Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  25. lipnja 2017.

 

Poratni Garevac: Topovi od blata i puške čepare (5. dio)

25. srpnja 2008.
Piše: Anto Burić, svećenik

Garevačka djeca koja još nisu dorasla do nekog posla, uglavnom je to bilo čuvanje goveda, ili još nisu pošla u školu, po cijeli dan su se igrala. Dječaci su, recimo, pravili topove od blata, puške čepare, borije (truba) i druge izratke od drveta.

Topovi od blata pravili su se tako što su smjesu od blata rukom oblikovali u oblik malog šešira i onda ga udarali o zemlju vrhom okrenutim prema gore. Čiji je «top» dao najjači glas bio je pobjednik. Ova igra se igrala uglavnom poslije kiše ili negdje u blizini neke jaruge (udolina u koju se slijeva voda. Tur. yarik. RSR) gdje je bilo vode.

Puške čepare dječaci su pravile tako što su otsjekli komad zobike - zove (bazga. HER) dužine petnaestak i debljine oko dva centimetra. Unutarnji mekani dio dobro bi očistili. U tako očišćenu cjevčicu stavljana je tvrdo uvaljana kuglica, čep od kučina (neobrađeno vlakno konoplje. HER) namočena pljuvankom (pljuvačkom – Lok) i potisnuta je tvrdom šibom do izlaza iz cijevi. Potom je na drugu stranu stavljana druga kuglica-čep i potiskivana je prema naprijed. Obadvije kuglice morale su čvrsto dihtati da bi se dobio što veći pritisak u «cijevi». Kada je pritisak postao snažan istisnuo je kuglicu s otvora uz mali prasak. Pobjednik je bio čija je kuglica imala najveći domet. Proces se ponavljao.

Na svim meridijanima još iz Davidovog doba poznata je bila praćka. Za garevačku djecu problem je bio kako doći do gume. Jedva su čekali da se nečiji opanci gumenjaši «rashoduju» pa da odbačeni dio upotrijebe za praćke. Praćkom su gađali ptice, razbijali čašice na telegrafskim stupovima pored pruge, tresli tuđe voće a nekad je služila i kao oružje u dječjim obračunima.

Kasnije je u modu došao karbit (karbid = spoj kalcija s ugljikom, sredstvo za rasvjetu. Karbituša = svjetiljka u kojoj je kao rasvjetno sredstvo primijenjen karbid. Lat. carbo = ugljen. HER) koji se kupovao u dućanu i upotrebljavao za rasvjetu u lampama karbitnjačama - karbitušama. Dječaci su ponekad dobili od roditelja ili su pak ukrali grumenčić (komad nečega krutog. Prasl. grudmę. HER) karabita i pronašli neku staru, neprobušenu konzervu (limenka. Lat. conservare = sačuvati. HER). S limenke su na jednoj strani odvojili kapak (zaklopac. Tur. kapak. RSR) a na drugoj bi na dnu na sredini probili mulijom (čavlom. Lok) malu budžicu (rupica. Tur. cübb. RSR). Na zemlju su stavili karbit pokvašen uglavnom pljuvačkom i na brzinu poklopili limenku. Limenku bi petom nabli u zemlju do polovice. Na malu rupicu kroz koju je izlazio plin od karbita nanijeli bi plamen koji je zapalio plin koji je zbog vlage nastao u limenki. Od eksplozije limenka je odletjela u zrak. Čija je limenka proizvela najveći prasak i postigla najveću visinu bio je pobjednik. Znalo se dogoditi da ponekad limenka ošine (udariti. HER) igrača po prstima. No nije važno. Pu(h)ni malo u prste i idemo dalje.

U igri dječaka, kako sam već spomenuo, vrlo važnu ulogu igrala je čakija (nožić na sklapanje). Njom su pravili primitivna kolica, čegrtaljke, koje su zvali kreje, dok je glavna igra curica bila pravljenje bulki (lutkica. Tur. bula – žena. RSR) od raznobojnih krpica i igra mame ili kume te igra «kamenčića» i «žmirke». Ponekad su se zajednički i dječaci i djevojčice igrali «mise». Budući da su djeca redovito išla na misu upamtili su glavne pokrete svećenika i neke od stalnih riječi pa bi onda dječaci glumili svećenika i govorili bi «dječju misu». U ono vrijeme misa je slavljena na latinskom jeziku pa su svi znali reći: «Dominus vobiscum!» i odgovoriti: «Et cum spiritu tuo!» Misa se u ono doba slavila tako što je svećenik bio leđima okrenutim puku. Samo na «Dominus vobiscum!» okrenuo bi se prema puku i širio ruke. Pošto dječaci nisu znali puno ostalog što je bilo sadržano u misi, često su se okretali, širili ruke i izgovarali «Dominus vobiskum». Curicama je uglavnom bila namijenjena dužnost da budu pobožni «misari» (polaznik mise. Lok). Jedan od dječaka bi u vrijeme «mise» uzeo šeši ili kapu te bi od misara kobajagi (tobože. Srp. RSR) pokupio lemuznu (milostinja. Tal. lemosina. RSR). Razumije se da nisu imali što staviti u šešir ali su stavljali i izvlačili ruku kao da su dali. Cijelo vrijem trajanja «mise» vladala je smrtna ozbiljnost.

Curice su često igrale svoju obljubljenu igru «kamenčića». Pronašle bi šest okruglih kamenčića iste veličine malo većih od zrna graška. Očistile bi zemlju ili jednostavno sjele na put. Djevojčica koja je igrala bacila bi sve kamenčiće u zrak pola metra visoko. Kada su kamenčići pali na zemlju, na lijevoj ruci je prst «prstenjak» (prst između srednjeg i malog prsta) prebacila preko srednjeg prsta. Tada bi savila srednji prst. Nakon toga je srednji prst i palac stavila na zemlju ostavljajući razmak od pet do šest centimetara. Napravila je takozvanu «kapiju». Nakon toga je desnom rukom jedan od kamenčića sa zemlje bacila u zrak i dok se on vraćao desnom rukom je protjerala jedan od kamenčića kroz kapiju i uhvatila kamenčić koji je bacila u zrak. Ovo je ponavljala sve dotle dok kroz kapiju ne protjera sve kamenčiće koji su na zemlji. Slijedio je drugi dio igre. Djevojčica je ponovno razbacila kamenčiće i napravila od prsta kapiju isto kao i u prvom dijelu s tim da je sada ispružila kažiprst lijeve ruke te tako napravila jamicu između savijenog prstenjaka i kažiprsta. Bacila bi jedan od kamenčića sa zemlje u zrak. Brzo bi uzela jedan kamenčić sa zemlje i stavila ga u jamicu između ispruženog kažiprsta i savijenog prstenjaka na lijevoj ruci. Ponovno bi bacila kamenčić u zrak brzo bi uzela kamenčić iz jamice na lijevoj ruci i probacila ga kroz kapiju. Istu radnju je ponavljala sve dotle dok i posljednji kamenčić sa zemlje nije stavila u jamicu i nakon toga probacila kroz kapiju. Igra je imala i svoja pravila kod kojih je curica koja igra gubila pravo nastaviti dalje igrati. Ona su se sastojala u sljedećem. I u prvom i drugom dijelu igre, dakle dok je progonila kamenčiće kroz kapiju ili stavljala u jamicu na kapiji, nije smjela rukom pomaknuti, odnosno dodirnuti ni jedan drugi kamenčić osim onaj koji progoni ili stavlja jamicu. Ako je dodirnula koji kamenčić gubila je pravo na daljnju igru. U drugom dijelu u kojem je prvo stavljala kamenčić u jamicu na lijevoj ruci, osim što nije smjela dodirnuti ni jedan kamenčić osim onog koji je izabrala, morala je precizno staviti u jamicu kod prvog bacanja u zrak i probaciti kroz kapiju kod drugog bacanja. Ako nešto od ovoga nije uspjela, gubila je pravo da nastavi dalje igrati. Isto tako ako nije na vrijeme uhvatila kamenčić koji je bacila u zrak nego joj je pao na zemlju također je gubila pravo da nastavi dalje igrati. Ako je kompletnu igru uspjela privesti kraju dobivala je jedan poen. Nakon nje igrala je sve isto druga djevojčica. Prije početka igre dogovoreno je do koliko će poena igrati. Redovito se igralo do pet poena, odnosno pet igara odigranih bez pogreške.

Dječaci su jedva čekali proljeće da mogu početi jalovili (jaloviti = učiniti sterilnim – neplodnim. HER) tičija (ptičja. Lok) gnijezda.  Razumiljivo je i normalno da su, pentrajući se po drveću, često poderali i ono malo sirotinjeske odjeće na sebi. Bile su to uglavnom samo gaćice domaće izrade. Današnje raznovrsne i jeftine kineske robe u ono doba nije bilo. Posljedice pentranja po drveću i poderanih gaća su se znale. Prut (gipka šiba. Prasl i starosl. protj. HER) po guzici.

Dječaci su u proljeće od kore mlade vrbe pravili borije – trube. Otsjekli bi motku od mlade vrbe, koje je pored Bosne bilo u izobilju, očistili je od grančica te čakijom spiralno prosjekli koru i ogulili je u obliku kaiša (remen. Tur. kayis. RSR). Da bi se kora što lakše odvojila od drvenaste sredine udarali su po njoj drškom čakije ili komadom drveta. Taj kaiš od kore bi, nakon što je odvojen, smotali u obliku roga. U usku rupicu tako savijenog roga stavili bi pisak (dio muzičkog instrumenta u obliku cjevčice. HER). On se pak pravio tako što se od mlade vrbove grane, dva do tri centimetra duljine i oko pola centimetra promjera obrezala kora. Nježno bi se tuckalo po njoj dok se ne odvoji od tvrde drvene mase. Zatim bi se na tom dijelu, na toj kori, nježno ostrugao vanjski dio tako da ostane samo onaj unutarnji, nježni dio kore. Tako obrađeni dio utisnuo bi se u uski dio borije (trube). Puhanjem u pisak proizvodio se avaz (glas. Izvedenica avazli = glasan. Tur. awaz. RSR) koji se zbog prostora u boriji pojačavao. Razumije se da je ponosan bio onaj dječak čija je borija davala najsnažniji glas.

Posebno draga igra dječaka je bila gurati ispred sebe obruč od neke stare kace (visoka drvena posuda za kiseljenje kupusa. Tal. Cazza. HER) ili bureta. Pojedini dječaci bi znali svakodnevno po nekoliko puta protričati pola sela gurajući pred sobom taj obruč. Ceste su ono doba bile prašnjave, nasute šljunkom i kamenjem pa je trebalo imati vještine za ovu igru. I pored toga događalo se da i obruč i dječak završe u kanalu. Znalo se nerijetko dogoditi da u silnoj trci padnu i poderu koljeno ili stuku prst o kamen u cesti. Ni njih ni roditelje to nije posebno zabrinjavalo. Malo prašine na ranu ili stučeni prst da krv prestane teći i idemo dalje. Uz ovu igru treba spomenuti i jedan dječji izum. Da ne moraju stalno rukom gurati obruč neki genijalac je pronašao rješenje. Komad debele žice, danas bi rekli armature, na jednom kraju savijen je u obliku slova U i zavrnut u stranu. Taj zavrnuti dio armature naslonili bi na obruč pri samoj zemlji i gurajući ga potiskivali obruč i trčali za njim. Oni dječaci koji nisu imali obruč, posuđivali bi od onih koji su ga imali da naprave jedan krug kroz selo. Cijena posudbe je ponekad bila jedan ili dva orasa (oraha. Lok).

Lijep dio ljetnog vremena garevački dječaci su provodila na Bosni. Posebno oni čije su kuće ili polja bila blizu Bosne. Rezultat toga je da su dječaci sa svega nekoliko godina znali plivati. Mnogi od njih ni ne sjećaju se kada su i kako naučili. U početku su se praćakali i učili u plićacima a kasnije su išli u dublje. Stoga u Garevcu nije uopće bilo slučajeva utapanja.

Među djecom se posebno iščekivao blagdan svetog Ivana Krstitelja. Prema starom običaju navečer uoči svetog Ive djeca su pravila takozvane mašale (upaljena baklja. Tur. maşallah = zapis protiv uroka na odjeći male djece. RSR)

Na jednom kraju u rascijepljenu motku stavljali su staru gumu od opanaka, čizama ili stare krpe namazane kolomazom i to bi zapalili. Sa tako zapaljneim «bakljama» trčali su kroz selo. Razumije se da se znalo dogoditi da kaplje zapaljene gume padnu na tijelo ili kosu. S tijela se nekako odstrani ali s kose nikako. Zato je poslije svetog Ive bilo najviše na nulu ošišanih dječaka. Kada smo kod šišanja reći ću i ovo. Poslije rata u Garevcu je bilo svega nekoliko muškaraca koji su imali ručne mašine za šišanje. Njima su se šišali ili štucovali (podrezati ogradu, bradu. Njem. stutzen. RSR) samo odrasli muškarci. Djecu su mame šišale makazama (škare, nožice. Tur. maqaşş. RSR) i to nagolo. Nije se vodila posebna briga o estetici pa je na glavi dječaka uvijek bilo brazda. Oni koji nisu nosili mašale preskakivali su preko vatre naložene na nekoj od seoskih ledina. U ljetno doba djeca nisu ni ulazila u kuću od jutra do navečer. Cijelo vrijeme provodili su vani – napolju kako se u Garevcu govorilo. S vremena na vrijeme utrčali bi u kuću da im mama namaže pekmezom (slatka gusta masa koja se dobiva ukuhavanjem voća i šećera. Perz. bekmāz. RSR), maslom (mast) ili kajmakom (mliječni proizvod, vrhnje. Tur. kaymak. RSR) komad kruha i ponovno napolje. Vitamina je bilo na pretek u kruškama, šljivama, jabukama kojih je bilo u izobilju i na svakom koraku te u trnjinama (razgranato šiblje iz porodice ruža . Plodovi opora okusa. HER) i malinama (kupina. Lok) po međama.

Kada su djeca porasla, imala desetak godina, glavni i najmrži posao im je bio čuvanje goveda. U Garevcu nije bilo kuće koja nije držala barem jednu kravu a većina i par volova. Djeca koja su čuvala goveda zvali su se čobani (pastir. Perz. šuban. Tur. coban. Izvedenica čobanica = pastirica. Čobanija = plaća za čuvanje stoke. RSR). Kućedomaćin je u proljeće odredio koja će njiva biti travnjak (njiva za ispašu. Lok). Naime, pojedine njive nisu se obrađivale, odnosno orale i zasijavale svake godine. Nakon dvije tri godine oranja i ubiranja usjeva puštalo se «da se zemlja odmori» kako se govorilo. U te travnjake bi djeca gonila krave i volove ako nisu bili taj dan upregnuti. Goveda se nisu odmah puštala u cijeli travnjak. Domaćin bi nekom granom na jednoj i drugoj strani travnjaka po širini zabilježio prvih nekoliko metara dokle su djeca smjela pustiti goveda. Na tom dijelu goveda su pasla nekoliko dana a onda bi grane bile pomaknute za daljnjih nekoliko metara. U početku za čobane nije bilo problema. Goveda su imala što pasti pa su djeca mogla sjesti. Problem je nastao nakon nekoliko dana kada goveda opasu obilježeni dio i počela bi navaljivati u tuđu njivu ili u onaj dio koji je još uvijek bio pod zabranom. Tada su djeca morala stajati s prutom pred govedima na međi susjedove njive ili na biljegu vlastite da goveda ne naprave zijan (zijan = šteta. Tur. ziyan. RSR) u tuđoj ziratu (obradiva zemlja. Tur. ziraat. RSR). Čobani su ponekad, kada su goveda postala nemirna i sami malo pomaknuli biljege, što je bilo strogo zabranjeno očevom zabranom. Iz gornjeg je vidljivo da slobodnih, ničijih i svačijih ispaša nije bilo oko Garevca. Bilo je tek nešto malo oko Bosne na takozvanim Prudinama (riječni nanos. Prasl. prǒdъ. HER), koje su za svoju stoku rezervirala djeca iz Gornjana, kako se zvao dio Garevca uz Bosnu. Poseban belaj (muka, nesreća, jad, neprilika. Tur. bäla. RSR) nastao je kada se goveda zaobadaju (trčati nakon ujeda obada. HER) pa se rasprše po tuđem imanju. Tek najesen kada su polja bila pokošena i kukuruzi obrani «polja su puštena». Tada je svačija stoka mogla pasti na svačijoj njivi. Bila su to velika prostranstva u Gornjem i Donjem polju oko rijeke Bosne i na Barama prema Donjim Kladarima. Ovo  je bilo i za goveda rajsko razdoblje. Na požnjevenim prostorima ostajalo je poslije trganja kukuruza sitnih klipova i malih bundeva koja su nalazili i jeli. Ovo razdoblje godine bilo je vrlo drago i čobanima. Tada su se mogli igrati zajedno bez straha da će im goveda otići u štetu. Igrale su se uglavnom ustaljene igre. Evo nekih: šudla (igra slična golfu. Lok), piriz (klis = dječja igra. HER), topagrad, kaiš (remen. Tur. kayįs. RSR), kućanje...

Za šudlu je trebalo prvo pripremiti teren - igralište. Pripremao se na nekom slobodnom i ravnom prostoru, na ledini, ili bi djeca počupala ostatke stabljika požnjevenog kukuruza i poravnali teren. Teren je bio kružnog oblika prečnika desetak-dvadeset metara. U sredini tog prostora iskopali bi malu jamicu promjera i dubine desetak centimetara. Oko nje, na udaljenosti pet-šest metara uokolo, iskopali bi onoliko istovjetnih jamica koliko će igrača sudjelovati u igri, manje jednu. Kada su jamice bile iskopane nalilo bi se u njih malo vode i okrećući petu u njoj jamice bi se lijepo oblikovale. Svaki igrač imao je šćap (štap) dužine otprilike metar i pol smotan (savijen. Lok) na donjem kraju. Nešto slično palici za golf. Smotani vr(h) štapa svaki igrač držao je u svojoj rupi.  Tu je bila i drvena kugla – «šudla», veličine pet-šest centimetara. Uglavnom je to bila čakijom obrađena kvrga od drveta. Prvi igrač koji se sam javljao ili su ga suigrači izabrali, za kojeg nije bila predviđena rupa, trebao je svojim štapom (palicom) utjerati šudlu u srednju rupu. Svi su ga ostali igrači svojim štapovima ometali da ne uspije, odbijajući šudlu što dalje od srednje rupe i ujedno pazeći da igrač koji je ugonio šudlu u srednju rupu ne uspije prije njega zauzeti njegovu rupu stavivši vrh svoga štapa u nju, «zauzeti je». Ako je igraču koji ugoni šudlu u srednju rupu uspjelo zauzeti nečiju rupu onda je taj igrač, čija je rupa bila zauzeta morao sada ugoniti šudlu u srednju rupu. Ako nitko nije branio i srednji igrač nesmetano utjerao šudlu u srednju rupu onda su se svi igrači morali pomaknuti za jednu rupu naprijed. Srednji igrač je nastojao kada je u ovom pokretu neka rupa bila prazna zauzeti je. Tada je taj igrač koji je ostao bez rupe morao ugoniti šudlu u srednju rupu. Pobjednik je bio onaj tko nije nikako ili je najmanje puta bio srednji igrač. Prvom igraču ugonjenje šudle u srednju rupu nije se brojilo kao negativni bod. Igra je znala potrajati i po nekoliko sati.

U igri piriza sudjelovala su najmanje tri igrača a moglo je biti i više . Pribor za igru su za svakog igrača bili štapovi-«pale» jednake dužine. Osim ovih štapova-«pala» bio je poseban štap-pala koji se na određenom mjestu zabijao okomito u zemlju tako da je iz zemlje virio oko jedan metar, i «piriz». Pirizom se zvao štapić desetak centimetara dug i na oba kraja zaoštren-zašiljen. Prvi igrač postavljao bi piriz na štap koji je udaren u zemlju tako da je piriz sa štapom udarenim u zemlju činio slovo T. Igrač je svojim štapom-«palom» podbijao piriz da odleti što dalje. Mjesto gdje je piriz pao zabilježeno je nekim šiljkom ili grančicom zataknutom u zemlju a piriz bi uzeo drugi igrač. Izbijajući piriz izredali su se svi igrači. Onaj tko je uspio piriz podbiti da ode najdalje od onog štapa s kojeg je podbijan, dobivao je jedan bod. Ako je tijekom izbijanja piriza u jednom turnusu bilo sporno radi male razlike u udaljenosti.čiji je piriz otišao dalje, igrači bi štapom koji je igrač imao mjerili udaljenost brojeći koliko dužina štapa ima od štapa zabijenog u zemlju do mjesta gdje je piriz pao. Zato su svi štapovi igrača morali biti jednako dugački. Ako se dogodilo da se piriz nekog igrača kod pada zabode u zemlju on je bio pobjednik u tom krugu, nije važno koliko je daleko piriz odletio. Ako se u istom turnusu u zemlju zabio piriz dvojice ili više igrača, pobjednik je bio onaj čiji je piriz otišao najdalje od štapa zabijenog u zemlju.  Evo tu je razlog zašto je piriz morao biti s obje strane zašiljen. Tu su ponekad znale nastati dječje razmirice jer se piriz ponekad malo zabio u zemlju i srušio ali je vrhom ostao u zemlji. Na koncu bi se sve ipak izgladilo dogovorom.

Topagrada se igralo loptom-topom napravljenom od goveđe dlake. Dječaci su jedva čekala proljeće kada će se goveda početi linjati (gubiti dlaku. Pras. Linjati (se). HER). Svako jutro bi koji od dječaka poranio u štalu ili navis i češagijom (metalna četka koja služi da se čisti i njeguje dlaka konja i goveda. Tur. kaşāği = češati. RSR) bi skidao dlaku s goveda da napravi top. Ponekad je u sredinu topa stavljan manji kamen da top bude teži.

Svi sudionici koji će igrati topagrada stali bi u krug. U sredinu je odvojen jedan igrač. Igrači koji su stajali okolo gađali bi loptom-topom igrača koji je u sredini ili bi top dodavali na drugu stranu gdje je igrač sredine bio bliži. Srednji igrač bi se trudio da u zraku uhvati loptu-top. Ako je uspio uhvatiti, onda je u sredinu išao onaj igrač koji je bacio loptu-top koju je srednji igrač uhvatio. Igrač u sredini nije smio hvatati loptu-top koja se odbila od zemlje, nego samo one koje su direktno iz ruku igrača išle na njega ili preko njega. Igra topagrada kao i skoro sve druge igre je igra časti. Pobjednik je onaj tko je najmanje puta bio u sredini.

Za igru kaiša također se stajalo u krug promjera najmanje desetak metara. Dogovorom ili dobrovoljnim javljanjem izdvojila bi se dva igrača. Jedan koji će bježati oko kruga i drugi koji će ga proganjati i udarati kaišom ili tkanicom (otkan pojas u raznim bojama i šarama. HER) Dok su ova dva igrača trčala oko kruga svi igrači u krugu držali su ruke na leđima. Zašto? Zato što je igrač koji je nosio kaiš i udarao onog ispred sebe trčeći ponekad ostavio kaiš u ruci nekog od igrača u krugu, a nastavio bi progoniti onoga koji bježi. Ovaj igrač koji je primio kaiš sačekao bi onog igrača koji bježi i nastavio ga progoniti i tući a na njegovo mjesto stao bi igrač koji je do tada jurio igrača koji bježi. Igrač koji je bježao, kada bi se umorio, izabrao je nekoga pred koga će stati, zauzeti njegovo mjesto a ovaj je onda morao nastaviti trčati - bježati. Ako je igrač koji je bježao stao ispred onoga tko je imao sakriven kaiš, onda je on nastavio goniti onoga tko mu je kaiš ostavio. U ovoj igri znalo se desiti i smiješnih situacija. Ponekad se dogodilo da je igrač koji je bježao od batina bio puno brži pa skoro sustigao onoga koji ga je progonio. Onda je onaj koji je nosio kaiš morao ga predati nekome tko će biti brži. No tada bi progonjeni igrač stao ispred onoga koji je dobio kaiš pa bi sada on progonio onoga koji mu je kaiš dao. Ovaj bi pak čim prije stao pred nekoga i igra bi se nastavljala.

Kućanje je igra jesenjih dana. Igrala se dozrelim i oljuštenim orasima. Većini djece bilo je teško dočekati da orasi sami dozriju i oljušte se pa su ih brali zelene, nedozrele, ljuštili ih čakijom od čega su im ruke ostajala potpuno mrke (crne Lok). Od ubranih orasa (oraha. Lok) djeca su uvijek birala jedan najveći i najteži. On se zvao «dobo». Igra se igrala obično na poljskom putu. Na jednu crtu povučenu preko puta složile bi se kuće. Svaki sudionik je složio po jednu kuću od svojih oraha. Bile su velike i male kuće. Male kuće su se pravile od tri oraha postavljena u krug jedan do drugoga i na vrh bi se stavio četvrti orah. Velika kuća je bila od četiri oraha ukrug i jednog na vrhu. Uglavnom bi se igralo s malim kućama, jer su oni iznosili manji gubitak za onog koji izgubi. Desetak metara od tako po crti poslaganih kuća, povukla bi se druga crta s koje su se gađale kuće. U kuće se smjelo gađati samo po zraku. Kotrljajući ne. Gađalo se onim velikim orahom, «dobom». Ako bi netko iz zraka pogodio kuću uzimao je orahe porušene kuće ili više njih ako je porušio. Porušena kuća bila je ako je skinut orah koji je stajao na vrhu kuće. Onaj tko je kotrljajući pogodio kuće nije dobivao ništa i ispadao je iz igre do sljedećeg turnusa. Nakon bacanja bilježilo se mjesto gdje je čiji «dobo» stao jer je to bilo odlučujuće za nastavak igre. «Dobo» se nije smio uzimati sa zemlje prije nego svi izbacaju svoje «dobe». Ako je netko bacajući svoga «dobu» pogodio nečijeg drugog i odbacio ga dalje tada se računala ova nova pozicija odbijenog «dobe». Kada bi svi izbacali «dobe» a bacao se samo po jedan, konstatiralo bi se redoslijed udaljenosti «doba» i tada je dolazio drugi dio igre obrnutim redom. Sada je onaj čiji je dobo bio najdalje uzimao svog dobu i ponovno gađao preostale kuće oraha. Sada se moglo gađati i kotrljajući. Ako je netko pogodio i porušio koju kuću oraha uzimao je onoliko kuća koliko je porušio. Ako su sve kuće bile porušene prije nego su svi došli na red igra je bila završena i počimala je nova istim redom. Ako je koja kuća ostala neporušena nakon što su se svi izredali ona je ostajala na crti za novu igru kao višak, jer su za novu igru svi sudionici ponovno postavljali po jednu kuću. Sve ove igre igrali su i dječaci i djevojčice zajedno. U svim igrama bilo je jako puno vriske i veselja, bodrenja i navijanja, pogotovo kod igre kaiša.

U Garevcu je od 1882. postojala četverogodišnja osnovna škola koju je pohađala većina djece iz Garevca i Donjih Kladara. To je razlog da je većina odraslih Garevljana znala kolikotoliko čitati i pisati. Opismenjivanje je zapravo bio osnovni – glavni i jedini predmet u školi. U neku višu školu djeca nisu imala priliku ići jer je u ono doba nije u blizini ni bilo. Rijetki dječaci odlučivali su se poći u sjemenište – «učit' za paroka», kako se tada govorilo. Iskrenost njihove odluke procjenjivao je župnik.

 Sav tadašnji dječji školski pribor sastojao se od tabl(j)ice (učenička priručna pločica od škriljavca na koju se pisalo pričvršćenom pisaljkom. Lat. tabula – ploča. RSR) na kojoj je na kanapu vjesila spužva, ili truljica (krpica), pernice i kamenčića. Tabl(j)ica je bila tanka kamena crna ploča debljine oko 5 milimetra uokvirena u drveni okvir veličine oko 30x20 centimetara. Pločica je s jedne strane imala ucrtane crvene uske i široke linije dok je s druge strane bila je čista - neiscrtana, bez linija. Kamenčić je bio od istog, malo mekšeg materijala, dugačak desetak centimetara, kojim se pisalo zapravo grebalo po pločici. To grebanje ostavljalo je na pločici bijeli trag koji se brisao spužvom ili krpicom. Spužva je bila prava morska. Plastičnih spužvi koje su danas u širokoj i raznolikoj uporabi tada nije bilo. Oni koji nisu imali spužvu na pločicu su objesili krpicu kojom su brisali. Pločica se nosila u torbici napravljenoj od materijala domaće izrade koja se kod nošenja prebacivala preko ramena. Najveći problem je bio sačuvati da se ne izbriše ono što je bilo napisano na pločici. Poseban problem za djecu bio je sačuvati da se pločica ne polomi. Događalo se ponekad da se dječaci potuku pa je onda najzgodnije oružje bilo torbica. Često je platila i glava i pločica. Nekoliko godina kasnije kada je socijalizam malo uznapredovao u školu su došle teke (bilježnica. Grč. thĕkē. RSR) olovke, gumice i bukvar.

U školi je uvijek bila jedna klupa koja se zvala «magareća klupa». U njoj su sjedili đaci kažnjeni zbog nemira ili neznanja. U razredu je bila na zid pričvršćena velika ploča. Na njoj su učitelj ili učiteljica pisali. Uz ploču je uvijek bila tadašnja glavna sastavnica odgoja, šiba kojom se kažnjavalo djecu koja nisu napisala ili naučila zadaću. Uobičajen je bio još jedan način kažnjavanja neposlušne djece. U ćošku (ugao. Tur. köse. RSR) učionice na podu je bilo zrnje kukuruza na kojem su morala klečati lijena i neposlušna djeca. Dijete koje bilo kažnjeno šibom ili klečanjem nije to smjelo reći roditeljima kada dođe kući, jer je onda bilo kažnjeno i kod kuće. Takve su metode odgajale naše stare generacije. Iz svega viđenog – bile su ispravne.

Kada je kasnije došao metalni novac u uporabu dječaci su često u Milešića šumi na panju igrali «polke». Polka se igrala tako što su sudionici u igri, njih dvojica, stavljali u šešir ili kapu po jedan ili više komada metalnog novca iste vrijednosti. Novac bi se treskao u šeširu i istresao na panj tako da šešir ili kapa pokriva sve novčiće. Kao rezultat treskanja mogli su biti «ture», «jazije», «polko» i «utres». Ture su bile novčići kod kojih je «glava» novčića bila okrenuta prema gore. Jazije su bile novčići čiji je broj bio okrenut prema gore. Poloko je bio ako je pola novčića bilo okrenuto na jednu a druga polovica na drugu stranu. Utres je bio ako su svi novčići glavom ili brojem bili okrenuti na istu stranu. Kada je igrač koji je treskao kapu istresao novčiće na panj, drugi igrač je mogao zaiskati ture ili jazije. Utres je uvijek pripadao onom tko treska i izvrće kapu. Poloko pak je uvijek pripadao onom drugom igraču koji nije treskao kapu.

Tako su evo prolazili dani djeci u Garevcu i nikad im nije bilo dosadno. U takvom ambijentu odrastalo se do dana kada su postali sposobni za teže poslove u polju a neki čak do ženidbe i udaje.