Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  23. ožujka 2017.

 

Tamo gdje nebo grli jelke

30. listopada 2016.
Pise: Anto BURIC, svecenik (Objavljeno u RADOSNOJ VIJESTI)

Bespuća, ruševine. Ruševine, bespuća. To je najkraći opis nekad Bosne moje divne, mile. Velikogorički župnik Josip Ružmun i ja zorom iz Zagreba krećemo premu Bosni. Cilj i nakana mi je posjetiti velečasnog Marka Stipića koji je nekoliko godina proveo u misijama u Zambiji odakle se vratio 1992. Sada je župnik župe Jelaške u Vrhbosunskoj nadbiskupiji. Nemojte pokušavati na karti naći to mjesto. Nema ga niti na jednoj zemljopisnoj kurti. Možda je dobilo ime po prekrasnim, do neba visokim jelama ovoga kraja. Ako je tako ne bi bilo ništa čudno. Svijet u Bosni je vrlo blizak prirodi pa su tako davali imenu svojim mjestima: Borovica, Bukovica, Brezik, Orašje, Šušnjari i tako dalje. Jelaške imaju i prekrasno ime mjesta koje je za ovaj kraj odredišna poštu. Zamislite, mjesto se zove Careva Ćuprija. Kad pročitaš takvo ime na koverti pomisliš: Pa to je negdje blizu Stambola. A kad tamo... Saznat ćete malo kasnije.

Od Knina nakanismo preko Bosanskog Grahova. Vidjeh nekada ne tako davno onaj film o Vukovaru što ga snimiše "osloboditelji" Vukovara. Prvi koji ulaze u grad komentiruju (srpski rečeno): "...em ti taj grad u kome ni ptica ne živi." E tako je otprilike i Grahovo. Čini mi se da se ni sam đavao ne bi usudio zakončiti u njemu. Ako ne znaš kamo koji put vodi iz tog "grada", nemaš koga pitati. Pokoji stup stoji kao uspomena da su tu nekada bili prometni znakovi. Nego, pođi na sreću, pa gdje stigneš.

Tako je bilo i naše. I, hvala Bogu, imali smo sreće. Pogodili smo pravi put, onaj koji vodi premu Livnu. Kilometri i kilometri porušeih sela u Livanjskom polju. Izgorjeli tenkovi i automobili. Tisuće uspomena luta negdje svijetom. Ovdje su samo ruševine.

Kupres. Gdje li su oni donedavna slavni kupreški kosibaše? Kud nestade mirišljivi kupreški sir i daleko poznata janjetina? Nema ni sira ni janjetine ni kosibaša. Trojica župnika na smrt ranjenih kupreških župa svečano slave svetog Antu, svetog Ivu, Veliku Gospu i štuju popa glagoljaša Jakova Čotu. Sve to u Kupresu, i to, čini mi se, u samoposluzi (nekadašnjoj). Pa gdje će kad su im župne crkve porušene. Mole Boga du im vrati raspršene Kuprešake. Nema velike fajde. Rijetko koga ruševine privlače. Tako su na Kupresu umjesto svetišta ostala samo sveta zgarišta.

Bugojno. Još uvijek vidljivi tragovi nekoga tko diže ruku nu svetog Antu. Ako ti netko nešto dobro učini, naš svijet u Bosni ima običaj reči: "I tebi Bog i sveti Anto." Da li vrijedi i obrutno, ne znam. A znat će se.

Usora. Slavna iz davnina i slavna iz nedavnog rata. Teško ranjena, ustaje. Vida rane, i to uspješno. Posebno Ularice i Sivša. U Ularicama malo čudo. Jedna vrsta Uskrsa. Dvadesetak Talijana sa svojim svećenikom "u gostimu" kod župnika. Nabijaju žuljeve. Obnavljaju selo i župnu crkvu. Tu je i moj susret sa suborcimu druge vjere iz tek minulog rata. Svi su oni, osim humanitaraca, "bivši" jer im se razmišljanja i stremljenja ne uklapaju u sadašnje. Ali neka. Ovi bivši i bivši i pokojni Hrvati izborili su ovom kraju da su i jedni i drugi još uvijek tu. Hoće li to "sadašnji" htjeti i znati nastaviti, vidljet ćemo.

 Sramota je reći da ne znam put u Jelaške gdje naš Marko misnikuje, ali tako je. Zato smo se dogovorili da nas čeku u Zavidovićima. I zbilja jest. Došao momku na konak da se ujedno ispriča s braćom misnicima i nas dočeka. Naočit i lijep. Nosi tregere du mu hlače ne slete. Nema u njemu više od 40 kilograma. Rekli bi neki: Ko od brda odvaljen. Samo bilo malo brdo od kojeg je velečasni Marko odvaljivan. Lijep prijem u Zavidovićima. Obvezna kava i put u meni nepoznato. Sjedam s Markom u njegovo terensko vozilo, a moj kolega s našim autom za nama. Vidim na retrovizoru da moli Litanije svih svetih kako bi uspio zaobići sve one opasnosti koje vrebaju na auspuh i karter. Skrećemo s "gluvnog" puta nekamo kuda se ne ide nikamo. Borovi i jele grle se s nebom. Nebo modro ko safir i nadohvat ruke. Markanov japanski terenac kopa naprijed. Frca kamenje na sve strane. Više ne gledam u retrovizor. Strah me i pomisliti kako je mome kolegi iz Međimurja gdje je bundeva najveće brdo. I evo nas na ciju. Negdje, ni sam ne znam gdje. Marko nam veli: "Na pola smo putu između Zavidovića i Olova." I nastavlja: "Ovuj put kojim smo mi doši nekada je bila pruga koja je povezivala Olovo i Zavidoviće. Njom se izvozila šuma." Crkveno i župno dvorište prekrasno uređeno. Puno cvijeća. U sredini cvijetnjaka u Meštrovićevu stilu od jablaničkog mramora kip Matiji Divko­viću. Pitamo Marka tko je to?

Marko Stipić (dalje MS): "To vam je bosanski fratar koji se smatra začetnikom bosanske hrvatske književnosti. On je ujedno i tvorac pisma bosančice."

 Divimo se prekrasnoj crkvi i župnoj kući, a Marko nam veli:

 MS: "Ovdje je nekada bila drvena crkva. Velečasni Anto Bajić, sada već pokojni, 1956. počeo je gradnju ove crkve. Odavde je zbog toga otišao u zatvor. Pogledajte koliko je tu materijala ugrađeno. Sve su to župljani na leđima i na volovima ovdje iznijeli. Puta nikakvog nije bilo. Evo mi smo sada daleko autom sat vremena od prve prodavaonice u Zavidovićima ili Olovu. A prije se išlo pješice. Možete misliti kako je to bilo i volovima i ljudima."

 U jednom uglu dvorišta stećak. Pravi društvo spomeniku fra Matije Divkovića. Na malom prostoru u planini čitava povijest Bosne. Sjedimo u hladu loze i pitamo:

Anto Burić (dalje AB) "Kako ti je ovdje?"

MS "Meni je jako lijepo. Ovo je siromašan kraj i siromašan narod. Ali ja sam u misijama navikao na oskudicu."

Oko nas po brdima mali vrtovi i livadice. Nigdje ne vidimo polje ili vinograd pa je normalno pitati:

AB: "Od čega ovi ljudi žive?"

MS: "Ovdje uglavnom žive pečalbari. Jako puno ih je u Puli, a ima ih i u inozemstvu. Povelika grupa ih radi u Švicarskoj. Krivaja iz Zavidovića odavde izvozi šumu za svoju tvornicu namjštaja. Oni koji nisu otišli dalje na posao, rade ovdje kao drvosječe i šumski radnici. Dolje gdje smo skrenuli s glavnog puta nekada je bila pilana. Neki od njih se bave smo­larenjem."

AB: "A što je to smolarenje?"

MS: "Oni vam zarežu bor i iz njega curi smola. Poslije zađu i pokupe tu smolu. Ta se smola upotrebljava u industriji. Ne znam za što."

AB: "Čini mi se da su zime ovdje jake?"

MS: "Kad dođe zima, ovdje su snjegovi jako duboki. Eto, progledaje prošle zime ondje gdje je vaš auto bio veliki smet snijega da se vaš auto ne bi uopće vidio. Vjetar nosi snijeg da ne možeš oči otvoriti."

AB: "Pa kako onda komunicirate sa svijetom ?"

MS: "Sreća je da imam ovaj auto s četiri vuče. Inače ne bih mogao nikuda. Svijet uglavnom ide pješice. Naša jedina veza sa svijetom je jedan mobitel u selu."

AB: "Kakva je posjećenost nedjeljne mise?"

MS: "Ovo je po teritoriju jedna od najvećih župa naše nadbiskupije, a po broju vjernika najmanja ili jedna od najmanjih. Uvijek se broj duša u ovoj župi kretao oko 600 do 700. Danas je puno manje. Danas čtava župa broji oko 320 duša. Ima još negdje oko 300 onih koji na neki način pripadaju župi. Ovdje imaju roditelje i kuću a žive po strani. Od vremena do vremena dođu tu, ali se zastalno ne vraćaju. Otišli bi zastalno da hoće roditelji. A1i roditelji neće pa tako i oni na neki načn održavaju vezu sa župom. Ali župa izumire. Ne zbog nataliteta, nego zbog odseljavanja. Davno u prošlosti ovdje je bila župa koja se poslije ugasila. Katolici ovoga kraja bili su prešli na islam, ali je ostalo isto ime sela. Selo u kojem je župa Jelaške zapravo se zove Stojčići, a Jelaške su muslimansko selo odmah ovdje uz nas. I na kraj toga sela je naše groblje koje se zove Crkvišće. Možda je nekada tu bila crkva. Ovih mojih 320 župljana živi u 120 kuća. Sve je to razbacano po okolnim brdima. Čak imam i jednu filijalu, makar je župa tako mala. Svijet dolazi u crkvu, mogu reći 80 posto. Razumije se da se dolazi pješice. Neki do crkve pješače i do dva sata. Ali redovito dolaze. Samo 80 duša je ovdje oko crkve. Svi su ostali dalje."

AB: "Kakav je starosni sastav župe?"

MS: "U župi imam 40 samaca. To su muškarci ili žene čija su djeca otišla. Imam čak 25 obitelji koje imaju djecu mlađu od 25 godina. Godišnje imam 3 do 4 krštenja, 3 do 4 vjenčanja, 3 do 4 sprovoda."

Na drugom vrhu brda vidimo groblje. Puta niotkuda, pa pitam:

AB: "Kako vodiš sprovode?"

MS: "I ljeti i zimi sprovodi se vode pješice. Traje to po nekoliko sati. Sve s brda na brdo. Puta nema. Ide se preko njiva. Kroz šumu. Pokojnika ne mogu voziti, nego ga nose. Stave se dvije motke (podvori), pokojnik se priveže na te motke i četvorica muškaraca nose na ramenima. Kad dodije jednima, mijenjaju se i preuzimaju drugi. Kad dođemo do groblja, nije važno da li je ljeto ili zima, svi smo mokri od znoja."

Dok nam Marko odlazi po rakiju i mezu, moj kolega razmišlja naglas: "Ja sam, eto, svećenik. Znaš me. Ali kad bi mi moj nadbiskup napisao dekret da pođem na ovakvu župu, ne znam da li bih je mogao prihvatiti. Pa od čega on ovdje živi. Trebalo bi ustanoviti fond i ovim svećenicima davati da mogu makar pristojno živjeti."

Ponovno smo svi na okupu i pitam:

AB: "Kako je ovdje bilo za vrijeme rata? Oko vas su muslimani."

MS: "Ovdje nije bilo nikavih sukoba. Ovi ljudi i jedni i drugi su svjesni da je ovaj rat netko drugi htio. Mi jedni drugima čestitamo Božić i Bajram. Na Ilindan oni ovdje oko crkve podignu šatore i prodaju koješta. U vrijeme rata ovdje nije bilo svećenika. Župnik koji je ovdje prije bio otišao je po humanitarnu pomoć. U međuvremenu putovi su blokirani i on se nije mogao vratiti. Ali u vrijeme čitavog rata ovi ljudi su imali misu. Fra Berislav Kalfić iz župe Vijaka pod granatama je godinu i pol dana pješice preko brda dolazio svake nedjelje i služio svetu misu. Svaka mu čast. Ja sam se 1992. vratio iz Afrike. Jedno vrijeme sam bio u Žepču a poslije u Zavidovićima. U jesen 1994. godine čuli smo da ovdje ima još nešto svijeta i tako sam ja došao ovdje."

AB: "Kako provodiš dane?"

MS: "Pa eto tako. Pored redovitih poslova imam i vjeronauk u školi. Na mome su području dvije četverogodišnje škole i u Carevoj Ćupriji jedna osmogodišnja. U jednoj četve­rogodišnjoj školi je tridesetak djece. Naših je šestero. U drugoj je isto tridesetak djece i naših jedanaestero."

AB: "Kako ste uspjeli dobiti dopuštenje da u bošnjačkoj-muslimanskoj školi držite vjeronauk?"

MS: "Nisam ni tražio. Sam upravitelj škole napisao mi je dopis i zamolio me da držim vjeronauk jer, veli imam pravo na to. I eto, ja sam prihvatio. Na vjeronauk idem u reverendi. U počtku su me malo čudno gledala muslimanska djeca kako sam obučen a poslije su se navikli. U školi u Carevoj Ćupriji još dva Hrvata predaju. To je Pero Kamenčić, brat fra Andelka Kamenčića, koji predaje fiziku i Anto Pejić koji predaje njemački."

AB: "Da li taj Anto ima nešto zajedničko sa onim Antom koji iz vaše župe često šalje svoj prilog za misije?"

MS: "To je taj Anto. On je povratnik iz Švicarske. Vratio se sa ženom i djecom iz čiste ljubavi prema svome mjestu. Ove mu godine sin ide u sjemenište."

Svraćamo u crkvu zamoliti Isusa da nam pomogne spustiti se barem do "glavnog" puta a i dalje. Jer pred nama je još bespuća.