Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  18. studenoga 2017.

 

Knjiga o stradanju u Burića štali

18. srpnja 2008.
Prenosimo članak iz "Katoličkog tjednika" od 20. srpnja 2008. godine

Jagustin_Vlado3Vlč. Vlado Jagustin rođen je 16. kolovoza 1957. godine u Garevcu. Osnovnu školu je završio u Donjim Kladarima a srednju u Zadru. Teologiju je studirao u Sarajevu gdje je 1985. godine zaređen za svećenika. Sada je župnik u Živinicama. Osim knjige “Burića štala” izdao je i brošuru o posljednjem glagoljašu u BiH don Jakovu Čoti i glagoljici u BiH a u pripremi je i nova knjiga. No, obzirom da je riječ o zahtjevnom poslu koji iziskuje pored istraživanja i prijevod dokumenata s latinskog jezika, vlč. Vlado je mišljenja da je još preuranjeno za najavu.

Uoči “Dana sjećanja” na žrtve Burića štale u Garevcu, 24. svibnja izašla je knjiga “Burića štala” autora vlč. Vlade Jagustina, rodom iz Garevca. Knjiga na temelju dokumentirane građe govori o stradanju i broju žrtava Drugog svjetskog rata, a posebno o žrtvama iz Burića štale.

Kako nam je kazao autor, temeljni dokument koji je korišten u obradi ove tematike jeste dopis koji je modrički župnik Franjo Jurić 1946. godine službeno poslao na Nadbiskupski ordinarijat vrhbosanski u Sarajevu gdje spominje da je u štali bilo oko 500 zatvorenika te poimenično navodi imena 251 stradalnika ovog stratišta.

Mukotrpan posao

O Burića štali već su u svojim knjigama govorili pojedini autori iz Posavine, no, kako nam je kazao vlč. Vlado, iznesene su i neke neistine i krivi neutemeljeni podatci što je njega i ponukalo upustiti se u ovaj mukotrpni posao i na temelju dokumenata predočiti podatke o ovom zločinu. “Spominjali su pojedini autori iz Posavine u svojim knjigama žrtve Burića štale, ali izišlo je dosta netočnih podataka. To je mene prije četiri godine isprovociralo te sam odlučio istražiti po dokumentima: Matice župskih ureda, arhivu… Krenuo sam od modričke arhive gdje sam našao jedan dopis Ordinarijatu u Sarajevu iz 1947. godine u kojem tadašnji župnik traži da se Ilija Stojanović proglasi mrtvim kako bi se njegova žena mogla preudati. U tom dopisu je spomenuto da je poslat popis nestalih iz Burića štale 1946. godine kojim je traženo da se oni proglase mrtvima. Taj dokument sam tražio u Nadbiskupijskom ordinarijatu u Sarajevu i dobio sam popis s 251 imenom. To je temeljni dokument a onda sam išao po Maticama svih župa okolo i kao rezultat istraživanja proizišla je ova knjiga koja donosi podatke o stradanju u ovim krajevima”.

Skoro da nije bilo obitelji iz koje bar jedan član nije ubijen

Knjiga osim popisa Garevljana likvidiranih iz Burića štale donosi i popis nestalih iz ostalih sela modričke župe, puštenih, popis pobjeglih sa stratišta, imena Garevljana poginulih izvan Burića štale, poginulih iz ostalih sela modričke župe, imena osuđenih nakon rata kao i imena ubijenih svećenika u blizini Garevca. Knjiga sadrži i kopiju dokumenata o popisu zarobljenih te prisjećanje svećenika Ante Burića koji je kao dječak preživio sve to i čija je obitelj kao i sve ostale u ovom kraju, a skoro da nije bilo ni jedne obitelji iz koje bar jedan član nije ubijen, proživljavala i nosila tugu Garevca. Kako je navedeno u knjizi, petnaestak dana poslije službenog proglašenja svršetka Drugog svjetskog rata i kapitulacije njemačke vojske, na području između rijeka Save i Bosne održavale su se i borile jedinice hrvatske vojske sastavljene od boraca s tog područja i prekobosanskih sela iz općina Modriča i Gradačac. Kada je bilo jasno da nema smisla više boriti se, uslijedilo je opće rasulo. Jedan dio se povukao preko Hrvatske dok se drugi dio, većinom iz općina Modriča i Gradačac, predao partizanima 24. svibnja 1945. godine. Svi koji su se predali bili su zatvoreni u štalu Pere Burića iz Garevca. Jedan manji dio bio je pušten dok je većina likvidirana na Pašincu, na Bajeru Bosne u tzv. Topoliku i na Savi u Bosanskom Šamcu. O stradanju Burića štale bilo je zabranjeno i govoriti a kamoli pisati kroz čitavih 63 godine od kako su oni pobijeni. Nije se čak smjelo pričati ni u kućama, šaputalo se. Nakon tog zločina ostalo je oko 300 udovica s malom djecom.

Zločin za koji nitko nikada nije odgovarao

Danas u Garevcu živi još nekoliko svjedoka tog zločina za koji nikad nitko nije odgovarao a Garevljani su i poslije toga dugi niz godina bili pod komunističkom čizmom. Naime, svećenik Anto Burić osvrćući se ukratko u svom prisjećanju i na poratni Garevac navodi kako je pučanstvo i dalje živjeli kao pod kaznama. Poštanski ured bio je u srpskom selu Miloševac gdje Garevljani i dan danas odlaze po dokumenta jer je tamo prenesen matični ured i matične knjige iz Garevca. Iako je nebo iznad ovoga grada bilo iskrižano dalekovodima, Garevac je struju dobio tek 1964. godine, a telefon polovicom devedesetih. Kada je Šamac povezivan asfaltnom cestom koja prolazi kroz Garevac sa Sarajevom, asfaltirana je dionica od Bosanskog Šamca do ulaza u grad, Garevac je preskočen i nastavljeno je asfaltiranje od Modriče do Doboja. Kada je i ta dionica završena, tek tada vraćeni su strojevi i asfaltiran dio kroz ovaj grad. Kako navodi vlč. Anto, htjelo se Garevljanima reći da još nisu dovoljno okajali svoje “grijehe” iz prošlosti. Koliko je bilo zabranjeno govoriti o stradanjima u Garevcu govori i činjenica da ni nakon toliko vremena nitko se nije usudio žrtvama podignuti spomen obilježje. Tek prije nekoliko godina župnik u Garevcu je inicirao otkupljivanje štale koja je još uvijek u dobrom stanju. To je sada spomen kapela u kojoj je autor ove knjige, vlč Vlado Jagustin postavio izložbu arhivskih dokumenata i fotografija tako da se na taj način može ukazati na godišnjicu stradanja, a ona se obilježava tek u zadnjih nekoliko godina Misom ispred Burića štale.

Piše: Ankica S.Ć.