Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  26. ožujka 2017.

 

KAKVE VEZE IMA GAREVAC I PALE

30. rujna 2015.
Garevački zlatomisnici slavilili na Palama

Ne znam da li ima netko tko gleda televiziju, sluša radio ili čita novine da nije čuo za mjesto, grad Pale. Do prije minulog rata Pale su bile prigradska općina Sarajeva. Nalaze se na nadmorskoj visini od 820 metara i grle ih tri planine, Jahorina, Romanija i Trebević. Nakon rata Pale su općina koja pripada entitetu Republika Srpska. Svojevremeno su bile povezane sa Sarajevom uskotračnom prugom, poznatim Ćirom. Gradnja pruge počela je u jesen 1902. godine čija je ukupna dužina trase iznosila 166,5 kilometara. Kod Stambulčića se izdizala na 939,8 metara nadmorske visine. Ćiro je na svome putu na ovoj trasi morao proći kroz 99 tunela. Prvi dio pruge od Sarajeva do Prače pušten je u promet 1905. godine, a čitavom dužinom 04. srpnja 1906. godine. Promet je prugom prestao 1. 07. 1978. godine. Prilikom ukidanja pruge oko sto paljanskih radnika ostalo je bez posla, a oko petsto članova njihovih obitelji bez sredstava za život. Kroz paljansku stanicu dnevno je prometovalo oko 40 kompozicija u oba pravca. Lokomotive za vuču bile su na ugalj, a brzina vlakova bila je oko 40 kilometara na sat. Dani ukidanja pruge bili su pravi dani žalosti za Pale i njihovu okolinu. ’’Druže Tito, ne diraj nam Ćiru, nećeš nikad ostati na miru!’’ pjevali su Paljani. Mnogi su plakali. No uzalud pjesma, uzalud suze, pruga je dokinuta. Godine 1936. ovom prugom bio je uveden vlak kojeg su mještani mjesta kroz koje je prolazio zvali Ludi Spaho, a sastojao se od tri vagona i dvije motorne lokomotive. Srednji od ta tri vagona bio je vagon restoran. Bio je to valk za gospodu a ne za običnu raju.

                                                                      Pale1

Dolaskom Austrougarske na područje Bosne i Hercegovine mijenja se slika ovog područja. Počela je izgradnja cesta, pruga, pilana, otvaranje rudnika pa samim tim i otvaranje novih radnih mjesta i migracija stanovništva. U Istočnu Bosnu počeli su dolaziti Hrvati katolici pa i stranci kao radnici i službenici. Počelo je ponovno osnivanje župa tamo gdje su uništene i ugašene tijekom turske okupacije. Pale su u početku pripadale župi Foča, da bi 30. rujna 1928. bile proglašene župom. Prvi paljanski župnik bio je vlč. Franjo Bauer, a danas je župa povjerena vlč. Fabijanu Stanušiću, Garevljanina, posljednjem garevačkom mladomisniku, koji je ujedno i ravnatelj Svećeničkog doma umirovljenih svećenika Vrhbosanske nadbiskupije. Drvena crkva, kakva stoji i danas, sagrađena je 1911. godine.

Odakle su sve bili novi stanovnici župe Pale najbolje nam govori urudžbeni zapisnik gdje je evidentirano traženje i slanje dokumenata za ženidbu. Evo nekih: Moslavar (Zenica), Isner (Tuzla), Ružić (Zavidovići), Sokolović (Doboj), Čokljat (Stolac), Pavelić, Tokmadžić (Ljubija), Pecirep (Gromiljak), Samardžić, Gelo (Vitez), Komšić, Katavić (Busovača), Galić (Osova), Đapić (Golo Brdo), Rončević (Metković), Pavlović (Čatež), Vidović (Međugorje), Fabijanić (Sl. Brod), Arapović (Janjina) i mnogi drugi. Tu se još spominju župe Hudice i Luklov u ČSR, Prevaljach, Magyar Fenes, Volar Šurkovac, Kostajnica, Berg, Bolzano, Gruž, Pardubice i još mnoge druge. Godine 1911. na Palama je napravljena crkva. Jedna interesantnost vezana uz ovu crkvu je da je cijela napravljena od drveta i jedina je takva u cijeloj Vrhbosanskoj nadbiskupiji. I zidovi i krov su od drveta. Ova crkva preživjela je tri rata, Prvi i Drugi svjetski i ovaj lokalni, a ostala je takorekuć  netaknuta. Bio je dovoljan jedan praljak šibice i za dva sata bi ostala samo gomila pepela. No, hvala Bogu, to se nije dogodilo i crkva je 2004. godine stavljena pod zaštitu kao nacionalni spomenik kulture. Prema riječima župnika, velečasnog Fabijana Stanušića, u župi danas živi pedesetak katolika od kojih na nedjeljnu Misu dolazi između pet i petnaest. Prosjek veći nego u Zagrebu. Crkva je posvećena svetom Josipu te kao zaštitnika slavi blagdan sv. Josipa Radnika, prvog svibnja.

 Bilo bi nepošteno u ovom pisanju ne spomenuti časne sestre Drinske Mučenice, Kćeri Božje Ljubavi. Časne sestre su na Palama 1911. godine otvorile „Marijin dom” koji bismo s pravom mogli nazvati Dom ljubavi prema svima koji su bili u potrebi. U ovom domu sestre su njegovale bolesnike, pekle su kruh djeci državnog Dječjeg doma te pomagale siromahe i prosjake s Romanije. Dana 11. prosinca 1941. godine sestre iz „Marijinog doma” odvedene su u zarobljeništvo.  Gonjene po snijegu preslušavane su i ispitivane do Carevih voda i Sjetline. Tamo je sedamdesetšestgodišnja sestra Berchmana, shrvana od puta ostala i kasnije ubijena 23. prosinca 1941. godine. Ostale četiri časne sestre odvedene su do Goražda, gdje su stigle 15. prosinca 1941. godine. Smještene su na katu zgradu vojarne. Četnici su u pijanom stanju po noći provalili u sobe u kojima su bile časne sestre. Da bi ostale vjerne svome zavjetu čistoće, sestre su poiskakale kroz prozor, nakon čega su ubijene i bačene u rijeku Drinu. Dana 24. rujna 2011. u 11 sati bila je u Sarajevu beatifikacija, proglašenje blaženim, Drinskih mučenica u olimpiskoj dvorani Zetra.

U minulom ratu Pale su dobile sasvim novu ulogu. Za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini Pale su bile ratna prijestolnica bosanskih Srba i sjedište glavnog štaba vojske Republike Srpske. Devetog siječnja 1992. godine upravo na Palama proglašena je Republika Srpska. Tako su Pale postale glavni grad Republike Srpske. Na Palama se odlučivalo o sudbini Srebrenice, Posavine i Posavskog koridora, o o Sarajevu i Markalama i o mnogočemu drugom što je promijenilo sudbinu tisuća i tisuća. Danas se na Palama, pored srednjih i osnovnih škola, nalaze i Ekonomski, Filozofski, Pravni i Fakultet Fizičke Kulture Univerziteta u Istočnom Sarajevu.

Prema popisu stanovništva 1991. godine općina Pale brojala je 16.355 stanovnika od čega u samim Palama 7.384. Po nacionalnom sastavu u cijeloj općini prema istom popisu stanje je bilo sljedeće: Srbi - 11.284 (68,99%), Muslimani - 4.364 (26,68%), Hrvati - 129 (0,78%), Jugoslaveni - 396 (2,42%), ostali - 182 (1,11%). Prema istom popisu u gradu Palama nacionalni sastav je bio: Srbi - 5.204, (70,47%), Muslimani - 1.630 (22,07%), Hrvati - 109 (1,47%),Jugoslaveni - 335 (4,53%), ostali - 106 (1,43%). Prema dostupnim podacima danas sam grad Pale broji oko 14. 000 stanovnika, skoro koliko je imala cijela općina prije rata. Razlog ovakvom naglom povećanju je dolazak srpskog življa iz Istočne Bosne tijekom rata i poslije.

Možda će netko reći: Čemu ovoliko piskaranje o Palama? Dva su razloga. Prvi je, da nam na spomen Pala iskrsnu i neke druge, ljepše slike, a ima ih, a ne samo slike Karadžića i Mladića. Drugi razlog je što su dvojica svećenika iz Garevca, vlč. Anto Burić i vlč. Marko Perić odlučili sa subraćom svećenicima, časnim sestrama i prijateljima obilježiti pedesetu godišnjicu svoga svećeništva. Velečasni Marko je to učinio i u Garevcu na Ilinu ove godine, gdje je prije pedest godina imao mladu Misu uz grob svoje pokojne majke koja ga je ostavila, umrijevši od raka 1954. godine, dakle godinu dana prije nego je pošao u sjemenište u Zagreb.

Pale2

Velečasni Fabijan Stanušić je velikodušno prihvatio ovu zamisao i latio se posla oko organizacije. Rekao je dvojici zlatomisnika da se ne brinu, da sve prepuste njemu i da mogu doći na gotovo. Obilježavanje pedeseete godišnjice spomenutih zlatomisnika bilo je u nedjelju 27. rujna pučkom misom u 11 sati. Svetu misu jubileja predvodio je velečasni Marko Perić. Pitomu crkvu na Palama zvukom orgulja i svojim glasom ispunio je velečasni Marko Stanušić, treba li reći, još jedan Garevljanin. Dakle bili smo u većini. U koncelebriranoj svetoj misi sudjelovalo je petnaestak svećenika, uglavnom iz Svećeničkog doma, nekoliko sa Bogoslovnog fakulteta i iz Ordinarijata. Misi je prisustvovalo i desetak paljanskih župljana, dvije časne sestre družbe Kćeri Božje Ljubavi, Antin brat Ivo i dvoje članova obitelji Ilije Lučića, njegova supruga Erna i sin Petar.

Uvodnu riječ na početku Mise izrekao je velečasni Anto Burić. Evo tog uvoda:

"Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog u krajeve koje ću ti pokazati" riječi su kojima Jahve poziva Abrama u svoju službu.

Davne 1955. u selu Garevcu dvojica dječaka, Marko Perića i Anto Crljića čuli su te iste Jahvine riječi: Idi iz Garevca svoga, i odazvali se Njegovu pozivu da mu služe. Ostavili su roditelje, rodbinu i prijatelje, svoj rodni Garevac i ponijeli sa sobom samo uspomene.

Sjemenište u Zagrebu, dvije godine s kapom titovkom na glavi i puškom o desnom ramenu, zatim bogoslovija u Đakovu.

Na blagdan svog apostola Petra, 29. VI. 1965. poslije neprospavane noći, kleče ona dva nekadašnja garevačka dječaka, a sada zreli mladići, pred biskupom Bauerlainom sa sklopljenim rukama u njegovim rukama i slušaju pitanje: "Obećavaš li svome biskupu i njegovim nasljednicima poslušnost i poštovanje sve do smrti?" Odlučno i glasno odgovaraju: "Obećavam!"

Neznam da li je tada bila već napisana ona pjesma pape pjesnika svetog Ivana Pavla II "Krist na žalu", a i ako nije, mogli su zapjevati: "Svoju lađu sada ostavljam žalu, odsad idem kamo šalješ me Ti."

Na put u nepoznato u ime Vrhbosanske nadbiskupije krenuli smo tada nas četverica. Kolege iz Đakova zvali su nas "Sarajevski četverolist", a oni malo zlobniji "Sarajevski četveropreg".

Putna prtljaga nam je bila znanje koje smo steklu u sjemeništu i na bogosloviji i svećenički red.

Tijekom putovanja napustila su nas dvojica kolega. Jednoga je Gospodin pozvao k sebi, a drugi je otišao, nismo tada znali ni kamo ni kada niti zbog čega. No oni su danas sa nama u ovoj svetoj Misi i u našim molitvama.

Prekosutra će se navršiti 50 godina i četiri mjeseca od onoga "obećavam". Pedeset godina i četiri mjeseca, znači 18.262 dana. Ne znam koliko bi to bilo sati. Svakako mnogo.

Na tom tako dugačkom putu bilo je oluja, grmljavina, ali najviše vedrih i sunčanih dana.

Išli smo ponekad kroz džunglu, ponekad kroz pustinju, ali najviše kroz cvjetne i mirisave predjele.

Ponekad smo poput svetog Petra govorili: "Otiđi od mene, Gospodine, jer sam grešan." No On je uporno ostajao uz nas, uporno nas hrabrio, posrnule pridizao i dijelio nam svoje milosti. Nama i onima oko nas - preko nas.

I evo danas ta dva oltimera nalaze se na domak rampi pri kraju svoga zemaljskog putovanja s izlizanim gumama, istrošenim kočnicama, nagriženom karoserijom i s gorivom na rezervi.

Želimo zajedno s vama zahavaliti Gospodinu za sve što nam je kroz ovih pedeset godina darovao. A darovao je neizmjerno mnogo. Želimo ga moliti da ostane sa svima koji su krenuli istim putem i odazvali se istom pozivu kao i mi, posebno sa svećenicima Vrhbosanske nadbiskupije. Želimo se u ovoj svetoj Misi i molitvama sjetiti i naših pokojnih biskupa: Marka Alaupovića, Smiljana Čekade, Tomislava Jablanovića i Marka Jozinovića koji su nam iskazali povjernje da služimo u najsvetijem pozivu kojega čovjek može imati na zemlji. Želimo ga ujedno zamoliti da ostane uz nas i kroz ovaj kusur od života i sačuva nas pri zdravoj pameti.

Vama koji ste danas ovdje došli hvala na činu bratske i sestrinske ljubavi koji ste očitovali svojim dolaskom.

Pod svetom Misom propovijedao je msgr. Ante Meštrović, kanonik Vrhbosanskog kaptola.

"Draga braći sestre! Ono što je na početku rekao velečasni Anto mislim da bi bilo dovoljno. To je recimo njihovo gledanje života i njihovoga svećeničkog života, ali možda nije loše pogledati i s druge strane da i oni koji nisu unutra isto tako da progovore i kažu koju riječ. Hvala vam lijepa što ste meni dali povjerenje.  Iako se vjernici i nakon pedeset godina sjećaju svojih župnika i svojih svećenika i svega onoga što su dobro i pozitivno napravili u svom pastoralnom djelovanju i radu. Naš ljudski život a i svećenički život možemo usporediti sa izvorom, malim izvorom jedne velike rijeke. Taj izvor često puta se može pregaziti kao plitak potok ali nakon nekoliko desetaka ili stotina kilometara rijekom plolve i brodovi, da bi na koncu kada uvire u more ili kada uvire u neku drugu veću, snažniju rijeku zaista evo pokazala svu onu svoju veličinu i sve ono što je u toku te rijeke. Evo nekako naš ljudski život i svećenički život na samom početku izgleda nešto što je malo, nešto što se treba razvijati, a onda kroz godine života, kad se stekne iskustvo i kad polako idemo k svome kraju, kad uviremo i približavamo se vječnom ušću, tada se pokazuju obilni, silni plodovi i sve ono što smo kroz svoj život činili i radili. Dekret II Vatikanskog sabora "Prezbiterorum ordinis",  o službi i životu prezbitera, gotovo na samom početku  ističe kako je prvenstveni zadatak svećenika kao suradnika biskupa, da svima navještaju Božje evanđelje. Da bi mogao navjestiti Božje evanđelje ili Božju riječ on mora biti slušatelj i primatelj Božje riječi. Braćo misnici, Anto i Marko danas zahvaljuju za svojih pedeset godina svećeništva i na daru poziva što im je Gospodin udijelio da budu njegovi svećenici. Gdje nema svećenika slobodno možemo kazati kao da je postavljena brana Krisu da on tamo jednostavno ne može doći. Svećenik je sam grešan čovjek koji djeluje u ime Kristovo. Reći: "Ovo je tijelo moje", "Ovo je Krv moja" " Ja te krstim", "Ja te odrješujem", znači pridružiti sebe i svoj život milosrdnom daru čudesnde božanske ljubavi. Vi ste pedest godina pripremali put Gospodinovu dolasku u sredine, u obitelji, u naš hrvatski narod u našoj nadbiskupiji, u srca braće i sestara. To ste radili gdje vas je Gospodin postavio. Služili ste na raznim dijelovima naše vrhbosanske nadbiskujpije, počevši od ravne Posavine gdje ste rođeni pa sve do brdovite Srednje Bosne. Velečasni Anto je na početku kazao, rođeni ste u istoj župi Garevac, a to je tada bila župa Modriča. Zajedno ste bili u sjemeništu i zajedno ste zaređeni 1965. godcine. Međutim Anto je bio župni vikar, misionar u Melbourneu u Australiji i radio je sa Hrvatima tamošnjim, zatim ravnateljnadbiskupijske kancelarije, urednik Vrhbosne, pa onda župnik, pa onda je bio na raspolaganju Misijskoj centrali za izdavao je Radosne vijesti, pasortalni suradnik u Velokoj Gorici, zagrebačka nadbiskupija i takodjer u Živinicama. Teško bi bilo nabrojiti sve a evo ja sam samo neke službe dotaknuo. A velečasni Marko bio je tajnik Vrhbosanskog nadbiskupa i bilježnik u crkvenom sudu, župniki u Vidovicama, Kopanicama i Gromiljaku i bio je u više navrata Kreševski dekan. Vaš hod prema svećeništvu započeoje u jednom teškom vremenu. Osjećale su se posljedice Drugoga svjetskog rata. Sigurno još je brujala priča itekako koja se ni do danas nije zaustavila o Burića štali, o onome što se dešavalo u Odžaku i mnogim drugim krajevima naše nadbiskupije. No međutim vas to nije smelo. Vi ste se odazvali. Želili ste postati  i biti svećenici. Bilo jed teško stanje i u nadbiskupiji. Naš nadbiskup Šarić bio je prisiljen, primoran biti izvan nadbiskupije. Tada je generalni provikar Marko Alaupović upravljao biskupijom. No unatoč svega toga u narodu je bilo vjere. Narod je bio ponosan na svoje Hrvatstvo i na svoju katoličku vjeru. Kao maldi svećenici slušali ste svjedočanstva mnogih starijih kolega. Ono što su oni prepatili i pretrpjeli za vrijeme Drugog i odmah nakon drugog svjetskog rata . Mnogi su svećenici bili zatvarani. Mnogi su praćeni. Ovo ne iznosim radi toga da se pokaže neko pesimističko gledanje, nego jednostavno da se pokaže stanje i našega naroda i naše Crkve u tom vremenu. A onda vi ste suvremenici jednog prekrasnog događaja, Drugog Vatiksnskog Koncila. Vi ste imasli tu čast, imali ste tu radost, provoditi zaključke Drgog Vatikanskog Koncila i sve njegove dokumente. U mnogim evropskim zemljama išlo je to brzim koracima naprijed ali u zemlji u kojoj ste vi živjeli sve je nekako išlo, pogotovo kada je riječ  o vjerskim slobodama, puževim mkorakom. Ali unatoč svega toga otvarali ste put župnoj katehezi počeli ste graditi nove crkve, također župne stanove koji su bili primjereniji načinu i stilu života. Otvorili ste granice. Ljudi su počeli odlaziti vani i jednostavno život je se nekako počeo mijenjati. Ali još je se uvijek osjećala velika napetost između kapitalizma i komunizma. No kada se malo stalo na noge onda je došao novi rat. Nove kušnje. Nove poteškoće i nova snalaženja. Izbjegličke kolone. Pučanstvo nadbiskupije je prepolovljeno. Mnogi krajevi, poput Posavine, jednostavno su opustjeli. A onda počela je nova obnova. Došla su nova vremena tehnike i očito potreba za jednim novim stilom pastoralnog djelovanja. Puno se toga kroz pedeset godina vašega svećeništva dogodilo. Dogodile su se velike promjene na društvenom i crkvenom polju. Trebalo je u svemu tome snalaziti se ostati učenik Isusa Krista, njegov svećenik, pastir i učitelj narodu. Jedan i drugi ste utkali pedest godina svećeništva u vrhbosansku nadbiskupiju i hrvatski narod u njoj. Zahvalni smo Gospodinu što ste svjedočili u teškim vremenima vjernost  Bogu i svome narodu. Bog je preko vas dijelio veklike milosti mnogima. Stoga u svoje ime i u ime svećenika Vrhbosanske nadbiskupije, čestitam na hrabrosti. Čestitam na onome svemu što ste učinili u svome svećeništvu. Prije pedeset godina kako si velečasni Anto rekao postali ste svećenici i pred biskupom Bauerlainom u Đakovu, kazali ste Crkvi i Bogu DA. No s time nije bilo završeno ono svaki dan biti i postajati svećenik. Trebalo je svaki dan u srcu ponavljati : "Evo me Gospodine". " Adsum". "Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša". Hvala vam na svećeničkom služenju u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, hvala vam u ime nadbiskupije, nas svećenika i svih vjernika kojima ste služili. Papa u miru Benedikt XVI. Proglasio je 2009. Svećeničkom godinom u povodu 150 godina smrti arškog župnika svetoga Ivana Marije Vianea, koji je proglašen zaštitnikom svih župnika od pape Pija XI. 1929. godine. On u tom pismu navodi ove rijheči: "Svećenik je taj koji nastavlja djelo otkupljenja na zemlji. Kakve bi koristi bilo od kuće pune zlata kad bi bila zatvorena njena vrata. Svećenik posjeduje ključ od tog blaga. On otvara vrata. On je ekonom dobroga Boga. Upravitelj njegovih dobara". Iako je danas 49 svjetski dan društvenih priopćavanja, kominikacija mismo zbog pastoralnog razloga i zbog proslave svećeničkog jubleja mogli više danas posvetiti se ovoj temi kao i današnjim prekrasnim čitanjima. Ali želim završiti evo sa bar malo jednom mrvicom   jednoga medija. Novinar u jednoj emisiji pita akademika slikara u 85-oj godini njegovaživota: "Što je za vas slikarstvo?" Slikar odgovara: "To je nešto što je moj život. Nešto bez čega ne bih mogao živjeti!" Prekrasno je kada svećenik može nakon pedeset godina svećeništva kazati: Svećeništvo je moj život. Nešto bez čega ne bih mogao živjeti. Amen.

A poslije Mise? Nije teško pogoditi. Romanijska ja(g)njetina, garevačka (Ćevina) šljivovica, za koju kažu da treća skida s nogu, đakovački tramkinac, pita - bez koje u Bosni ne može i još koješta. Bilo dosta i ostalo.

Da mi je ntko prije pedeset godina rekao da ću pedesetu godišnjicu svećeništva obilježiti na Palama (nisam ni znao da postoje) pozvao bih hitnu da ga voze u psihiatriju. Ali eto, naš narod kaže: "Čovjek snuje a Bog određuje, a Biblija: "Nedokučivi su putevi Gospodnji."