Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  18. prosinca 2017.

 

KRSCANSKA EUROPA - POGANSKA AFRIKA

8. kolovoza 2016.
Pise: Anto BURIC, umirovljeni svecenik

Na ovo kratko razmišljanje potaknulo me je pismo, koje sam dobio dok sam bio urednik Radosne vijesti od našega dragog misionara don Borisa Dabe koji djeluje u Zambiji i koji tada piše: "Tada će ljudi iz svih sela koja pripadaju župi pješačiti, neki i po dva dana, da bi stigli na proslavu (zaštitnika župe)."

Jedno od redovitih pitanja koje svećenik penitentu, koji se ispovijeda, postavlja u ispovijedi pitanje (penitent bi i sam trebao i bez pitanja reći): "Idete li redovito na nedjeljnu svetu misu?" Vrlo čest ili bolje reći skoro redovit odgovor koji dobijemo s onu stranu ispovjedaoničke rešet­ke glasi: "Idem kada imam vremena", ili: "Kada mogu, idem. "Idem kada stignem." Tada će svećenik upitati: "A što to znači 'kada imam vremena' ili 'idem kada mogu'?"

Poslije ovoga slijede penitentovo tumačenje koje bi trebalo biti neka isprika, a ustvari niti su prava isprika niti se treba ispričavati svećeniku. Ispovijed je sređivanje računa s Bogom. A te su isprike često otprilike ovako formulirane: "Preko tjedna ne stignem obaviti to i to pa moram nedjeljom", ili: "Toliko sam umoran da jedva čekam nedjelju da se od svega odmorim." Ili: "Kroz tjedan ne stignem nikoga ni vidjeti pa nedjeljom odem malo kod prijatelja", ili: "Ned­jeljom mi dođu prijatelji pa ih ne mogu ostaviti u kući a ja ići na misu." Drugi će opet reći: "Ovim danima toliko radim da ne stignem ni upaliti televizor pa nedjeljom malo pogledam televiziju, odem na utakmicu, poigram se s kućnim ljubimcem i tako mi prođe nedjelja da ni sam ne znam kako." Ima i takvih koji kažu: "Morao sam saliti temelje za kuću, vikendicu, garažu, morao sam protresti krov... a prijatelji mi ne mogu doći drugim danom nego nedjeljom."

Tako se pred svećenikom u ispovjedaonici ili prijateljskoj opo­meni u koloni redaju traktori, strojevi za rublje, glačala, miješalice, roštilji, televizori, prijatelji, kumovi, utakmice, tave i lonci, kućni ljubimci i negdje na repu kolone-Bog. Njemu, što ostane dok se svi drugi izredaju, ako mu išta i ostane. Tako ponekad biva kod nekih, tako često biva kod mnogih. Kod nekih je to čitav život "kada stignem", pa ne stignu nikad ili samo ponekad.

Sve u svemu, za Boga su predviđeni "restlovi", otpaci, ogrisci vremena, sposobnosti, primljenih darova koji bi trebali biti Njemu posvećeni. Ali, dok On dođe na red, već su to drugi uzeli. Njemu je ostalo ponovno čekati u redu, ali opet na repu kolone.

Možda ovo grubo zvuči, ali je nažalost tako. Ako mislite da nije tako, idemo mi koji dajemo "Bogu Božje a caru carevo" prebrojiti prisutne na nedjeljnoj misi u našoj crkvi. Učinite to u ove vruće ljetne dane kada mnogima smeta jako sunce i sparina (ali samo na putu do crkve i u crkvi, drugdje ne) pa ih nema. Učinite to zimi kada nema onih koji ne mogu podnijeti hladnoću (ali samo onu do crkve i u crkvi, drugdje ne smeta). Ili kada pada kiša pa ih nema "jer ako pokisnu (ali samo idući u crkvu, drugdje ne smeta), oni su gotovi. Da, tako je to u kršćanskoj Europi. Tako je to i u kršćanskoj Hrvatskoj. Do jučer smo se ispričavali: "Ne smijem, izgubit ću posao pa kako ću hraniti obitelj." Neki bi čak znali reći svećeniku: "A hoćeš mi ti hraniti obitelj?" Bili smo naivni i vjerovali da je stvarno tako. A što reći danas kada smo tu samo MI i u slobodi pa se ne trebamo nikoga ni plašiti ni stidjeti zbog svoje vjere.

A kako je to u "poganskom" svijetu? Imamo svjedoke, i to svjedoke naše krvi, naše misionare. Trebali bi im vjerovati. A oni pišu: "Pješače po dva dana"; "Svi su skoro bosi"; Nikada ne mogu stati svi u crkvu"; "Polovica ih je uvijek vani na afričkom suncu jer u crkvi nema mjesta za sve"; "Misa traje po dva sata"; "Za vrijeme mise pjevaju, plešu, donose darove" i tako dalje i takvih bezboroj primjera.

KRŠĆANSKA EUROPA, KRŠĆANSKA HRVATSKA I POGAN­SKA AFRIKA.