Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  25. lipnja 2017.

 

Propovijed na Markov dan u Garevcu 2015.

26. travnja 2015.
Svetu Misu predvodio i propovijedao vlč. Anto Burić

Draga braćo i sestre, dragi Garevljani i gosti Garevca.

Danas je blagdan svetog Marka ili kako mi to obično kažemo Markovdan. Marko je vrlo često ime (barem donedavna bilo) kod Garevljana. Među njima su i trojica garevačkih svećenika, Marko Peric, Marko Cvitkusic i Marko Stanusic koji je danas s nama. Svima koji nose to lijepo ime, a posebno subratu Marku Stanušiću, želim sretan Imendan.

Od davnina se na Markov dan u Garevcu obavlja blagoslov polja. Svećenik zajedno s pukom vapi: "Od kuge glada i rata, oslobodi nas Gospodine." "Od groma grada i zla vremena, oslobodi nas Gospodine." "Da se dostojiš plodove zemlji dati i uzdržati, molimo te usliši nas". Ovi vapaji za nas danas ovdje okupljene skoro da nemaju smisla. Jer na garevačka polja i njive mogu se primijeniti one riječi iz pjesme braće Ilije i Marka Begića: "Poželjela njiva neorana plug i brazdu Rudonju Jablana. Poželjela kopačica ciku prvi redak i oštru motiku." Garevačka polja i Bare pretvorile su se u međe. Iz vlastitog iskustva i iz današnjeg jednog čitanja iz Evanđelja znamo da u međi ne može roditi ništa. Uzaludno je moliti Božji blagoslov ako čovjek ne sudjeluje u ostvarenju Božjeg djela. Stoga bih vas okupljene, posebno Garevljane, zamolio da svoje misli i osjećaje usmjerimo na nešto drugo. Na zahvalnost prema Bogu.

Naši djedovi i bake, naši očevi i majke, zajedno sa svećenikom, kroz stoljeća su vapili prema nebu i upućivali iste molbe kao i mi danas: "Od groma grada i zla vremena, oslobodi nas Gospodine!" "Da se dostojiš plodove zemlji dati i uzdržati. Molimo te usliši nas." Stoljećima je Bog blagoslivljao ovu grudu, garevačke njive i polja. S te grude naše bake i majke su ubirale one dukate koje su vezale pod vrat onog proljeća kada su se nakitile i tako nakićene dukatima i u rozama uletnjačama objavile da su spremne za udaju. S te grude odškolovani su mnogi garevački sinovi kćeri. S te grude sam odškolovan i ja. S te grtude su do unatrag nekoliko desetljeća garevački domaćini prehranjivali svoje obitelji i izmirivali svoja dugovanja prema državi i Crkvi. Nisu dobivali nikakve donacije i poticaje, ali nikada nikome nisu ostali dužni.

Stoga bih vas, braćo i sestre zamolio ili potaknuo da ova današnja naša sveta Misa bude Misa zahvale za sve što nam je Bog dao i danas daje.  Nismo ni svjesni kolikim nas je darovima Bog obasipao u prošlosti a i danas obasipa. Prema izvještaju organizacije Ujedinjenih naroda "Save children" - spasimo djecu, svake sekunde, poslušajte dobro - svake sekunde u svijetu umre od gladi petero djece. Svake sekunde umire petero novorođenčadi jer nemaju žlicu mlijeka i koricu kruha. Izračunajte koliko ih umre dnevno. Koliko će ih umrijeti za ovaj sat dok smo mi tu kod ove svete Mise. Umrijeti od gladi.

Imao sam priliku posjetiti jednu od najsiromašnijih zemalja svijeta - Benin u Africi. Tamo djeluju naše časne sestre, a njihova specijalnost je spašavati novorođenčad kojima prijeti smrt od izgladnjelosti jer ih majke ne mogu, zbog iscrljenosti i bolesti dojiti i ta su djeca osuđena na umiranje. Sestre su mi pričale da se jedno novorođenče može spasiti od smri ako mjesečno dobije dva kilograma kukuruznog i kilogram sojinog brašna i pola litre ulja. Ako to imaju ostaju na životu. Eto koliko vrijedi jedan ljudski život. Dva kilograma kukuruznog i kilogram sojinog brašna i pola litre ulja. A kod nas toliko toga završi u kantama za smeće.

Poznavatelji ljudske duše kažu da je najveća bol koju dijete može nanijeti roditeljima -  nezahvalnost.

Posljednja župa na kojo sam djelovao prije nego ću otići u mirovinu bila je župa Živinice kod Tuzle. Župa broji oko 790 obitelji. Od tog broja oko 480 obitelji su starci i starice. Jedno ili dvoje u obitelji. Mladi su odselili. Kada sam prve godine blagoslivljao obitelji vidio sam na zidovima nebrojene fotografije tih mladih obitelji koje su otišle. Slikali su se u parkovima, na plažama, na banketima, zabavama. Lijepo obučeni i dotjerani. Sunčane naočale, frizure, šminka, lijepe haljine.

Kada sam to vidio pitat ću te starce: "Javljaju li se mladi?" Dobivao sam dva odgovora. Jedan je: "Javljaju se, velečasni. Pomažu nam. Dolaze." Ali sam nerijetko dobio i drugi odgovor. Kada bih ih upitao, okrenuli bi se ustranu i zaplakali ne govoreći ništa. Sve mi je bilo jasno.

Mi smo, braćo i sestre, djeca Božja. Svaki dan molimo "Oče naš" obraćajući se Bogu kao što se dijete obraća ocu. Uglavnom su to neke naše prošnje. Molimo pomoć od Boga, dobrog Oca. Molimo i dobivamo. Molimo ponekad i ono što nam nije nužno, ali eto nek se nađe. Molimo svakodnevno. Jesmo li zahvalni? Da li je danas u našim molitvama bilo: "Hvala Ti Bože za Tvoje darove koje si mi dao!" ili je bilo samo: "Usliši nas Godpodine" i "Smiluj nam se Gospodine!" Rekao sam u ovom našem razmišljanju da je najveća bol koju dijete može nanijeti svojim roditeljima njihova nezahvalnost. Bog je naš dobri, milostivi i darežljivi Otac, koji nas svakodnevno obasipa svojim dobročinstvima. No često ga zaboli naša nezahvalnost. Zahvalimo mu se danas ovom svetom Misom i u svojim molitvama na koncu svakog dana.