Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  20. listopada 2017.

 

Garevac su Garevljani koji u njemu žive. Ako njih nema, nema ni Garevca

22. srpnja 2015.
Donosimo intervju što ga je naš suradnik vlč. gosp. Anto BURIĆ, umirovljeni svećenik dao sarajevskom KATOLIČKOM TJEDNIKU

Izraelci su imali svoj Jeruzalemski Hram i tuguju za njim, a ja imam svoju Posavinu i Garevac i nitko mi ne može zabraniti da za njima tugujem

Poštovani, vlč. Anto, u novijoj povijesti Bosne, vrijeme se mjeri na „prije“ i „poslije“ potpisivanja mirovnoga sporazuma u Daytonu. Od toga je događaja prošlo 20 godina. Premda „ništa nije kao što je bilo“, možemo li ipak govoriti „o životu“ u modričkom dijelu Bosanske posavine, s posebnim naglaskom na župe Garevac, Čardak i Srednju Slatinu?

Buric_Anto1Anto BURIĆ: Možda mi neki neće priznati kada kažem da sam Garevljanin, pa samim time i Posavljak od glave do pete. No nije mi važno priznaje i to netko ili ne. Rođen sam tu, djetinje uspomene pobrao sam tu i nosim ih i danas sa sobom kamo god pođem. Zahtjevom svoje svećeničke službe išao sam tamo gdje me moj biskup slao, ali sam se uvijek vraćao Posavini i vraćam se i danas, pa i odgovore na Vaša pitanja pišem sjedeći u avliji u Garevcu gdje sam nekada kao gologuzo dijete trčkarao za mačkom, ćukom i kokošima. Zapravo, odlazio sam ali sam uvijek sa sobom nosio vedrinu ovog nebe, mirise ovih polja, onu ciku i vrisku sela nekada specifičnu ovom kraju, u ustima okus šljive Madžarice i nanine pite tiritnjače. Zato bih volio da na ovo Vaše pitanje kao odgovor mogu napisati slavopojke svojoj dragoj Posavini koje je kroz svoju povijest zaslužila. No, ne mogu. Današnja stvarnost me pritišće da i nogama i glavom ostanem na zemlji, u realnosti kakva jest a ne kakvu bih želio da jest. Vaše pitanje je: "...možemo li ipak govoriti o 'životu' u modričkom dijelu Bosanske Posavine?". Dobro ste ovu riječ "život" stavili pod navodnike. Prije nekoliko dana sjeo sam u auto i prošao kroz cijele Trnjane (dio Garevca od magistrale pa do Spaića- oko dva kilometra) želeći izbrojiti koliko ću Garevljana sresti usput ili vidjeti pred kućom. Nećete vjerovati, i ne morate, nisam sreo nikoga na ta dva kilometra puta kroz srce sela, a pred kućom sam vidio samo Brkicu - Niku Tokića kako se polako, starački, premješta s noge na nogu, izuva opanke i ulazi u kuću. Eto to je znak života u Garevcu. Evo sada sjedim u dvorištu, u hladu pod vinogradom i pišem ovo što pišem i usput gledam na cestu hoće li netko proći, pozdravit' me ili mahnuti rukom. Moje očekivanje traje već više od sat vremena i ne znam koliko će još trajati. Nema nikoga. Tek svakih desetak munuta promakne pokoji auto. A dan ne može biti ljepši - poslije silne žege i sparine, svježina i povjetarac. Eto to je život u Garevcu. Jučer čuh da je prošle godine u garevačkoj školi bilo svega troje djece i da se garevačka škola zatvara, prestaje raditi. A otvorena je tamo negdje 1882. Dakle umire i ta 130-godišnja garevačka starica, koja je opismenila brojne generacije Garevljana, Čardačana i Kladaraca. Eto to je život u Garevcu. U Garevcu i okolnim župama već godinama nema vjenčanja ni krštenja, osim pokoje sa strane. Gdje je tu klica života iz koje bi se moglo razviti stablo, procvjetati i donijeti plod? Na Ilinu će u Garevcu biti malo drugačije. Ali samo na Ilinu. A sutradan ponovno isto kao i dva dana ranije i tijkom cijele godine prije. 

Kao aktivni svjedok brojnih događaja koji su zadesili ovaj kraj, što biste kao pozitivno istaknuli osvrnuvši se na protekla dva desetljeća?

Anto BURIĆ:  Govorit ću o Garevcu a drugi vjerojatno o svojim okruženjima. Garevac je po nečijem, zna se i čijem planu trebao nestati. Manji dio je u ratu porušen. Ovdje na prvo mjesto treba spomenuti porušenu garevačku župnu crkvu, glavno obilježje ovog sela. Uvijek bilo i danas je. Onaj veći dio Garevca bio je numeriran i namijenjen nekome drugom. I zato je bio u ratu naseljen "došljama". U Garevcu su se odjednom mogle vidjeti koze i ovce kojih nikada prije nije bilo. Garevačke traktore zamijenili su mali brdski konjići. Promijenio se rječnik sela. Čak je Milešića kuća bila pretvorena u nečiju - zna se čiju bogomolju. No došlo je vrijeme da se Garevac vrati Garevljanima, samim tim i Garevljani Garevcu. Oni koji su odlazili odnijeli su sve što se moglo odnijeti i negdje drugdje iskoristiti. Povađeni su s kuća prozori i vrata, demontirani  i odneseni hidrofori, kade, umivaonici a da i ne spominjem namještaj i kućanske aparate i tehniku. Čak su počupani prekidači i utičnice, iz zidova iskopane vodovodne cijevi. Poskidane su dvorišne ograde, krovovi s mnogih kuća. Iza bivših ostale su gomile smeća, starih guma, u nekadašnjim ljetnim kuhinjama koje su došljaci pretvorili u štale i svinjce ostale su hrpe đubra. U proteklih dvadesetak godina napravljena je nova župna crkva. Mnoge kuće su obnovljene. Mnoge danas izgledaju ljepše nego prije rata. Obnovljen je "zadružni dom" čija je funkcija da pod svoj krov primi na ručak, "daću", kako mi kažemo, sudionike sprovoda, te o Ilinoj ugosti za nekoliko tisuća KoMa braću Begiće ili nekakvog Škoru da se iskukuriču kroz nekoliko sati. Kroz selo je provedena ulična rasvjeta. Svaka kuća je dobila mogućnost priključka fiksnog telefona. Otvorena je "Otvorena kuća" koja je redovito zatvorena. O njoj ne bih htio posebno pisati, jer sam već pisao i bilo bi vrlo ružno. Garevačko groblje se redovito lijepo uređuje i održava čisto. Eto to je to, a možda ima i još ponešto. Ali što sve to vrijedi? Danju i noću roletne na prozorima obnovljenih kuća su spuštene i skoro nigdje pred kućom ne možete vidjeti štrik za rublje i štipaljke, jedan od znakova da tu netko boravi. 

U Doborskom dekanatu postoji 15 župa. Prije posljednjega rata (1991.) na tom je prostoru živjelo 42 465 katolika, a prema popisu iz župnoga blagoslova kuća 2014. taj je broj bio 8 965. Tako dolazimo do podatka da nedostaje 33 500 katolika. Koje zaključke iz ovih „suhih brojeva“ možemo izvući?

Anto BURIĆ: Garevac i sela oko njega su proživjela i preživjela polumjesec i zvijezdu na zelenoj podlozi, kukasti križ, zvijezdu petokraku, srp i čekić, veliko slovo U, dvoglavog orla i njegovu bradatu vojsku i ostala su na nogama. Ovo što se u posljednjem ratu dogodilo ovim krajevima ostavilo je najteže i najsmrtonosnije rane koje su teže nego ikada u povijesti ovog područja. Ranije su Garevljani, kada bi nekamo išli, uvijek kupovali povratnu kartu. Zadnjih dvadeset godina a posebno u onim prvim ratnim kupovala se karta samo u jednom pravcu. Sada nema ni takvih. Ovi koji su ostali nemaju snage krenuti. I ne žele. Kad su već tu žele tu ostaviti kosti. I sada, dvadeset godina poslije rata, ova područja hropću u samrtnom hropcu. Nema nikoga da te rane previje, zaliječi. Suprotno tome čak ni nakon dvadeset godina ne prestaje želja da se tog umirućeg tigra dotuče. Eto to možemo zaključiti iz citiranih statistika.

Kada se gledaju statistike, može li se kazati da su se Hrvati „odrekli“ ovoga dijela Posavine ili se ipak na konkretnim primjerima može iščitati nešto drugo?

Anto BURIĆ: Negdje u svibnju 2009. godine napisao sam na web stranici "garevac.net" tekst zbog kojeg su me moji Garevljani bili spremni pribiti na križ. I danas čuvam te bonbon komentare koje su pisali. Biti ću slobodan citirati dio spomenutog teksta:

"Garevac nije ni lakirani hrast na garevačkom groblju, ni pokrpani asvalt prema Čardaku, ni Otvorena kuća, ni novi toranj, ni garevačka crkva, ni Burića štala. Garevac su Garevljani koji u njemu žive. Ako njih nema, nema ni Garevca. I to ne bilo kojih Garevljana, nego koljenovića slavnih mučenika iz Burića štale... Današnji Garevljani su svi, osim nekoliko jedinki, preko šezdeset godina i ima ih svega nešto preko stotinu. Nek ih Bog poživi još dvadesetak-trideset godina, ali prema prirodnom zakonu svi su oni na uvratinama svoga ovozemaljskog života. A onda? Ne treba biti posebno mudar i pametan pa zaključiti da nakon njih Garevca više nema. A kome će onda ostati i nešto značiti Burića štala, toranj i nakrivljena šahovnica na garevačkom groblju? Svi oni koji su nekada, idući iz Trnjana prešli preko pruge kod Metine kuće i kod Perijine gostionice uključili desni žmigavac i otišli prema Zapadu, za Garevac su mrtvi. Oni su Garevcu uskratili svoje potomstvo, uskratili su Garevcu budućnost. Kako oni vole Garevac? Neki su već promukli i usta im se zažvalila do ušiju od domoljubnih povika ljubavi prema Garevcu. Viču to sa udaljenosti od nekoliko stotina kilometara daleko od Garevca. Viču na pijankama i zabavama. U kući ne smiju, jer će ih njihovo rođeno dijete upitati: Tata, was ist Garevac? Dođu za Ilinu u Garevac i to sve rjeđe, okrenu prase na ražnju da pokažu onoj garevačkoj sirotinji koja tamo živi, tko su oni. Takva njihova ljubav prema Garevcu je «domoljubna sprdnja» s najvećim svetinjama koje čovjek ima. Sve njihove «inicijative za spas Garevca» su ćorav posao, da ne kažem nešto drugo."(Kraj citata).

Da, tako sam napisao prije pet-šest godina. Danas sam još uvjereniji u ovo te i dalje stojim iza ovoga. Uvjerila me stvarnost. Potvrđuje to ovih nekoliko minulih godina. Prema statistikama ono "malo" postaje sve "manje". Što se tiče konkretnih slučajeva povratka oni su hvale vrijedni. No jedna kap u oceanu ne znači ništa. Kada bi se kapi sjedinile moglo bi se nečemu lijepom nadati, ali tog jedinstva nema. Čini mi se pomalo umire i nada koja inače umire posljednja.

Gledajući detaljnije naći ćemo da su Čardak, Garevac i Srednja Slatina prije rata zajedno imali 6 300 katoličkih duša. Danas taj broj iznosi 349, što znači da je napravljen minus od 5 951. Mnogi će reći kako je to „završena priča“, no ipak što učiniti kako bi se to stanje popravilo?

Anto BURIĆ: Postoji samo dvoje što Garevac i okolna sela može otgnuti s ruba ponora nad kojim se nalaze: Prvo, da Bog učini čudo ili drugo, da se bivši žitelji ovog područja okuraže i vrate.

Ne vjerujem ni u jedno ni u drugo! Nek me netko razuvjeri, ali činjenicama a ne šupljim pričama. Bit' ću mu do neba zahvalan.

U naletu ratnoga ludila 90-ih godina prošlog stoljeća, Bosanska posavina je poharana. Ljudi su morali bježati kako bi sačuvali goli život. Vi ste među prvima imali prigodu vidjeti što je u Garevcu, Čardaku i Srednjoj Slatini, ostalo poslije prolaska armada zla. Kakvo ste stanje zatekli?

Anto BURIĆ: Između ostalog godine 1996. imao sam priliku sa novinarima HKR i RTV Zagreb posjetiti župu Gornja Dubica gdje je karddinal Vinko Puljić na ruševinama župne crkve slavio prvu poratnu svetu Misu na području Republike Srpske. (Ranije sam bio u Vidovicama i umalo nisam glavu izgubio). Iskoristio sam devedeset i šeste priliku da "skoknem" u Garevac s nekakvim nazovitaksistom. Otišao sam u Garevac. Kada bih htio opisati što sam vidio, onda je najjednostavnije parafrazirati pjesmu Josipe Lisac koja glasi: Magla svuda, magla oko nas iz daljine jedva čujno dopire tvoj glas, magla svuda, magla oko nas prekasno je, uzaludno, sve je dublji jaz “ mijenjajući riječ magla s riječju tuga: Tuga svuda, tuga oko nas iz daljine jedva čujno dopire tvoj glas, tuga svuda, tuga oko nas, prekasno je uzaludno sve je dublji jaz ...a činilo mi se da dopire iz garevačkog groblja gdje pokojnici pjevaju svojim milima koji su otišli negdje daleko.

Brojčano gledano Doborski dekanat je, uz Derventski i Bugojanski, doživio najveće, nasilno prouzročene, promjene. Kako to protumačiti?

Anto BURIĆ: Ne treba se mučiti i tražiti tumačenje. Ono već postoji i poznato je. Cijeli rat sam proveo u Usori. Jednoga dana mi svećenici iz Usore, naše vojno rukovodstvo i čelnici Hrvatske Zajednce Usora dobili smo poziv da dođemo na sastanak u Perkoviće kod Žepča. Tadašnji zapovjednik 111XP HVO brigade, sada već pokojni, Ivo Lozančić pročitao nam je naredbu pristiglu iz vrhovništa Hercegbosne koja je glasila: "Palite svoje kuće da ne ostanu balijama i preko srpskog teritorija krenite prema Banja Luci gdje će vas dočekati biskup Komarica..." Usora nije poslušala. Žepčaci su, koji su i do tada šurovali sa Srbima, propustili Srbe da se iz Teslića preko Novog Šehera, koji su spalili, i Pekovića spoje sa Ozrenom tako da smo mi u Usori i Tešanj ostali u totalnom okruženju od strane srpske vojske. Trajalo je to skoro godinu dana sa tragičnim posljedicama. Spomenut ću samo jedan slučaj gdje je brat ubio brata za vreću brašna koja je bačena iz aviona. Svatko je znao da to neće vječno trajati i da mora doći dan kada će biti omogućen povratak. No da se slučajno ne bi vratili naređeo je: "palite svoje kuće da ne ostanu balijama" pa da vam kasnije mogu reći: "Eto sad bi se mogli vratiti da imate kamo. Sami ste krivi što ste palili kuće." Đavolski plan, zar ne, (ne)humanog preseljenja koji je nastao u glavama nekih hrvatskih glavešina. Zahvaljujući odluci da naredbu ne poslušamo, Usora je danas hrvatska općina, a bilo je planirano da nestane. Postoje i već su dostupni pisani dokazi o ovakvim i sličnim planovima sa Hrvatima u Bosni i Hercegovini (Kreševo, Vareš, Kakanj...). Sličan plan je proveden i u Bosanskoj Posavini. Nekome su Posavljaci trebala da bi se popunile rupe u Hrvatskoj i Hercegovini i darovana je a da nismo ni znali, zbog čega danas snosimo posljedice te odluke.

Ovaj je kraj i u Drugom svjetskom ratu, odnosno neposredno nakon njega, doživio stradanja. Kako o ovoj rodnoj grudi govoriti, a da neupućeni to ne protumače kao „kuknjavu“?

Anto BURIĆ: Kako ću o ovome govoriti to je moja stvar. Ja tugujem nad sudbinom Bosanske Posavine i to je moje pravo. A ONI to mogu nazivati kuknjavom. To je NJIHOVO pravo. Hoćemo li tugovanje izraelskog naroda, koje traje već dvije tisuće godina, nazvati posprdnom riječju "kuknjava" ili ćemo to zvati "žalovanje" - "tugovanje". Izraelci su imali svoj Jeruzalemski Hram i tuguju za njim, a ja imam svoju Posavinu i Garevac i nitko mi ne može zabraniti da za njima tugujem.

Među prvim povratnicima u ovaj kraj bili su svećenici. Iz prve ste ruke mogli svjedočiti u kakvim uvjetima žive. Što vam je, u tom kontekstu, osobito ostalo u sjećanju?

Anto BURIĆ: Da u početku se mislilo da, ako se vrate svećenici, da će se vratiti i naši vjernici. Grdno smo se prevarili. Ali spomenut ću vrlo kratko dva slučaja svećenika povratnika. Prvi slučaj se odnosi na prvog poslijeratnog čardačkog župnika koji je, kada se vratio, živio u obnovljenom kokošinjcu (shvatite ovo u doslovnom smislu), a kupao se negdje u selu ili kod susjednog župnika. Drugi slučaj se odnosi na komušanskog župnika gdje sam vodio tridesetak naših misionara koji su bili na susretu misionara u Sarajevu. U sakristiji komušanske crkve na betonu sam vidio madrac, jastuk i jorgan. Pitao sam župnika: "Tko tu spava?" Odgovorio je kratko: "Pa ja." Župnik spava na betonu u sakristiji, u mjestu bez struje, a prva hrvatska katolička kuća ili kolega svećenik je "svega" tridesetak kilometara odadande. Mogao ga je pojesti mrak a da se za to ne sazna dok se ne usmrdi ili dok ga ćukovi ne raznesu. Postoje još mnoga druga iskustva koja bi mogli iznijeti oni koji su to proživjeli.

Imate li prigodu osluhnuti kako danas živi ovaj kraj Posavine? Koje su dominantne „teme“?

Anto BURIĆ: Često sam u Garevcu. Susrećem se s ljudima  koji ovdje žive. Dominantne teme su im: njihova djeca, rodbina i prijatelji koji su odselili, za kojima tuguju, koja bolest ih muči, kako nabaviti lijekove, drva za zimu i slično. Drugo ih ne zanima i ne opterećuju se time. Sasvim normalno.

U narodu je prisutna izreka: „Preživjeli smo rat, valja preživjeti mir!“ Nalazi li ova sentenca praktičnu potvrdu na prostoru župa Garevac, Čardak i Srednja Slatina?

Anto BURIĆ: Ova izreka se odnosi na one koji su rat preživjeli ondje gdje je rat bio. Posavljaci pa prema tome i Garevljani, Čardačani i Slatinjani ne spadaju u ove. Oni su rat preživjeli negdje drugdje. I tamo "negdje drugdje" preživljavaju mir. Kako ga preživljavaju, treba pitati njih.

U kojem pravcu ovaj dio Posavine može i treba kročiti u budućnosti?

Anto BURIĆ: Na ovo pitanje ne znam odgovor. Ponovit ću ono što sam već rekao Garevac bez Garevljana je Garevac bez budućnosti, isto tako Čardak bez Čardačana je Čardak bez budućnosti, Slatina bez Slatinjana je Slatina bez budućnosti. Citirat ću ponovno riječi drugog stiha iz pjesme Josipe Lisac: "Magla svuda, magla oko nas prekasno je, uzaludno, sve je dublji jaz." Prošlo je previše vremena da bi se moglo nadati nekom masovnijem povratku, jer sve je dublji jaz. I razumljivo je. Djeca koja su odmah poslije rata "tamo negdje" rođena su već punoljetni dvadesetgodišnjaci. Tamo je njihovo rodno mjesto. Tamo su im prijatelji i nade za posao. Njima ovo podneblje ne znači ništa. Spomenut ću primjer koji ste Vi u Tjedniku donijeli u reportaži o blagoslovu zvona u Čardaku, gdje mali gost, koji je tom prigodom došao u posjet djedu u Čardak i kaže: "Lijepo mi je ovdje i dolazit ću doklegod did bude živ!" Pitam Vas: A kad did umre...? Odgovorite sami. No ipak moram reći da je glavni razlog, koji većina neće priznati: Manjak želje za povratak ili manjak ljubavi prema ovom kraju.

Preko Bosne u ravnini Garevca postoji muslimansko selo Modrički Lug. U vrijeme rata svi su Lužani protjerani a selo do temelja spaljeno i porušeno. Ako usporedim ovo selo i Garevac onda ću reći da je zemlja u Lugu i Garevcu otprilike iste kvalitete. Garevac je od Modriče udaljem oko tri do četiri kilometra, koliko i Lug od Odžaka. I Garevac i Lug su u Republici Srpskoj. Razlika je u tome što je Garevac na magistralnom putu a Lug nije. Što Garevac nije izložen opasnosti od poplave a Lug jest. Pogodila ga je i ova posljednja. Garevac je na željezničkoj pruzi a Lug nije. Većina kuća u Garevcu nije porušena a Lug je kompletno spaljen i porušen. Prije rata Lug je brojao oko 200 domačinstava. Rekao sam, svi su bili raseljeni a selo spaljeno. Jednom zgodom razgovarajući s jednim Lužanom rekao sam: "Pa vi ste se vratili sto posto." Ispravio me je: "Ne sto posto, nego sto dvadeset posto. Sada nas ima više nego prije rata." Po povratku sve su sve kuće obnovili. Sagradili su novu džamiju, obnovili asfalt i vodovod, uveli telefone, pokupovali nove poljoprivredne strojeve i obrađuju garevačka polja. Treba li ovome komentar i vrijede li one isprike koje moji Garevljani navode u svoju obranu obrazlažući zbog čega se ne vraćaju.

Da zaključim. Ako ovo mojim Garevljanima dopadne šaka, a nastojat ću da dopadne, opet će se pokrenuti kuka i motika na mene. Uslijedit će zajedljivi, uvredljivi, ubojiti komentari. Možda će najblaži biti: "Pa ti sve vidiš crno." Da. Tako je. Zahvalan sam Bogu da mi je još uvijek podario moć da razlikujem boje. One na semaforu, one u prirodi i one u prenesenom smislu riječi. Volio bih da se nađu ti junaci koji će ovo moje crno gledano prefarbati u rumeno, ali ne vodenim bojicama, jer one se lako brišu i brzo blijede. Neka to bude rumena boja krvi u žilama mladih-malih Posavljaka i Posavljanki, Garevljana i Garevljanki, ali ne negdje tamo, nego u Posavini, u Garevcu.

 

Anto Burić, umirovljeni svećenik