Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  23. kolovoza 2017.

 

POTENCIJALNIM KLINCIMA ZABRANJEN PRISTUP

22. srpnja 2017.
........................

Kolumnist John Elder objavio je u australskom dnevnom listu THE NEWDAILY od 12. 07. 2017. godine kolumnu pod naslovom  "If you want to save the planet, don’t have children" - prevedeno: "Ako želite spasiti planet nemojte imati (rađati) djece".

 

Evo prijevoda navedenog priloga:

 

Ako želite spasiti planet, nemojte imati djecu

Istraživanja vam predlažu kako možete dati svoj udio svijetu ne rađajući djecu. 

Jedno novo istraživanje predlaže četiri načina na koje možete i vi dati svoj udio da spasite svijet, među kojima na prvo mjesto dolazi da rađate manje djece.

Nova studija je utvrdila četiri stvari koje ljudi mogu poduzeti kako bi umanjili globalno zatopljenje i klimatske promjene, a glavni je rađati manje djece.

Utvrdli su da bi jedno dijete manje - i kasnije unuci - spriječilo da se u atmosferu godišnje u prosjeku ispušta 58 tona ugljičnog dioksida manje.

Istraživači Sveučilišta u Lundu, Švedska i Sveučilišta British Columbia tvrde da život na planeti ovisi o odabiru zdravijeg načina života.

Utvrdili su da bi usvajanjem prehrane bez mesa, smanjenje vožnje automobilom i izbjegavanje putovanja zrakoplovom također bili čimbenici visokog utjecaja na smanjenje emisija ugljičnog dioksida.

Tu su također i one za usvajanje popularne i jednostavne metode, kao što su recikliranje, korištenje vrećica za kupovanje namijenjenih višekratnoj uporabi, zamjena sijalica i pranje rublja u hladnoj vodi, pokazale su zapažene rezultate.

Na primjer, osoba koja bi postala vegetarijanac smanjila bi emisiju ugljičnog dioksida za prosječno 810 kilograma u godini, što je isto kao i upotreba pet kilograma vrećica za višekratnu upotrebu kod kupnje.

Prestanak uporabe automobila u cijelosti bi smanjilo emisiju godišnje u prosjeku 2400 kilograma. Uporabom "zelenih automobila" (automobili na eko-gorivo) smanjuje se za upola manje - 1100 kilograma.

Istraživanje je proučilo vladine preporuke i obrazovne programe u Australiji, Sjedinjenim Državama i Kanadi - zemljama čiji građani proizvode visoku emisiju zagađivača okoliša - i pri tom su utvrdili da ovi nastoje potaknuti strategije niskog utjecaja zagađenosti okoliša, no ne teže da se raspravlja o onima poput prehrane mesom i odgoja kod djece.

"Naši rezultati pokazuju da se obrazovanje i vladini dokumenti ne usredotočuju na akcije visokih utjecaja na smanjenje emisija, stvarajući jaz između javnih preporuka i pojedinaca koji žele uskladiti svoje ponašanje s ciljevima klime", rekao je voditelj istraživača i doktorski kandidat Seth Hynes.

Dok se većina rasprava o klimi usredotočuje na vlade da usvajaju primjenu čiste energije, istraživanje ukazuje na značajnu akciju koju su pokrenuli pojedinci, što je presudno za ograničavanje globalnog zagrijavanja na manje od dva stupnja Celzijusa do 2050. godine.

Zapravo, oni idu tako daleko te tvrde da bi pojedinačne akcije - što znači značajna promjena u načinu života kod ljudi u razvijenim zemljama - iznosila 50 posto svih mjera koje štite planet.

Da bi utjecaj čovjeka mogao biti učinkovit, ljudska populacija planeta trebala bi se ograničiti na godišnju emisiju od 2,1 tone po osobi.

Australci godišnje proizvode prosječno 16,3 tona ugljičnog dioksida, iza Amerikanaca, koji proizvode 16,4 tona.

Europljani stoje puno bolje sa skromnih 6,7 tona godišnje, što je još uvijek je relativno visoka cifra.

Istraživači priznaju da su starije osobe, a možda i oni koji podižu obitelji, zatvoreni u svoj način života s visokom razinom zagađivanja.

Nada planeta Zemlje se nalazi u rukam onih demografski najneobuzdanijih - adolescenata.

Studija zaključuje da mladi ljudi moraju slijediti i u život provoditi novi, suzdržaniji način života.

"Posebno je važno da se adolescenti pripreme za ovu promjenu", napisali su istraživači.

"Oni još uvijek imaju mogućnost napraviti velik izbor u svagdašnjem ponašanju kojim će oblikovati ostatak života i moraju se priviknuti načinu života koji će se približiti godišnjem proračunu od 2,1 tone zagađenosti po osobi što je potrebno da se do 2050. godine  smanji temperaturu za 2 C.

"Nadalje, adolescenti mogu djelovati kao katalizator za promjenu ponašanja u kućanstvu."

Ako se to ostvari, subotnje noći mogle bi postati tiše jer starije mladež više neće pitati: "Tata, mogu li koristiti automobil?"

(Originalni tekst na engleskom jeziku možete dobiti na Google pretraživaču ako upišete:  If you want to save the planet, don’t have children).

 

Bio jednom davno jedan car i zvao se Luj XV (1710.-1744.). Njemu ili njegovoj ljubavnici Madame Pompadour (1721.-1764.) pripisuje se izreka koja glasi: "Poslije mene potop." Drugim riječima kada ja crknem nek pocrka cijeli svijet.

Ne zanimaju me iz spomenute kolumne ni problem s auto ili avio auspusima, ni slanina u jelovniku ni najlonske vrećice. Zanima me ovaj prijedlog istaknut u naslovu: "Ako želite spasiti planet nemojte imati djecu". Autor ovaj naslov potkrijepljuje znanstvenim otkrićem istraživača Sveučilišta u Lundu, Švedska i Sveučilišta British Columbia koji navode kako jedan čovjek godišnje u prosjeku ispušta 58 tona ugljičnog dioksida i u tabeli zagađivača stavljaju čovjka na prvo mjesto zagađivača planeta Zemlje. Dakle dišući čovjek zagađuje okoliš i zato treba prestati rađati djecu - buduće zagađivače okoliša da spasili planet Zemlju.

Svuda oko Planeta visoko na nebu treba izvjesiti plakat: "Potencijalnim klincima zabranjen pristup". A kome spasiti Zemlju? Za koga? Zar to nije na drugi način izrečena ona izreka Luja XV - poslije mene (neka bude) potop. Ako bih povjerovao ovoj teoriji onda bih, premda sam vjernik, morao Bogu postaviti ptanje: Bože, zašto si čovjeka stvorio ovakvog kakav jest. Zašto ga nisi stvorio kao bukvu ili kao bundevu da se hrane auto ili avio-plinovima koje ovi izlučuju, a da zauzvrat proizvodi kisik kao i topola ili paprika? Ali ja ipak vjerujem da si Ti, Bože, znao što radiš kada si "stvarao zemlju i sve na njoj".

Ne znam da li su se ti isti znastvenici obraćali GMO (Genetically Modified Organisms) za pomoć u rješavanju ovog problema. Ako nisu trebali bi. Ako su GMO-ovci uspjeli stvoriti kukuruz i papriku otpornu na nametnike možda uspiju stvoriti čovjeka kojemu ne smeta udisanje stakleničkih plinova. Treba pokušati sve samo nam ostavite slobodu i mogućnost da se i dalje rađamo. Jer, lijepo je biti čovjek.

Slijedom ovog razmišljanja ići ću dalje. Ako čovjek svojim životom toliko zagađuje okoliš i uništava panet Zemlju u čemu je na prvom mjestu zagađivača, onda bi oni trebali izmisliti neku metodu za one koji danas žive da što prije prestanu proizvoditi taj strašni ugljendioksid. Recimo, ograničiti broj godina koliko čovjek smije provesti na planetu Zemlji i svojim disanjem zagađivati okoliš. Kada ispuni normu - idemo ća. Možda bi to moglo biti sedamdeset godina. Ne samo da bi se tim potezom smanjio broj zagađiveča, nego bi i države koje bi to uvele imale nemalu korist. Ne bi morale ispaćivati mirovine tim prokletim beskorisnim zagađivačima. Jednim metkom ubiješ dva zeca. Al' u tom slučaju i meni se crno piše, jer sam tu crvenu crtu već davno prekoračio.

No ovaj prijedlog nije to rezultat moje pameti. Svijet se pomalo nalazi na tom putu. Taj čin izazivanja smrti na umjetni način se zove eutanazija. Već je u praksi u Belgiji, Holandiji potom u Francuskoj, Luksemburgu, u Švajcarskoj, Danskoj, Norveškoj, gdje se primjenom kemijske supstance izaziva smrt,.. Možda bi to bilo donekle i lijepo. Doživiš sedamdeset godina, ako ne možeš samo hodati, tvoji najbliži odvezu te u bolnicu, okupaju te, presvuku u lijepo odijelo, muškarce obriju i svežu im kravatu i stave u te krevet, damama obuku svečanu haljinu, dotjeraju frizuru, našminkaju ih i napudraju, dotjeraju obrve, nalakiraju nokte, kao ono nekad za večernji izlazak. Dođe do tebe doktor u bijelom mantilu sa slušalicama oko vrata, prekontrolira ti puls, malo te bocne u venu, kao ono kada si nekada davao krv na kontrolu, ubrizga ti nekoliko kapi nečega i ode. A tebi se spava i zaspeš. Zaspeš zauvijek. Nisi bolovao, nisi tražio uputnicu, nisi čekao na bolničkom hodniku da dođeš na red, nisi se potezao po bolničkim hodnicima. Sve odjednom. Poslije dođe onaj isti doktor ponovno ti prekontrolira puls i kaže: Gotovo je. Poslije toga spakiraju te u sanduk, a one koje sprže u limenku (urnu) i odnesu na "vječni počinak. Ovo izgleda idilično, ali ja bih ipak volio patiti se i čekati dok to Onaj odozgo ne kaže: "Dođi slugo". Ovome na putu stoji jedan problem što se tome protive Kršćani, Židovi i Muslimani koji dijele zajedničko mišljenje, da je Bog - Stvoritelj života i Gospodar života i smrti i da eutanazija nije dopuštena, jer je nasilnički čin u suprotnosti s Božjim zakonima i ozbiljno narušava svetost ljudskog života.

Glavni rabbin u Ujedinjenom Kraljevstvu izjavio je: "Kad se za bilo kojeg čovjeka, kaže da je bezvrijedan ili beskoristan, kad se za bilo koja dva čovjeka kaže da nisu jednako vrijedni, narušavaju se temeljne ljudske vrijednosti i prelazi se u relativizam, koji razara naš moralni red. Obezvrjeđivanjem života starijih ljudi, nerođene djece, bolesnika u komi, invalidnih osoba,.. doslovno si sami kopamo svoje grobove."

Sažimljući katolički nauk, papa Ivan Pavao II. u enciklici Evanđelje života potvrđuje da je "eutanazija teška povreda Božjega zakona, budući da je namjerno ubojstvo ljudske osobe moralno neprihvatljivo." Eutanazija, nasilje nad životom, ponižava čovjeka u njegovom završnom stadiju života i dovodi u pitanje njegovu vječnost.

Što se tiče eutanazije Srbi su je u svojoj povijesti prakticirali, istini za ljubav iz drugog razloga davno prije. Evo što o tome piše Slobodna Dalmacija 14.3.2017.


Piše Dražen Gudić:

 

"U mnogim zemljama stari su dovedeni u situaciju ekonomske bijede, ostavljeni bez sredstava za normalan život, fizički se zlostavljaju i bivaju žrtve socijalnih predrasuda, poniženja, ostaju bez mogućnosti da participiraju u bilo kojoj profesionalnoj aktivnosti ili društvenom životu

Morbidni običaji iz Srbije: kad muškarac navrši 60 godina, sin ga odvede u brdo i ubije maljem ili sjekirom.

Kažu neki da je stara srpska izreka 'zreo za sekirče' ostala kao podsjetnik na davna vremena kad su Srbi upražnjavali jedan krajnje morbidan običaj pod nazivom – lapot. Po tom mitskom senicidu, kada muškarac navrši 60 godina, postaje teret za kuću i obitelj, pa je na sinu ili najbližem muškom srodniku, ako nije imao sina, bilo da ga odvede u planinu i ritualno ubije, udarajući močugom (batinom), sjekirom ili maljem po pogači koju je 'starac' držao na glavi.

To je simboliziralo da više nije dostojan hljeba, a samim time ni života, jer više nije u stanju privređivati i njegovo uzdržavanje postalo bi prevelik teret! Običaj se, kažu, zadržao skoro do kraja 19. stoljeća, kada je zakonom zabranjen.

O živoj praksi javnog, ritualnog, lapota (u istočnoj Srbiji i Dinarskom pojasu) i pustevovanja (u Crnoj Gori) ne postoje etnografski i empirijski dokazi. Prema riječima nekih antropologa, lapot nije ni običaj ni ritual koji se upražnjavao, već mit čije je prenošenje zapravo imalo za cilj zabranu ocoubojstva u ime sprečavanja kaosa, a zarad civiliziranog rješavanja generacijskog sukoba i opstanka kulture.

Antropolog Bojan Jovanović, autor knjige 'Tajna lapota', upozorava da je riječ tek o priči 's dubljim psihološkim konotacijama i preventivnom socijalnom funkcijom. Ovaj mit je odavno prisutan u folklorima raznih naroda i predstavlja etičku poruku da se takav čin nikada ne smije vršiti'.

Mit se, ističe antropolog, nadogradio na stvarni običaj u Srbiji koji je 'živio' u 19. stoljeću u okviru kojega bi roditelje, onda kada više nisu sposobni za rad, ostavljali 'na pojati'. Tamo bi obavljali neke prigodnije, lakše poslove i tako živjeli ali odvojeno od bazične obitelji kako bi joj bili na manjem teretu, ističe Jovanović.

U studiji objavljenoj 1999. isti autor tvrdi da su prethodni antropolozi pomiješali mit sa stvarnošću i da je dobro poznata priča o unuku koji je sakrio svog djeda - da bi ga zaštitio od lapota nakon loše žetve, vraćajući ga potom u selo gde je mudrost starog čovjeka pomogla da se preživi - služila upravo kao osnova za utemeljenje mišljenja da stari ljudi trebaju biti poštovani zbog svojeg znanja i mudrih savjeta.

Mit ili stvarnost, lapot je bio i tema dokumentarne TV drame Gorana Paskaljevića, u kome nakon loše žetve stariji čovjek biva ritualno ubijen jer ne može više raditi. Roman 'Lapot' iz 1992. dobio je NIN-ovu nagradu, a 2004. godine talijanska agencija ANSA izvijestila je iz Beograda kako je pokušaj srbijanske vlade da usvoji zakon koji ograničava besplatno dijeljenje lijekova građanima starijima od 60 godina okarakteriziran u Srbiji kao masovni pokušaj lapota.

Puno prije, 1918. godine, Tihomir Đorđević u svom djelu 'Naš narodni život', o običajima brdskih predjela okoline Zaječara, pisao je: 'Prema tradiciji, kako je zabilježio g. Trojanović, kada neko postane star i slab, familija se sastaje i donosi odluku da se ta osoba ubije. Lapot se prakticirao i ubojstvo bi bilo izvršavano sjekirom ili motkom, i cijelo selo bi bilo pozvano da prisustvuje događaju. U nekim mjestima bi stavljali kukuruznu kašu na glavu osobe prije ubojstva da bi na taj način pokazali kako starce ubija kukuruz, a ne oni sami.'

I u djelu 'Narodna predanja o ubijanju starih ljudi' iz 1929., važnog srpskog znanstvenika Vojislava Radovanovića, lapot je opisan kao javni ritualni čin. Između ostalog piše da je lapot vršilo cijelo selo tako što bi svaki seljanin motkom udario starca po glavi. Ponegdje se prakticiralo stavljanje proje na glavu starca, koja bi se potom udarila čekićem, dok su Vlasi imali običaj da 60-godišnjake prže željezom po vratu ili ih pokapaju žive. Ritual su vršila djeca ili najbliži srodnici, a onaj koga bi vodili na lapot išao je, navodno, bez straha nadajući se boljem životu na onom svijetu. Tako je običaj nalagao.

Postavlja se pitanje je li zaista postojao ovakav običaj. Svetislav Prvanović ga pokušava objasniti mnogovjekovnom turskom vladavinom kada je raja trpjela teške namete i nasilje. Stari su postajali teret svojim ukućanima, a hljeba nije bilo uvijek ni za mlade i sposobne. To je bio period kada se živjelo u zatvorenim krugovima vlastitih shvaćanja, navika i životnih uvjeta.

Tako Milorad Vukašinović spominje Homoljske planine gdje su neke obitelji živjele izolirano, pa za vrijeme Drugog svjetskog rata nisu ni znali što se događa. Tu nije teško vjerovati da je jedan ovakav običaj mogao egzistirati.

Jedino što se pouzdano zna jest korijen i značenje riječi lapot ('lap') koja je staroslavenskog porijekla – gubljenje, iščezavanje, nestajanje.

Nažalost, modificirani lapot prisutan je i u suvremenom društvu jer vrši direktnu masovnu degradaciju starih. U mnogim zemljama stari su dovedeni u situaciju ekonomske bijede, ostavljeni bez sredstava za normalan život, fizički se zlostavljaju i bivaju žrtve socijalnih predrasuda, poniženja, ostaju bez mogućnosti da participiraju u bilo kojoj profesionalnoj aktivnosti ili društvenom životu.

U modernom vremenu stare ne udaraju maljem po glavi, nego zakonima i socijalnom degradacijom.

'Lapot je za mene spas, što imam hljeba jesti kad više nisam ni za što'

Najdetaljniju priču o lapotu, priču koja ledi krv u žilama, pod naslovom 'Evo kako sam ubio svog oca zbog starog srpskog običaja!' napisao je prije nekoliko godina Mihailo Medenica. On je u kultnoj, međunarodno nagrađivanoj reportaži opisao posljednji zabilježeni slučaj lapota, kada je Mitar Stojnin iz sela Zjapina ubio oca Petka. Mihailo Medenica posjetio je obitelj Stojnin i literarnom rekonstrukcijom podsjetio na jedan od najjezivijih običaja.

'Došao je i moj dan. Ne marim, za to sam i živio. Od smrti još nitko nije pobjegao. Kad okasni, mi pohitamo ka njoj.... spavao sam otvorenih očiju. Među govedima, u štali, takav je red posljednju noć pred – lapot! Tako je i moj otac, i njegov otac, i otac njegovog oca, sve dok nam prezime seže – kroz davnine sin je ubijao oca. Grobovi se ne znaju, popovi nas nisu opojali. Svijeća na humkama nema. Nema ni humki. Lapot je to. Kad čovjeka ubiju, samo se strovali u provaliju na kosti predaka.

'Ne plašim se ja smrti! Lapot je za starca spas. Što ima hljeba jesti kad više nije ni za što. Pomagati ne mogu, odmagati ne smijem. Plašim se samo da ne udari dovoljno jako. Da me poslije ne dotuku kao ranjenog psa...'

'Cerovina je najbolja za štapinu. Rekao sam sinu da od nje izdjela močugu (batinu). Tri lapota može s jednom, takvo je to drvo! Glava pukne ko prezreli šipak, al močuga ne...'

'Zbogom, kućo. S ove dvije ruke sam te napravio. Dobro mi služi sinu, pa ako bog da i njega isprati na lapot!'
'Sjećam se, zima bješe kada sam oca poveo na lapot. Jedva stigosmo do bunara koliki je snijeg bio. Voda skoro zaledila, jedva je bilo da se umije…'

'Možeš li, stari? Hoćeš da te ponesem?', dovikuje mi sin Mitar, već dosta odmakao preda mnom. Mogu, Mitre! Nisam ni ja nosio svoga oca, nećeš ni ti mene', nemam glasa da viknem, ne znam je li me čuo.'

'Nemoj, bože, molim ti se posljednji put, da sad ispustim dušu, nema još mnogo do stijene nad Timokom. Nemoj, nemoj da se priča kako sam ostao nasred puta! Boli li smrt? Mora da boli kad onolika močuga probije tjeme i prospe mozak po pogači! Samo da Mitar ne omane! Da zamahne samo upola koliko sam ja kada sam ocu izbio oči…'

'I ja ću tebe ovako, tata', kaže unuk Stevan Petkovom sinu. 'Napravit ću još jaču močugu, vidjet ćeš kakva će biti!' Hoćeš, ako bog da! Pokazaću ti i s kojeg drveta da odsječeš granu. Ovdje, čim se rodiš, izabereš svoju…'

'Pamti put, sine, ti ćeš voditi kad sljedeći put krenemo iz sela u planinu potokom… Ajde, požuri, pitaće se majka gdje smo dosad?'

 Evo i najsvježijeg primjera koji donosi Večernji list od 15. srpnja 2017. od autora Hassana Haidar Daiba.

Jeziva priča dolazi iz Indije, priča kakvu čovjek ne može pročitati niti u romanu. Naime, u jednom selu na sjeveru Indije na granici s Nepalom, seljani iz okoline Filibita, rezervata za tigrove, svoje stare i iznemogle šalju u džunglu gdje postaju plijen i hrana tigrovima, a oni poslije od države dobivaju odštetu. Tako obitelj svake starije osobe koju tigrovi pojedu, od države dobije pola milijuna rupija (oko 50 tisuća kuna), piše indijski Times.

Ono što tjera ljude na taj neljudski čin je veliko siromaštvo, a ova zastrašujuća taktika otkrivena je sasvim slučajno. Naime, službenici za zaštitu okoline iz države Utar Pradesh izašli su na teren istražujući iznenadno povećanje broja napada tigrova na starije osobe. Otkriveno je da su tigrovi raskomadali ženu, ali njezine stvari su pronađene kilometar dalje, što znači da je tijelo naknadno dovezeno da ga tigrovi raskomadaju. Naime, u ovom rezervatu tigrovi su zaštićena vrsta i dozvoljeno im je slobodno kretanje džunglom. Ako tigar napadne čovjeka u džungli, država nije dužna platiti odštetu, jer je zabranjen neovlašten ulazak u rezervat.

Međutim, ako se napad dogodi izvan granice rezervata, obitelj ima pravo na „odštetu“. Službenici su posumnjali na prijevaru i otkrili da seljani sami svoje iznemogle šalju na rub džungle, gdje postaju lak plijen tigrova, a oni poslije traže odštetu. Seljani su priznali da su to zaista učinili, ali i da su stariji “dobrovoljno odlazili kako bi obiteljima osigurali bolji život od odštete”!

Dobro, kod Srba i ovo u Indiji je bilo iz obiteljskih ekonomskih razloga. A zar se ovdje, za Boga miloga, ne radi o nečem puno vrijednijem TREBA SPASITI PLANET. Zašto onda to ne uvesti u praksu.

Muči me sada i jedna dilema. Stoga ću biti slobodan ići dalje. Ako je čovjek svojim životom najveći zagađivač, a prema spomenutoj statistici jest, onda oni koji ubijaju ljude, ubijaju "zagađivače" planeta i time spšavaju planet Zemlju. Ako ubijaju djecu onda onda ubijaju potencijalno dugoročne zagađivače. Po ovome nisu više humanitarci HUMANITARCI, nego oni koji ubijaju ljude jer oni štite planet Zemlju od "zagađivača". Onda ni bolnice ni osoblje koje u njima rade nisu humanitarne, jer produljuju život onima koji će zagađivati Planet. Zašto onda one koji su u Londonu, Parizu i na mnogim drugim mjestima po svijetu urlali Allahu ekber i pri tome pobili stotine civila trebalo smatrati teroristima. Oni su ubijali zagađivače Planeta. Oni su prema ovoj teoriji humanitarci.