Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  23. kolovoza 2017.

 

KLJUC OD VRATA KOJA NE POSTOJE

17. studenoga 2016.
SESTRA ANDREA BULAT. Razgovarao Anto BURIC, svecenika (Objavljenou Radosnoj vijesti broj 11-1996.)

Anto Burić (dalje AB): Sestro Andrea, red je na početku upitati: Kako ste?

Sestra Andrea (dalje SA): „Deveram!“

AB: (Pravim se da ne razumijem) Što ste to rekli?

SA: „Rekla sam deveram. Ja sam u Bosni pa pomalo prakticiram bošnjački.“

(Smijemo se obadvoje.) (Deverati znači: boriti se s poteškoćama.)

 SA: „Petnaestoga siječnja ove godine vratili su nam ili bolje rečeno, dali na uporabu našu kuću "Egipat" i sada sam tu. Ta je kuća bila nacionalizirana i u nju smješten dom za nezbrinutu djecu "Ljubica Ivezić". Djeca su u njoj bila sve do 15. siječnja. Toga dana došle smo mi sestre Služavke Malog Isusa, čija je kuća bila prije nacionalizacije, i s nama sarajevski svećenici. Zatekti smo dotadašnje sta­nare kako još uvijek iseljavaju. Kuću smo zatekle u strahovitom neredu i oštećenu. Simbolično su nam predali ključeve od ulaznih vrata kojih nije bilo. I makar je bilo pomalo opasno, odlučile smo prvu noć prenoćiti u otvorenoj kući. Možete misliti koliko i kako smo spavale. Jedan dio djece ko­ja su do toga dana bila u ovoj kući otišao je u Italiju a drugi dio je preseljen u zgradu koja je uz nas i koju je bivša država izgradila za potrebe dječjeg doma. Malo smo okrečile i, eto, sada smo tu.“

AB: Koliko vas je sestara u kući?

SA: Četiri sestre smo tu. Jedna sestra je kardinalova tajnica, jedna radi u bolnici, sestra predstojnica hoda po svijetu i prosi da bismo mogle srediti i osposobiti kuću i ja, eto, u kući. Primam one koji nam dolaze. Dolaze Talijani i Francuzi i donose pomoć napuštenoj djeci. Imamo jako puno takozvanih kumstava. Preko tih kumstava pojedine obitelji iz inozemstva pomažu djecu koja su ostala bez roditelja u ovom ratu. Eto, to je moj misionarski posao u Sarajevu. Nastavak Ruande.“

AB: Namjeravate li u "Egiptu" obnoviti djelo vašeg utemeljitelja, pokojog nadbiskupa Stadlera?

SA: „Svakako, ako nam vlasti dopuste. Htjele bismo da ponovno bude sirotište kao što je nekada bilo. Naša je želja da profunkcionira iduće godine. Hoćemo li uspjeti, Bog zna. Treba mnogo novaca i mnogo dopuštenja.“

Na ulazu u sirotište koje je nudbiskup Stadler utemeljio za prihvat nezbrinutih starica postavio je natpis: "Posvećen Bogu i sirotinji od požrtvovne  ljubavi." Petnaestak starica, za više nije bilo mjesta, ubrzo je osjetilo ljubav koju su im poklanjali nadbiskup i sestre koje su ih služile. Za one koje nisu mogle biti primljene pripreman je topli obrok. Nije se nikoga dijelilo ni po vjeri ni po naciji. Ljubuvi je trebalo svima i jednako je iskazivana svimu. Osim te vrste potreb­nika često se događalo da su nadbiskupu Studleru "poklanjali" novorođenčad. Često je ispred nadbiskupove kuće nađeno novorođenče. Kako nadbiskup nije imao ni mjesta niti uvjeta da zbrine tu djecu, tražio je po Sarajevu dobre majke koje bi preuzele brigu za ostavljenu novo­rođenčad. Bilo je jako puno takve dječice razasute po Sarajevu. Budući da je uz kuću za starice bilu još jedna kuća, nadbiskup je odlučio sakupiti razasutu siročad i smjestiti ih u "Egipat". Tako je Stadlerov "Egipat" postao sklonište za napuštene bebe. Časne sestre su s majčinskom ljubavju i brigom pripremile novo boravište za bebe koje bi kod njih ostale do šeste godine kad bi bile preseljene u drugu kuću - "Betlehem".

Dječje prihvatilište je sve do 1926. gdine bilo u staroj kući. Zub vremenu je učinio svoje i više se nije moglo u njoj stanovati. Grede su bile strunule a zidovi od nepečene cigle otpadali pa je nadbiskup 1926. godine odlučio graditi novo sirotište zu djecu. Na blagdan Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije, 8. prosinca 1929. Stadlerov nasljednik nudbiskup Šarić blagoslovio je novi "Egiput ". Taj je dan slavilo cijelo Sarajevo.

 Iako su djeca iz Bosne i Hercegovine imala prednost, nadbiskup Stadler je odredio da sestre primaju djecu svake narodnosti. Prema jednom zapisu iz 1926. godine, u "Egiptu" je dotad primljeno, othranjeno i odgojeno 881 dijete iz Bosne i Hercegrovine, iz Hrvatske i Slavo­nije 109, iz Dalmacije 31, iz Slovenije 39, iz Srbije 5, iz Mađarske 28, iz Česke 19, iz Bugarske 3, iz Poljske 7, iz Italije 5, iz Albanije 2, iz Austrije 8 te Crne Gore 2.

AB: Kako je jednoj redovnici živjeti u Sarajevu poslije svega onoga što se dogodilo u Sarajevu i Bosni?

SA: „Kako je? Ne znam što bih rekla. Rođena sam u Bosni, na Kupresu. Rođena sam u muslimanskom selu. Odrasla sam s muslimanima. U selu u kom sam rođena bile su dvadeset i dvije muslimanske kuće i šest katoličkih. Nismo imali nikakvih problema. Živjeli smo kao jedna familija. Tu i tamo bi se žene posvađale zbog djece, ali ništa ozbiljnije. Momci i djevojke su se međusobno poštivali. Prije ovoga rata i u Sarajevu je bilo drugačije. Bili su to drugi ljudi s kojima se susrećemo, ili se u ljudima nešto promijenilo. Drugačije nas gledaju nego prije. Kod muslimana se primijeti neko nepovjerenje prema nama. Primijeti se čak i kod djece. A naš svijet nas voli susresti. Naša prisutnost im je kao neko ohrabrenje.

AB: Hodate li kroz Sarajevo u uniformi?

SA: „Da, sve sestre idu u uniformi.“

AB: Rođeni ste na Kupresu. Koliko vas je bilo braće i sestara?

SA: „Bilo nas je petero. Jedna sestra i tri brata. Ja sam najstarija.“

AB: U Bosni je čest slučaj da mladi slijede starije u pozivu. Da li je netko od vaših pošao za vama?

SA: „Ne nije. Jedan brat je bio u sjemeništu, ali nije izdržao. Napustio je.“

AB: Kupres je kao i mnoga druga područja u ratu stradao. Što se dogodilo s vašom obitelji i kućom?

SA: „Kuća u kojoj sam rođena porušena je do temelja. Ne zna se za nju. A druga koju su gradila braća toliko je oštećena da se ne može u njoj stanovati. Trebat će puno novaca, kojih sada nema, da se osposobi. Za vrijeme rata u bratovoj je kući bila srpska vojska. Oni su probijali zidove i pravili puškarnice, pregrađivali i rušili kako je njima trebalo. Tako da je jako oštećena. A obitelj? Kao i kod svih koji su doživjeli istu sudbinu. Rastjerani po svijetu. Mama mi je kod sestre u Americi. Jedan brat živi na Kupresu, a ostali po Europi.“

AB: Idemo se malo vratiti u prošlost. Kako je došlo do toga da se odlučite poći u misije? Tko je glavni "krivac" vašeg misionarskoga zvanja?

SA.: (Smije se.) „Glavni je "krivac" moga misionarskog zvanja, čini mi se, pokojni otac Gabrić. Čitala sam puno o njemu, o njegovu radu u Indiji. Čitala sam njegove knjige i pisma na dušak. On je za mene kao mladu sestru bio pojam svećenika, svećenićke žrtve za bližnjega. Od prve moje želje da pođem u misije do samog ostvare­nja prošlo je četrnaest godina. Stalno me to držalo i nije napuštalo. Želja se nije nikada ugasila. Želja mi je bila poći u Tanzaniju jer se o Tanzaniji tada jako puno pisalo i pričalo. Za Ruandu nisam ni čula a francuski sam mrzila. Ali eto, Bog to okrene na svoje. Poslije svega Ruanda mi je postala prva ljubav.“

AB: Prije odlaska u misije vidjeli ste sebe kao misonarku. Kad ste otišli, koliko se to vaše razmišljanje poklopilo sa stvarnošću?

AS: Pa nisam puno o tome razmišljala. U meni je bila samo jedna želja: Biti s tim siromašnim ljudima. Malo me brinulo kako ću naučiti dva nova jezika. Hoću li imati ovo ili ono, hoću li se razboljeti ili ne. To me nije mučilo. Ponekad mi je palo na pamet da možda nećemo imati što jesti, jer sam čitala da je tamo glad. Često me je zaokupljalo pitanje hoćemo li imati vode. U vezi s tom mojom brigom hoćemo li imati vode, iz djetinjstva nosim neko opterećenje. Ja sam bila najstarija od braće i sestara pa sam se morala brinuti o svemu. Voda nam je bila prilično daleko i moje je bilo donositi vodu. Nosilo se, znadete ono, na ramenu u fučiji. Kao i sva druga djeca, tako smo i mi sanjali o tome što će tko biti kad odraste. Ja nisam o tome puno razmišljala. Ja sam samo razmišljala o tome kako ću se udati za momka koji ima pred kućom vodu i čija je kuća blizu crkve. Zato sam se valjda bojala i pitala hoću li imati vode u misijama. Ponekad sam se pitala što ću raditi. Nisam medicinska sestra, nisam katehistica, kako im mogu pomoći. U tim mojim dilemama osjetila sam neki glas koji mi je rekao: Važno je da budeš tamo. Tada je došao trenutak konačne odluke. Dileme više nije bilo. Molila sam se da moja želja što prije postane stvarnost.“

AB: Rekli ste da ste čekali četrnaest godina. Zašto?

SA: „Moje susestre i ja, koje smo pošle u misije, prve smo misionarke iz naše družbe. Prevažan je to korak bio za poglavare. Zato su izmišljali raznorazne razloge i odgađale naš odlazak.“

AB: Nikako mi ne može postati jasno, odakle u svim bivšim misionarima tolika ljubav prema narodu s kojim ste kroz jedno vrijeme dijelili uglavnom poteškoće.

SA: Smatram to posebnom Božjom milošću. Božje je to djelo. Ne može se to rastumačiti. Ti vam se ljudi jednostavno uvuku u srce i ne možete ih zaboraviti. Nemate pojma koliko su oni dragi. Svaka ona bakica, svako ono neishranjeno dijete, svaka iz kuće istjerana žena koju je istjerao muž pijanac - problem su za misionara, ali isto tako i radost. A oni su vam neizmjerno zahvalni. Iz očiju im čitate zahvalnost i radost što ste mu pomogli. Eno onaj mali sa štakama na naslovnoj stranici u rujanskom broju Radosne vijesti. Isto kao naši mali Ruanđani. Nedaleko od nas bila je za takvu djecu škola koju su držali Belgijanci. Imali su više od dvije stotine te nesposobne djece. Naših je u toj školi bilo petero. Tamo su imali terapije i školu. Ostali su ta­mo poslije našeg odlaska. Poslije sam čula da ih je četrdesetero masakrira­no. Strašno!“

AB: Vratili ste se i sada ste tu. Jeste li prežalili Ruandu?

SA: „Nisam, i čini mi se da nikada i neću. Kako bih mogla prežaliti. Sada mi se čini da smo je ipak prenaglo napustili. Eto, neki su ostali do danas. Domaće su sestre, istina, pobijene ali strankinje nisu stradale. Njihov je rat plemensko razračunavanje. I jedni i drugi su katolici, a ubijaju se međusobno. To mi nije jasno. I što je posebno zanimljivo, oni se žene i udaju između sebe, a toliko se mrze.“

AB: Kažete da ste možda prenaglo napustile Ruandu?

SA: „Dobro, ja tako sada kažem. A tada je bilo strašno. Te tragične noći, negdje oko pola deset sati navečer na našu je kuću napala banda. Provalili su u kuću. Uperili su u nas puščane cijevi i tražili novac. Počeli su pljačkati i nositi stvari. Mi smo bile spremne poći na drugi svijet i smatram da smo se tu noć ponovno rodile kad smo ostale žive. Pitale smo svećenike trebamo li još ostati u našoj kući. Poručili su nam: Nikako. Tu smo noć sjele u neki stari kombi, potrpale nešto stvari i Presveto i krenule u kuću naših svećenika koja je oko dva kilometra od nas. Naši su svećenici bili čuli kako smo mi masakrirane i pobacane u neku jamu. Velečasni Kutleša priča kako je tu noć, kad je čuo da smo pobijene, izašao u baštu na brijegu iz koje se vidi naša kuća i dijelio nam odrješenje.“

AB: Što je došlo poslije Ruande?

SA: Malo odmora a onda ponovno posao. Točno prije dvije godine na Misijsku nedjelju došla sam u Gromiljak kod Kiseljaka. Sjećam se toga dana kao da se dogodilo sada. Pravo misijsko putovanje. Autobusom sam došla iz Zagreba do Tarčina kod Sarajeva. Odatle sam morala u Gromiljak. Imala sam jako puno stvari. Kad sam putovala kroz Hercegovinu, vidjela sam da je jako porušeno. Na sve strane svijet bježi. Nose na leđima nešto sirotinjske prtljage. Mala djeca na rukama majki. Kad sam došla u Tarčin, zamolila sam jednu ženu da telefonira sestrama u Gromiljak da dođu po mene. Put prema Gromiljaku kroz planinu. Na sve strane se puca. Cesta puna kamiona, vojske i UNPROFOR-a. Pravo misijsko putovanje. U Ruandu sam išla s pjesmom, a ovdje me obuzela neka tuga. I eto, nepune dvije godine sam ostala u Gromiljaku.“

            AB: Što ste radili u Gromiljaku?

SA: Pa isto što i u Ruandi. Briga o sirotinji. Puno djece, koja su ostala bez roditelja, puno žena čiji su muževi poginuli ili otišli u rat. Kad se rat malo smirio, počele smo u našoj kući organizirati susrete i duhovne vježbe za časne sestre i djevojke. Katehistice organiziraju djevojke s pojedinih područja i pošalju ih k na­ma. Takve susrete imamo svakoga mjeseca po dva puta. Ovdje treba puno raditi. U Bosni će se morati u mno­go čemu početi ispočetka. Bosna je na velikoj kušnji. Crkva u Bosni je na velikoj kušnji.

AB: Nekada vam je Ruanda zamijenila Bosnu. Morali ste napustiti Ruandu. Može li sada Bosna zamijeniti Ruandu?

SA: (U krajičku oka suza.) Može. Ili, bolje reći, mora. Tamo gdje sam stala u Ruandi, želim nastaviti u Bosni.

AB: Nije vas bilo na ovogodišnjem susretu misionara.

SA: Nisam bila pozvana. A lijepo je susresti se i obnoviti uspomene.

AB: Što mislite o misijskoj animaciji kod nas.

SA: Animacija je vrlo slaba. Znam da je naš narod osiromašen, ali bi se moglo učniti mnogo više. I ovdje je veliko polje rada za misije. Ovdje bi trebali biti oni pozadinci u borbi za Kraljevstvo Božje. Ti pozadinci podržavaju i pomažu borce na prvoj crti, naše misionare. Veliko je polje rada misionara. Poteškoće su velike. Opasnosti su velike. Treba to izdržati. Bez Božje pomoći ne bi se moglo. Misionarima treba puno Božje pomoći i predanja u Božje ruke. Nitko od misionara ne računa toliko na svoju snagu i na svoje sposobnosti. U prvom redu oslanja se na Božju pomoć i Njegovo vodstvo. Meni osobno nije bilo posebno teško. Bile smo nas četiri sestre. Sedam kilometara od nas bila su dva svećenika i četrnaest sestara crnkinja. Ali kako je samcima koji žive daleko od misije u pustinji, u prašumi. Putovanja su posebno opasna. Poseban problem su razne sekte. Imaju novac i brzo se šire. Kada onim gladnima dadu fantu ili kruha, oni odoše za njima. Što taj neuki svijet znade koja je vjera prava. On ide za onim tko ga nahrani i pomogne mu da preživi.