Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  20. kolovoza 2017.

 

JARANI

15. siječnja 2017.
Pise: Anto BURIC, svecenik

Pronašao sam ih! Hvala Bogu! Konačno! Nakon mjesec dana. Otišli su a da mi ništa nisu rekli. Kamo? Ne znam. A želio sam znati. Zbog čega su otišli? Nisam mogao nikako naslutiti. Da ih možda nisu protjerali? Jer često ih policija ganja. Ali razmišljam: Pa protjerali bi i ostale. A ako jesu, zašto samo njih? Ili da možda nisu bolesni? Predugo to traje. A oni ne boluju baš često. Navikli su na hladnoću, vrućinu, glad, kišu… Više od mjesec dana muči me pitanja bez odgovora. Vjerujte,  nedostajali su mi. Možda će se nekome učiniti smiješno i čudno kada saznate o kome je riječ. Al' tako je. Nedostajala su mi ona mala, krezuba dječja usta, koja su, čim bih stao pored kioska da podignem novine, jedva dosegla visinu vrata mog automobila i izustila: «Čiko, daj mi pola marke da sebi kupim hljeba.» Ne znam zbog čega, a možda i znam, nedostajala mi je ona prljava kovrdžasta kosica. Bilo joj je negdje šest-sedam godina. Na moje: «Nema ništa!» nije se naljutila nego bi se vraški brzo okrenula i otrčala do drugog automobila i izgovorila, vjerojatno, istu molbu. Nije se naljutila što sam je odbio, ali nije ni odustajala. Sutra ujutro i svako jutro isti prizor: mala krezuba dječja usta pored mog prozora i iste riječi: «Čiko, daj mi pola marke da sebi kupim hljeba!» Trajalo je to danima. Malo pomalo počela me je progoniti misao: Možda joj zbilja treba za komadić kruha. Možda sam joj ipak trebao dati.

Ovaj prosjački zanat star je koliko i čovječanstvo i prisutan na svim meridijanima i u svim narodima. Opisuje ga čak i Sveto pismo. Lazar je zaslužio Abrahamovo krilo upravo kao prosjak čekajući mrvice s gospodareva stola. Nisu strani ni u našoj prošlosti. Sjetimo se Raosovog Kikaša i njegove družine. Uvijek i svugdje bilo je onih koji su, kako reče isti Raos cijelog života «jeli kruh s ramena», iz prosjačke torbe. Mnogi od njih ne znaju ili ne mogu ništa dugo ni raditi a treba živjeti. Kao ova dva mala stvorenja koja sam susreo i, moram priznati, zavolio. Znam i to da mnogi prose da bi popili pivo, kupili cigareta a možda i još nešto gore. Ali ona, ta mala prosjakinja ne pije, ne puši, a možda je zbilja gladna. Vidjet ću sutra ujutro.

Svaki rat pa i nedavno minuli «obogatio» je naše doba, posebno u gradovima, novim i  velikim brojem onih koji su morali napustiti svoje ognjište, ako su ga uopće imali, uzeti torbu na rame, pružati ruku i moliti da im se udijeli komadić kruha da bi mogli preživjeti i djecu prehraniti. Ne smeta im ni žega ni kiša da uprte malo dijete i usidre se na semaforima i strpljivo, cijeli dan, kucaju na prozore automobila, ne govoreći puno. Ispružena ruka govori sve. Ne srde se ako ih odbijete. Bez riječi šalju vam poruku: «Vidimo se i sutra!»

Čim sam sutradan stigao i stao na «svoje» mjesto isti prizor. S lijeve strane uz vrata mog automobila mala, krezuba usta, prljava kovrdžava kosa, crne male oči kao dva užarena ugljenčića. Sve u jednom lijepo složnom buketu smiješka. Nasmijana usta, nasmijane oči, nasmijani mali tamnocrveni obrazi. Pravo pravcato Romče mnogi kažu Ciganče. I iste riječi: «Čiko, hoćeš mi dati pola marke da sebi kupim hljeba?» Izlazim iz auta a ona se izmiče da mi napravi mjesta i čeka moj odgovor. Vjerojatno očekuje da joj reknem isto kao i uvijek do sada: «Nema ništa!» Ali ona čeka. Kad sam izišao tek tada sam vidio koliko je malena. Bila mi je do iznad koljena a ni ja nisam posebno visok. Pitam je: «Hoćeš li da ti ja kupim hljeba?» «Hoću», kaže. Idemo do pekarnice. Usput je pitam: «Jesi li doručkovala?» «Nisam», odgovara skakućući pored mene kao malo umiljato pašče. Možda nezgodna usporedba ali mi ovaj čas nekako najbolje paše. «A jesi li gladna?» «Jesam!» Mijenjamo smjer i idemo prema burekčinici. Prolaznici nas susreću i čudno me gledaju kako pričam sa «Cigančetom» i držom je za ruku. Odjednom nam se pridružuje dječačić. Ista usta, iste oči, isti obrazi, ista kosa. Kao kad jabuku rasiječeš na pola. Razlika je samo u tome što je ova polovica malo veća. Stariji možda godinu dana. Rekao mi je da je on njezin brat. Ulazimo u burekčinicu punu gostiju i mirisa svježih bureka. Omamljen ovim mirisima i sit bi naručio i pojeo jedan burek. Konobar se odmah nakostriješi čim ih opazi i pokazuje prstom prema vratima. Zamolio sam ga da ih ne izgoni, da malo pričeka. Zbunio sam ga. Vjerojatno znade tko sam jer me je imao priliku vidjeti nekoliko puta u vjerskom programu na lokalnoj televiziji. A možda je znao kamo me svrstava ono bijelo što nosim pod vratom. Svakako, odustao je od svoje prijetnje. Zamolio sam na šanku da mi spakiraju dva svježa bureka. Kada mi je djevojka dala vrećicu a ja je predao onim dvoma malih Roma, djevojka me pogleda u čudu. Vjerojatno nikada nije doživjela da netko «Cigančad» počasti burekom. Ali eto i to se događa. Zahvalili su se i brzo napustili burkčinicu. Vidio sam ih kako trče iza ugla odakle smo došli.

Nakon kratkog vremena vratio sam se i nailazim na dirljiv prizor. Romkinja srednjih godina sjedi na ivičnjaku. Na krilu joj posve malo dijete, naš narod bi rekao: Još nije ni od sise odbijeno. Ispred nje onih dvoje mojih znanaca. Razastrli ona dva bureka na stare novine i svi jedu. Bože, kako mi je u tom trenutku bilo lijepo u duši. Nikada do tada nisam bio svjestan koliko blagoslova donose one Isusove riječi: «Bio sam gladan i nahranili ste me» pa makar to bilo i u liku Romčeta. Vjerujem da je i Isus tako mislio.

Sljedećih nekoliko dana vidim ih kako dočekuju svaki novopristigli automobil, kucaju na prozor i pružaju ruku prema vozaču. I oni vide mene ali ne pristupaju k meni. Zašto? Nemam odgovor. Tako danas, tako sutra, tako prekosutra. Nema duge pitat ću. Ako se sutra ne jave zvat ću ih.

Tu su i sutradan ali ne prilaze. Prilazim ja i pitam malu: «A zašto već nekoliko dana ne tražiš pola marke za hljeb?» «Stid me je» kaže mala. «A zašto te je stid?» pitam je. «Znam ja koliko si ti platio one bureke» kaže mi. Bože, odakle joj to? Da li ju je naučila ona Romkinja što je držala ono malo dijete na krilu i s kojom je podijelila one bureke. Vjerojatno jest. A tko bi drugi? Pa zar «Ciganka» može tako nečem lijepom naučiti svoje dijete. Al' što je tu je. Nju je stid odmah sutradan iskati «pola marke za hljeb» kada «znade koliko sam platio dva bureka.» Ama jest balava, jest prljava, al' došlo mi da je poljubim. Onako pred svijetom. Nasred ulice.

I traje to još dan dva. Tog drugog jutra čeka me ona druga, starija polovica jabuke, onaj dječačić. Pristupa k prozoru i kaže: «Jel' da, čiko, mi smo jarani (prijatelji)?» «Jesmo» kažem mu. «A hoćeš li mi kupit nešto da pojedem?» Ne traži pola marke, nego nešto da pojede. «Hoću» kažem. «A što?» pitam. «Kupi mi malo salame i hljeba.» Idemo u mali dućan. Tu se već stvorila i mala Romkinja. Stvorila se odnekud ni sam ne znam otkud. Molim prodavačicu da mi nareže salame, izrezan kruh i litru mlijeka. I dok me poslužuje ljutito pita onih dvoje malih koji su stali meni iza leđa: «A što vi ovdje radite?» Prije nego su išta rekli kažem: «Oni su sa mnom!» Nož je prestao rezati salamu. Čuđenje kao i u burekčinici. A tek kada sam vrećicu sa salamom, kruhom i mlijekom dao njima, a oni se lijepo zahvalili i strčali. Nije joj bilo jasno. Eto tako sam postao «jaran» dvoma malih Roma - prosjaka.

Uslijedila je malo duža pauza u našim susretima. Zauzet uskrsnim poslovima nekoliko dana isam dolazio po novine. Tog dana poslije Uskrsa, čim sam stao pored kioska trči mala k meni. I prije nego sam otvorio prozor kuca na staklo. Ne traži pola marke za hljeb, ne traži da joj kupim nešto za pojesti nego pita poskakujući «Čiko, hoćeš kupit ovo?» Drži nešto zatvoreno u šačici. «A što?» pitam je. Otvara šačicu i u njoj nekoliko kovanica po kunu i dvije. Uprosila valjda od onih koji su za Uskrs došli iz Hrvatske a vidi da su na mom automobilu zagrebačke pločice pa veli on će mi sigurno zamijeniti. Pitam je: «Pošto je to?» «Daj mi marku» kaže. Brojim – tu je osam kuna. «Ovo vrijedi dvije marke» kažem joj. «Nek' vrijedi. Daj ti meni marku jer i ti daješ nama» kaže mala. Vidi sad ovo: Makar vrijedi dvije marke – «daj ti meni marku jer i ti daješ nama.» Dao sam joj dvije marke i tako postao «mjenjačnica za male Rome - prosjake».

Razmišljam - kako je malo potrebno da stekneš jarana pa makar to bio prosjak – Rom.

Gledam nedavno večernji dnevnik Hrvatske televizije. U jednom gradu u Hrvatskoj gradonačelnik poklanja desetak lopata, novih lopata, Romima i prima ih na šest mjeseci na posao. Obećava im da će im produljiti radni ugovor ako do tada poderu ove nove lopate. Pozvao je gradonačelnik i televiziju. Priča u objektiv o tom velikom koraku u svome gradu. A oko njega mladi i zdravi Romi – pucaju od sreće što su dobili nove lopate i obećanje da će dobiti još jedne ako ih zdušno budu derali. Eto nekoga sretnim čini burek, nekoga lopata a netko nije sretan ni u najvećem izobilju. Čudno je to ljudsko srce.

No da se ja vratim svojim «jaranima», malim Romima. Već nekoliko dana ih nema na "radnom mjestu"  Kad ih nije bilo desetak dana pošao sam u potragu za njima.

Petnaestak kilometara od mog mjesta boravka postoje dva jezera koja su ljeti otvorena za kupanje. Pomislio sam: tamo su. I nisam se prevario. Između onih koji su, ližući prvi ovogodišnji sladoled i koji su izložili zrakama sunca svoja, kao sir bijela tijela opazio sam nekoliko malih prosjaka. Svi su skoro isti. Izdaleka nikakve razlike. Svi u pokretu. Od ležaljke do ležaljke. Ispružena rukica. Kratko čekanje pa onda dalje. Do sljedeće ležaljke. Jedan od njih pogledao je prema meni i glasno viknuo: «Eno mog jarana!» i dotrčao do mene. Za njim je dotrčala i njegova sestra. Trči da joj pete udaraju u stražnjicu. Bili smo ponovno zajedno. Pitam ih jesu li gladni. Kažu da nisu. Dala im jedna gospođa po jedan sendvič. Pitam ih zašto su tu. «Gazda nas premjestio» kažu. «Al' vratit' ćemo se mi opet tamo» obećavaju. O Bože, pa oni ne rade samo za sebe već za nekog «gazdu». Kako je to ružno. Sad mi je bilo još draže što im nisam dao «pola marke za hljeb» nego burek. A tek kada sam vidio s kim su ga podijelili.