Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  24. rujna 2017.

 

Moja baka Jelusa

11. veljače 2017.
Pise: Anto BURIC, svecenik

Moram se malo vratiti u rikverc u onome mom baljezganju koje sam zapoceo pisati o uspomenama iz moga života. Naime, i ja sam kao i svi drugi u životu imao dvije babe. U vrijeme kad sam se ja rodio bile su samo babe. Kasnije su njih zamijenile bake. Elem, tim mojim babama, jednoj,materinoj materi, bilo je ime Mara. Njezino ime u obitelji preuzela je moja mlađa sestra Mara. Zvali su je, tu moju babu, Magarčuša. Ne znam zbog čega. Ta moja baba Mara udavala se dva puta. Prvi puta je bila udata za Mijata Gagulićam s kojim je imala dvoje djece, sina Jozu, koji je umro kada imao svega 15 dana i moju mater Anu koju je dovela sa sobom kada se udala drugi put. Udala se za Matu Burića. S njim je rodila tri mojed polutetke, Mandu, Katu i Maru i daidžu Jozu. Poluteke Manda i Mara su se udale, Kata je umrla kao djevojka od sušice a daidža Jozo je nestao u Drugom svjetskom ratu. Drugoj mojoj babi, očevoj materi, bilo je ime Jela i zvali su je Jeluša. I ona je dobila nasljednicu u mojoj starijoj sestri Jeli. Sa mojim djedom imala je četvero djece, tri sina: Ilija, Petar i Ivan i jednu kćerku Ružu. Ilija i Ruža su umrli mali, a moj otac Petar i čiča Ivan ostali su na životu i obadvojica se oženila. Moja baba Jeluša, poslije smrti moga djeda Franje udala se za Nikolu Marića s kojim nije imala djece.Kada je Nikola umro vratila se u Buriće kod svojih sinova Petra i Ivana. E ta moja baba Jeluša bila je po nečemu posebna. Od svega kućnog namještaja, a nije ga bilo baš puno, najviše je voljela bure od rakije, pokoj joj duši. Svako jutro kad je ustala i prije nego je pošla za poslom prvo bi, sa jednim ulupljenim aluminijskim lavorom u rukama, svratila u špaiz kod bureta. Flaša u ono vrijeme nije bilo. Uzela bi moja baba Jeluša šlauf i natočila svoju svakodnevnu gibiru bosanske šljivoniceu taj lavor. Ponekad bi natočila i malo više za slučaj da netko navrati. Pošto bi uzela svoju prvu, jutarnju  dozu, lavor bi s rakijom ostavila kod bureta i otišla hraniti kokoši. Preko dana bi u jednakim vremenskim razmacima svraćala i nakratko poašikovala s lavorom. Uzela bi fildžan, zagrabila pun iz lavora, iskapila ex, malo bi se smrkla, otresla glavom i otišla dalje za poslom. Ne znam da li znaš što je fildžan. Ako ne znaš, uzmi malu šalicu za crnu kavu otkini joj ručkicu i to ti je eto fildžan. Tako ti je to bilo i onaj dan kad sam se ja rodio. Kad mi je baba Ruža Grdanovca, poznata garevačka primalja, koja je na svoje ruke dočekala pola Garevljana, kad mi je svezala pupak, moja strina Anđa - Jerkuša, maretina jetrva, se požurila da me okupa. Otišla je u špaiz i na njezinu sreću otkrila da ne mora ići na bunar po vodu jer je u lavoru već bilo "vode". Uzela je i brzo me okupala. Vjerujem da sam se derao kao jarac. Tada je strina Jerkuša izišla i obavijestila babu Jelušu da je dobila još jednog unuka. A baba Jeluša kad je čula, kud će pa u špaiz da zagrabi u fildžan rakije i popije u zdravlje novog člana dinastije Burić. Kad tamo, lavor prazan. Pita baba snaju Anđu "Snajo, di je nestala rakija iz lavora". Strina Anđa, pomalo zbunjena kaže: "Pa mama, ja sam mislila da je to voda, pa sam okupala dijete  i prolila". "Snajo, bona, đe ćeš dijete kupat u rakiji?" Al bilo je prekasno. Eto tako sam ti se ja odmah poslije rođenja upoznao s rakijom. Kasnije se moj ćaća odijelio i nismo više bili u kući sa babom Jelušom. Kada sam prohodao, rijetko kada sam noćevao u našoj kući. Redovito sam išao spavati kod babe Jeluše. Išao sam preko njive pjevajući: "Sunce priđe ide mrak, idem babi na konak."