Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  24. listopada 2017.

 

Pod kruskom

16. rujna 2016.
Pise: Anto BURIC, svecenik

Sjedim u tatinoj avliji u hladu pod meni dragom kruškom "bostankom". Ljetna vrelina pripekla. Nema daška vjetra. Iznad moje glave zuje stršljenovi i ose. Buše dozrele kruške i sišu sok. Ponekad, pokoja, otežala od zrelosti padne pored mene i raspadne se. Cestom svaki čas projuri neki auto. Poneko svirne, valjda da me pozdravi. Ne obraćam pažnju. Izvaljen u ležaljki odložio sam knjigu koju sam čitao  i zurim u prazno, zapravo u poneki oglačak, koji sporo plovi, ne znam kuda. U jednom momentu lupnuše vrata od automobila. Lijeno se okrenem da vidim tko je stao. Iz "fiće" izlazi mlada žena ili djevojka. Ne poznajem je. Pomislim, vjerojatno traži nečiju kuću pa stala da upita. Ulazi na malu kapijui ide prema meni. Premda mi se ne ustaje iz pristojnosti ustajem i čekam. "Dobar dan!" pozdravlja. Odgovaram na pozdrav. "Je li ovo kuća Pere Burića?" pita. Malo se lecnem i kažem "da". Malo me začudilo tko je ta mlada žena koja traži kuću Pere Burića. "Je li Pero kod kuće?" pita. "Dolje je u njivi" odgovaram. Tata je imao običaj kada nije bio negdje dalje uglavnom boraviti u njivi iza kuće gdje je bila bašča, tor, šljivik, sijena... uvijek je tamo našao nekog posla. Potkresavao bi među, zatvarao bogaze, podabirao otpalo voće, a ljeti je znao uzeti neku staru deku prostrijeti je negdje u hladu i zakunjati. Nije volio boraviti u kući. Volio je prirodu. "Hoćete li, molim vas, zovnuti ga." Moja radoznalost je rasla. Otišao sam do ugla štale odakle sam opazio tatu kako sa vilama ide prema kući. "Tata, dođi, zove te netko." Nastavio je ići istim laganim korakom. Vratio sam se i rekao "gošći": "Evo ga ide". U tom momentu pojavila se na ulazu u kuću "nana". Tako smo mi djeca zvali mamu. Zamotavala je glavu u bijelo "tumbe" kako smo zvali maramu od bijelog platna koju su žene nosile na glavi. Vjetrojatno je i ona bila prilegla u kućnoj hladovini pa kad je čula da je netko došao, ustala je. Sišla je niza stepenice i uputila se prema došljakinji. Pozdravile su se čudno gledajući jedna u drugu jer se nisu poznavale. I uslijedila su ona uobičajena pitanja: "Kako ste, kako zdravlje..." Uto se tata pojavio iza ćoška štale s vilama na ramenu i izgužvanim šeširom na glavi, poprilično neobrijan. Odložio je vile uza zid štale i pošao k nama. Pogledao je u došljakinju, vidjelo mu se na licu da je nije prepoznao. Tada se došljakinja okrenula prema nani i upitala je: "Jeste li vi Perina supruga?" "Jesam" odgovorila je nana. "Smijem li ja poljubiti Peru?" upitala je. Nana je ostala ukočena. Pomislila je, vjerojatno, ova je žena ili djevojka poludjela. Poslije kratke stanke i zbunjenosti nana je nevoljko odgovorila: "Smiješ, zašto ne bi smjela!" Tada se gošća okrenula tati te i njega upitala: "Pero, smijem li vas poljubiti?" Tata je zbunjen šutio. Gošća nije dugo čekala odobrenje. Zagrlila je tatu i poljubila u obadva obraza. Tada se malo izmakla, držeći ruke na njegovim ramenima i počela: "Pero, sjećate li se kada ste prije petnaest godina iz Bosna izvukli i spasili curicu koja se utapala pred vašim mlinom. Ta curica sam ja. V i ste moj drugi otac, jer ste mi spasili život." Zaplakala je i ponovno zagrlila tatu. Ovaj put taj zagrljaj je potrajao malo duže. Plakala je naslonjena na njegov rame.

Ponudili smo je da sjedne. Ona je šuteći i brišući suze krenula prema automobilu. Otvorila je gepek i iz gepeka izvadila veliku košaru s milošćom prekrivenu bijelim prekrivače. Kasnije ćemo utvrditi da se radi o vrlo skupoj, biranoj i raznovrsnoj milošći.

Tada mi je palo na pamet ono što nam je tata davno, davno pričao kada se jedno jutro vratio, odradivši svoju smjenu u mlinu koji je imao sa još nekoliko Garevljana. Pričao je: Negdje poslije podne sjedio je na bajeru pred mlinom s nekim ljudima koji su čekali da se njihovo samelje. Naime u to vrijeme još nije bilo električnih mlinova pa su ljudi bili primorani dovoziti u vodenice na rijeci Bosni. Dolazili su i iz sela udaljenih i po petnaest, dvadeset kilometara. Ponekad su morali čekati na red i po dva dana. Donosili su sa sobom hranu, pokrivače i sijeno za konje. Neki su čak znali donijeti i pribor za kavu. Vrijeme us ubijali pričajući sa mlinarima ili oni među sobom. U to vrijeme bilo je desetak mlinova i bili su svi locirani u Stanušića Topoliku. Tu se Bosna sužavala na svega pedesetak metara širine, bila je vrlo brza i duboka po nekoliko metara. Uzvodno od mlinova Bosna je naprotiv bila široka oko tristo metara i vrlo plitka i tiha, spora. Ovaj dio su Garevljani koristili kao gaz, gdje su sa volovskim ili konjskim zapregama prelazili u Gornje polje gdje su imali svoje njive. Tog poslijepodneva kada je tata sjedio na bajeru i pričao, na gaz se uputila jedna konjska zaprega. Bio je upregnut samo jedan konj. Kada su došli do sredine otprilike konj je krenuo nizvodno prema mlinovima. Kočijač, stariji čovjek je na sve moguće načine pokušavao konja vratili u pravom pravcu, ali nikako nije uspijevao. Bivalo je sve dublje i dublje a rijeka sve brža i brža. Nakon nekoliko trenutaka kola su se raspala, čovjek je počeo da pliva. Konju se samo glava vidjela. I kočijaš i konj i kola završili su pod prvim mlinom. Kada su prošli ispod splavnica, košijaš je izronio i zaplivao prema obali, a konj se izvrnuo na bok. Kola su plivala u komadima. Tada je, pričao je tata, primijetio dijete koje pluta prema njegovom mlinu. Skočio je, priča i zaplivao. U tom momentu djevojčica, koja je već bila u nesvjeti slučajnu se uhvatila za sajlu koja drži mlin. Doplivao je do nje. Bila je u nesvjesti, čvrsto se držeći za sajlu. "Jedva sam", pričao je, "uspio otvoririti rukice i odvojiti je od sajle. Nokti su joj prokrvarili od grčevitog stiska. Kada sam je iznio na bajer, uhvatio sam je za noge i krenuo naglavačke i počeo cupkati, gore dolje. Iz curice je izlazila voda koju je progutala. Nakon nekoliko trzaja zakašljala se. Znao sam da je, hvala Bogu, spasena. Konj i kola otišli su niz vodu. Curicu sam predao kočijašu, koji je sav izbezumljen otišao, ne znam kamo."

I evo ta nekada mala curica, danas sretna i zrela žena, nakon petnaest godina nije zaboravila svoga dobročinitelja i došla mu se zahvaliti. Smatra ga svojim drugim ocem.