Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  23. listopada 2018.

 

POKOJNI GAREVAC

16. travnja 2018.
Pise: Anto BURIC, umirovljeni svecenik

Prošlo je dvadeset i pet godina od rata koji je iz temelja izmijenio ili bolje reći unakazio lice nekadašnjeg - prekrasnog - predratnog posavskog sela Garevac. Skoro ništa nije onako kako je nekad bilo. U ratu svi su Garevljani morali pobjeći pred strahotama koje su uslijedile. Onih nekoliko Garevljana koji su ostali, svi su pobijeni. Većini se ni za grobove ne zna. Mnoge kuće su porušene, a one koje nisu, naseljene su Srbima, protjeranima iz drugih područja nad kojima je vlast preuzela hrvatska ili muslimanska vojska. Bosanska Posavina je prema dogovoru Tuđman-Milošević data Srbima u zamjenu za Kninsku Krajinu. Hrvatska vojska je sukcesivno, planiranim redoslijedom, počev od Brčkog, rušila mostove na Savi, da bi posljednji bio porušen onaj u Slavonskom Brodu preko kojeg je Garevac "iskopnio". Protjerani Garevljani su se raspršili po Hrvatskoj, Europi, pa čak i Americi i Australiji. Blokada odnosno zabrana povratka trajala je godinama. Nekoliko godina Garevljani nisu smjeli doći ni na garevačko groblje, tako da su oni koji su umirali negdje po strani tamo i pokopavani. Neki će poslije prestanka blokade biti preneseni i pokopani na garevačkom groblju. Ne svi. Tek oko 2000-te vraćaju se prvi povratnici - starci i starice, koji su odlučili umrijeti tamo gdje su se rodili i odrasli.

Prije rata Garevca je bio vrlo bogato i uređeno selo zahvaljujući marljivosti ovih ljudi. Pred sam rat u Garevcu je živjelo skoro tri tisuće osoba, Hrvata-katolika. Danas ih je stotinjak staraca i starica i dvije mlade obitelji. Mnogi Garevljani su prije rata radili u inozemstvu, većina u Njemačkoj i Švicarskoj i svu svoju zaradu ulagali su u Garevac. Nitko, nikada i nigdje nije ulagao po strani. Pravili su u Garevcu nove kuće, kupovali traktore i poljoprivredne mašine, kombajne, automobile i kućni namještaj, uvodili vodu u kuće, ograđivali i uljepšavali svoja dvorišta. Polja, koja su bila u vlasništvu Garevljana svake godine su obrađivana i davala bogat urod. Svinjci, torovi, kokošinjci bili su puni. Zima se dočikala s punim pušnicama, špajzima i frižiderima, sa dovoljno marvene hrane i drva za ogrjev. Garevljani su sve svoje dugove i prema Bogu i prema Crkvi i prema državi redovito podmirivali. Nikome nisu ostali dužni. No dogodila se katastrofa kakvu ovo selo nije imalo nikada u svojoj povijesti. Došao je rat.

Garevac je nekada imao školu, prije rata dvije. Za prvu garevačku školu Nadbiskupskom Ordinarijatu u Sarajevo piše župnik fra Mato Baotić 26. svibnja 1884. U pismu kaže: "Školska zgrada u Garevu je dovršena 14. svibnja 1882." To je razlog da su sve starije generacije Garevljana i okolnih sela, i žene i muškarci, znali barem čitati i pisati. Nisu morali "pritiskivati prst" na potpis. Kada je ona "stara škola" postala pretijesna i nefunkcionalna Garevac, je tik uz nju dobio novu školu. Imao je dvije a sada nema ni jednu. Nema i ne treba mu. Nema tko ići u nju. Posljednji đak garevačke škole, Kovač Anto zatvorio je za sobom školska vrata 2014. godine, koja ni do danas nisu otvorena i obje ove škole stoje kao tužan spomenik nekadašnjih "dobrih vremena". Bog zna hoće li ikada ponovno otvoriti svoja vrata prvašima.

Garevačka crkva je imala krstionicu. Ima je i danas, al' je po njoj pala prašina i uhvatila se paučina. Posljednje dijete roditelja koji žive u Garevcu je kršteno prije šest godina.

Garevac je, ne tako davno, imao u selu poštu. Ima je i danas, ali stoji kao ruglo i svjedok divljaštva onih koji su okupirali Garevac i razmontirali sve iz nje i odnijeli, ne znam kamo.

Garevac je, ne tako davno, imao u selu banku, dvije prodavaonice, poljoprivednu apoteku. Sve je opljačkano, porušeno i teren očišćen. Danas su od toga ostale samo uspomene i sjećanje.

Garevac je nekada imao Perijinu kafanu. Nema kafane. Ne zna se ni gdje je bila. Došao vrag po svoje.

Garevac je nekada davno imao Matu Šimunovića - Krnju, koji je vozio skelu punu kopačica u "Gornje polje", s onu stranu Bosne. Danas nema ni Mate Krnje, ni skele, ni Bosne. Mato Krnjo umro, skela izvučena na suho, raskomadana, polja obrasla u šikaru, a Bosna postala velika šljunkara.

Garevac je nekada davno imao svoje mlinove na Bosni, njih po desetak-dvanaest i ketoše Miloša, Crlju, Vrgalića i još njih desetak. Danas nema ni mlinova ni ketoša pa ni ujma za meljaju.

Garevac je nekada imao Ivicu Gagulića, koji je za vrijeme pučke mise u Modriči poslije podizanja počimao "Zdravo Tijelo Isusovo". Nema više Ivice da nabije naočale na vrh nosa, uzme u ruke Biserje svetog Ante i zagrmi "Zdravo Tijelo..." a čitava crkva prihvati i nastavi "Isusovo...". Danas u garevačkoj crkvi guguće nekoliko vremešnih Garevljanki.

A Ivica je imao svog Zekana koji umal nije zaglavio na prijelazu preko pruge kod Metine kuće.

Garevac je nekada imao prugu Šamac - Sarajevo, za koju su omladinci gradeći je pjevali: "Šamac Sarajevo to je naša dika, gradit ćemo prugu sve do Dubrovnika." Da imao ju je. Ima i danas, ali je zahrđala i zarasla u ostruge i ambroziju. A nekada su tu, ne tako davno, prolazili brzi, simploni, putnički, teretni i lokalni vlakovi. Prolazio je i onaj Titin i Jovankin "Plavi voz" a i oni marvenski koji su prevozili konje i goveda. Nekada imao pa nema. Kao da nas je netko prokleo onom strašnom kletvom: "Dabogda im'o pa ne im'o!"

Garevac je nekada imao svoga vlastitog zubara Špicu. Nije završio neku zubarsku školu al' je često valjao kad nekome dođe gusto pogotovo po noći. Otišao je zubar Špico i odnio i svoje zubarske kombinirke. Šteta. Danas u Garevcu ima na desetke krnjataka posebno u donjim kosiricama koje bi trebalo počupati, al nema tko.

Garevac je nekada imao i svoga kirurga, Peru Burića - Crlju koji je po selu štrojio nerastiće i okruživao micine kod djece. Imao je Crljo posebnu čakiju, koju je koristio samo za to. Nema više ni Crlje ni njegove čakije a bome nema mi nerastića.

Imao je Garevac i svoju Ivanovcu Grgića, koja je jedina u selu znala skidat' sugreb, tjerat' uroke i salijevat' strave.

Nekada je Garevac imao i svoju željezničku stanicu, zvali su je "pristanišće". Posebno je valjala Čadačanima i Krničanima kada su nosili negdje na otkup žabe ulovljene "u Adi" pa i Miši Cvitkušića kada je u Sarajevo nosio prodavati garevačke Graorke. Danas  je kao uspomena na ta vremena ostala samo posrnula tabla s latinično-ćiriličnim natpismo "GAREVAC" i ćoravi semafor koji ne radi i ne služi nikome i ničemu.

Imao je nekada Garevac Peru Tokić - Frajtera koji je garevačkim curama pravio "škripane cipele". Imao je djeda Nikolu Cvitkušića, koji je Garevljanima kopao dvenjake - klompe. Imao je Marka Perkovića - Pirgoša - kovača, koji je Garevljanima stezao šine na volovskim kolima i pravio klinove za zubače. Imao je Garevac svoga Ibru kotlokrpu, danas bi rekli limara, koji je svaki drugi-treći dan iz Modriče dolazio u selo sa drvenim sandučićem na leđima i u njemu nekoliko komadića lima, makaze za lim, čekić i mali nakovanj, te bi svakih stotinjak metara reklamirao sam sebe i svoj zanat: "Krpim kotlove, lonce, šporete!" Ponekad bi se Ibro poslije "radnog vremena" vraćao u Modriču pomalo krivudajući cestom i sa živim orozom svezanih nogu u ruci, što ga je dobio kao nagradu za svoj stručno odrađen posao.  Imao nekad Garevac Ibru, a sad ga nema. I netreba mu. Pa i svi oni drugi, kome bi trebali? Kome bi Frajter pravio škrpane cipele kad nema cura. Kome bi djed Nikolica pravio klompe kada sadašnji Garevljani i Garevljanke jedva hodaju u terlucima po kući. Nema volovskih kola i puknutih šina, nema zubača pa ne trebaju ni kovača Pirgoša ni njegovu kovačnicu. Tko bi u ovo moderno doba vario melo u kotlu sa čivijama, kad možeš za male pare kupiti, ako ti zatreba, onaj "made in China".

Garevačke kuće bile su namještene najsuvremenijim namještajem i opremom. Oni koji su u njih useljeni, kada su polazili, povadili su prozore i vrata, poskidali krovove. Nisu ostavili ni prekidač ni utičnicu u zidu. E sad zamislite kompoziciju koja vozi sedam stotina frižidera, toliko je otprilike u selu bilo domaćinstava, drugu koja vozi sedam stotna mašina za rublje, pa kauči, pa stolovi, pa regali, pa... Ne mogu dalje. Smrklo mi se pred očima.

Garevačka dvorišta bila su ograđena lijepim drvenim i kovanim željeznim ogradama. Nema ih više. Odnesena su i prislonjena na nečije drugo dvorište.

Imao je Garevac svoga Adama Stačevića koji je Garevljanima kopao bunare, ponekad, kad mao više "potegne", malo ukoso, al' nije važno, važno je da je došao do vode. Adam je s vremena na vrijeme sa svojim stručno uvježbanim kujicama lovio i rastjerivao po garevačkim štalama i magazama staorove (štakore). Otišli Garevljani pa nema ništa u štalama pa otišli i staorovi a otišao i Adam sa svojim kujicama.

Imao je Garevac i svoga mljekara Đoku koji je svako jutro iz mljekare u zadružnom domu odvozio mlijeko što su ga Garevljanke namuzle od svojih Perava i Milava. Nema Perava ni Milava, nema ni Đoke da barem još jednom prolije mlijeko u Šimića rupaču pa da smrdi mjesec dana. O lijepa stara vremena kad je na okuki iz rupače kod kuće Jele Antikince smrdilo mlijeko garevačkih krava.

Imao je Garevac svoga Čustu, Čupu i Pavu Žabu koji bi sa svojim bijesnim vrancima i platonima protutnjali kroz selo i svojom bukom prepadali garevačku djecu. Nema djece, a nema ni buke, a nema ni Čuste, ni Čupe, ni Pave Žabe, ni njihovih vranaca i platona.

Imao je Garevac nekada svoga Koruška, Puška, Guska, svoga Muliju, Čakiju, Burgiju, svoga Škicu, Špicu, Klicu. Imao je Garevac svoga Prdonju, Litonju, Kekonju i Smrdana... Imao je, a sada nema.

Imao je Garevac, kažu, prije rata oko 120 traktora. U proljeće poslije četiri sata ujutro nisi mogao spavat' od njih da si ne znam kako umoran. Deru se, škripe, buče, sviraju - Bože sačuvaj. A sada. Nema ni jednoga. Sada se deru, škripe, buče i sviraju po srpskim selima kamo su ih garevački komšije otjerali. A u Garevcu tišina. Možeš spavat' dokle hoćeš.

Imao je Garevac u onim rosnim jesenjim večerima ljušćevinu kada se uz pjesmu i mezu od oraha i suhih šljiva ljušćio, u Gornjem polju i Vrbacima, "otrgani" kukuruz. A sada. Niti ima tko, niti ima što ljušćit.

Imao je Garevac i svoju "prvu violinu", Franiku Jaranova, koji bi, vraćajući se sa prela od Ane, sa svojim jaranima, koji su došli iz drugog kraja sela, na Krpanovom raskršću otpjevao uspavanku Garevljanima i zaputio se u Jagustinovića sokak da prilegne, jer sutra treba poranit'.

Bilo je nekada u Garevcu i krštenja i vjenčanja i sprovoda. Sada ostali samo sprovodi. I oni sve rjeđi. Oni koju su pobjegli pokapaju se tamo gdje umru. I normalno. Tko bi im u Garevcu mogao upaliti svijeću i poškropit grob. No uza sve to čini mi se da će u Garevcu najdulje "živjeti" garevačko groblje.

Garevac je u svojoj prošlosti imao šesnaest mladih misa, četrnaest prije rata i dvije u ratu. Jedan od mladomisnika bio je isusovac a jedan salezijanac. Ostali su obični paroci. Dvojica od njih odoše, oženivši se.

Garevac  je nekada imao i zadružni dom. Bio je on sjedište zemljoradničke zadruge, Spremine i Ante Kekonjinog prodavaonice i matičnog ureda matičara Rade iz Miloševca. Danas dobro dođe samo za održavanje "daća" poslije smrti i ukopa Garevljana. Moglo bi u velikoj dvorani igrati i kolo, toliko je velika. Ali tko će poigrati? Babe i djedovi. Makar šta. Glupost. Oni su svoje odigrali.

Garevac nekada nije imao a sada ima čak dvije seoske kapele. Jednu sagradiše Jagustini na Kovačevoj ledini, a drugu Ivan Kaića za svoju dušu i dušu svoje žene Mande.

Garevac nikada nije imao a sada ima "Otvorenu kuću", koja služi, ne znam čemu. Ne zna to ni većina Garevljana. A možda i znaju samo ne pričaju.

Garevac je nekada imao, a ima i danas spomenik na Matukića ledini u kojem fali kip Srca Isusova ili svetog Ante. Sačuvaše ga valjda one dvije lipe što ga grle pa ga srpski rušitelji katoličkih svetinja ne primijetiše i tako ostade i stoji i danas.

Garevac je nekada ima Bajer na Bosni, odakle su Garevljane, dovezene noću iz Burića štale poslije metka u potiljak gurnuli niz Bosnu. Danas ga nema. Odnijela ga Bosna. Možda je i bolje. Stalno bi nas podsjećao na ono o čemu ne želimo razmišljati. Manje boli.

Imao je Garevac Burića štalu. Ima je i danas. Nisu uslišane molitve garevačkih majki, supruga, sestara koje su je proklinjale: "Dabogda izgorila da te ne gledam! Uzela si mi sina...Uzela si mi brata... Uzela si mi čoeka..." Zna Bog šta radi. Sačuvao ju je da Garevljane podsjeća kojom je cijenom plaćen Garevac i njegova polja. Danas je to spomen kapela na one koji su iz nje načinili svoje posljednje korake života.

Imao je Garevac a ima još i danas svoj "Pašinac". Mjesto je to tragedije garevačkih mučenika koji su sami sebi morali iskopati jamu nad kojom će biti strijeljani i u koju će nekoliko trenutaka kasnije biti zatrpani. I umjesto da Pašinac postane mjesto poštivanja, postao je u zadnje vrijeme mjesto razdora i sporenja Garevljana.

Imao je Garevac još koješta. Al ja ne mogu dalje. Nek netko nastavi.

Anto Burić, umirovljeni svećenik