kratkog prikaza životnog puta svećenika Mije, mons. Tunjić je u prigodnoj propovijedi napomenuo je da ga je svećenik Mijo krstio u župi Vukanovići. Posebno se prisjetio svog razgovora sa svećenikom Mijom u župu Gorice 1989. godine. „Premda je prošlo više od dvadeset godina kako mi je bio župnik u mojoj rodnoj župi Vukanovići, iznenadio me je sjećanjem i poznavanjem ljudi. Pitao je imenom i prezimenom za većinu svojih bivših župljana: gdje su, kako su, jesu li živi? Nisam mogao vjerovati da netko nakon toliko godina ima tako svježu memoriju i priča o tim skromnim ljudima s toliko udivljenja i ljubavi. Bila je to za mene jedna od boljih lekcija na kraju moga teološkog studija. Pokazao mi je kako se voli obične i siromašne ljude te kako on, koji je rođen u ravnoj Posavini voli brdske krajeve središnje Bosne. Ostao je dosljedan mladomisničkom geslu: 'Duh Gospodnji na meni je. On me posla blagovjesnikom biti siromasima'. Ostao je, također, dosljedan privrženosti i ljubavi prema svakom kraju naše Nadbiskupije. To je potvrdio svojim životom i lijepo izrazio u Oporuci koju je napisao na Petrovo u Bijeljeni 2009. godine. Ovako piše 'Svaki svećenik do ređenja pripada svome mjestu i svojoj rodbini. Poslije ređenja pripada Bogu i njegovu narodu. Ređenje i Mlada misa su prekretnica', kazao je mons. Tunjić koji je zahvalio časnim sestrama Služavkama Malog Isusa koje ga, nakon bolesti i kad više nije mogao obavljati svoju službu, nisu ostavile nego velikodušno njegovale do kraja života. (kta)

Sprovod4