Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  23. svibnja 2017.

 

Markovdan u Garevcu 2015.

26. travnja 2015.
Izvijestio: Anto Burić,svećenik

Davno sma čuo a sada se na samom sebi uvjerio da je istinita ona narodna mudrost koja kaže da "stari ljudi žive od uspomena". U to sam se uvjerio ove godine na Markovdan kada se tradicionalno u Garevcu obavlja Blagoslov polja. Nisam ovom obredu prisustvovao, Bog zna od kada. Ono što sam vidio i doživio razočaralo me je i rastužilo. Svetoj Misi i blagoslovu polja prisustvovalo je toliko Garevljana i njihovih gostiju da su jedva popunili klupe u župnoj crkvi. Uz župnika, vlc. Filipa, bila su prisutna i trojica garevačkih svećenika, velečasni Anto Burić, velečasni Marko Stanušići, koji je taj dan slavio Imendan i njegov rođak, velečasni Fabijan Stanušić. Tako mali broj prisutnih pokrenuo je umeni razmišljanje i prisjećanje na ovaj dan u doba kada sam bio dijete i danima se radovao tom danu. U to vrijeme, desetak petnaest dana prije Markovdana u okolnim selima, počev od Riječana pa nizbrdo do Čardaka i Kornice postavljalo se pitanje : "'Oćemol' na Markovdan u Garevac na moču?" Bila su to ona lijepa vremena kada se vjerovalo u zazivanje Božjeg blagoslova i išlo se "da nas bude što više". Bio je to ujedno i dan susreta s rođacima i prijateljima iz udaljenih sela ali ujedno i dan veselja. Taj dan je za Garevljane bio "zapovidni svetac" Poslije blagoslova polja i svete Mise Garevljani su vodili svoje goste "na moču". No nije to bila samo moča. Taj dan se na "astal" ili "siniju" iznosilo ono najbolje i naljepše što se upravo za taj dan čuvalo na tavanu i u "ćileru". Sinovi i kćeri domaćina skidali su sa sebe misne 'aljine'  i dali se na posao da namire i napoje marvu. Po završetku ručka svi su se ponovno obukli u "misno ruvo" pa put pod noge do Stanušića ledine. Išlo se "u igru" ili "u kolo" kako se tada govorilo. Stanušića ledina u to vrijeme bila je uvijek pokošena. Zapravo nije je ni trebaloni kositi jer su cijeli dan i svaki dan na njoj pasli Matukića konji, preko ljeta boravili Kalavrasi i igrala se Karavlaščad, a nedjeljom igralo kolo. Šargija, violina, zveckanju dukata pod curskim vratom, cika i pjesma momaka. Kožušci, roze uletnjače. U cura ružmarin ili pero iz patkova repa za uhom. Dok čupo ne zapjeva: "Udri pobro nek palija zveči ima doktur nek barabe liječi." E tad puca i škripi Stanušića i Bekčića taraba. Izgone se uljzi iz drugih sela koji su došli da naprave džumbus. E nećete! Marš kući u Riječane i Dobrnju pa tamo pravite nered. Ovo je Garevac koji želi u miru sa svojim gostima proslaviti ovaj događaj koji se slavi samo jednom u godini dana.

Eto tako je bilo nekada. A od toga ostadoše samo uspomene.

A danas, ovoga Markovdana? Rekao sam, u crkvi jedva pune klupe. Famelije iz okolnih sela nema. Kako će ih i biti kada nisu u okolnim selima, nego negdje, Bog zna gdje. Samo domaći i ono malo Garevljana koji su došli "sa strane" iz obližnjih mjesta preko Save. Nemaš koga povući za rukav i pozvati na ručak. Poslije mise pred crkvom nekako kao sprovodna atmosfera. I to traje desetak minuta, a poslije toga nema nikoga. Stanušića ledina nepokošena. Trava do koljena. Generacija moga pokojnog ćaće, da ovo vidi, zaplakali bi. I meni se steglo u grlu. Stanušića i bekčića taraba je preživjela ovaj Markovdan. Svojevremo su se na mene digli grlati Garevljani, kada sam napisao da su svi oni koji su išli iz Trnjana i kod Perijine gostionice uključili desni žmigavac, za Garevac izgubljeni. Bili su spremni razapeti me. Danas, na Markovdan 2015., s tgom moram konstatirati da sam, nažalost bio u pravu.