Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  18. studenoga 2017.

 

Ovdje se ne može živjeti

8. svibnja 2008.
Navršila se godina dana od moga povratka s "privremenog rada u inozemstvu". Desetak godina djelovao sam kao svećenik u Hrvatskoj. Cijelo to vrijeme nastojao sam biti u kontaktu s ljudima, posebno s onima koji su iz Bosne i Hercegovine...

Mladi roditelji Hrvati rađe su poslušali mamac modernih mudrijaša koji u čovjekovu srcu razaraju domoljublje i čovjekoljublje koji kažu: «Budala živi gdje je rođen a pametan tamo gdje mu je ljepše.» Prihvatiše i povjerovaše propagandi: «Ovdje se ne može živjeti», spakiraše ono najnužnije i odoše često ni sami ne znajući  kamo idu i što ih sve čeka tamo kamo idu. U bescijenje prodadoše i još uvijek prodaju znoj i žuljeve svojih pređa. Nisu ni svjesni da su s tom prodanom grudom prodali svoje običaje, prodali su dušu svoga rodnog mjesta, sela, prodali su svoje uspomene, prodali su nekoliko vjekova staru, tešku i krvavu ali slavnu prošlost Hrvata katolika u Bosni i Hercegovini.

Ostavili su grobove svojih predaka da ih umjesto cvijeća i svijeća «krasi» korov i da ih umjesto potomaka «obilaze» i zapi... psi lutalice. Mnogi od njih zaputili su se u svijet ostavivši stare roditelje u samoći i tuzi, neki jedva čekajući da što prije umru, da skinu jednu brigu s vrata. Tim starcima i staricama su nakon odlaska djece jedino društvo preostale slike sinova, kćeri i unučadi obješene na zidovima koje miluju sa suzom u oku kada liježu i kada ustaju, i razgovaraju s njima na zidu u onim dugim zimskim noćima.

Voljom mog nadbiskupa vratio sam se ponovno u svoju biskupiju među one Hrvate katolike koji su još uvijek tu. I ovdje ponovno česti susreti s ljudima posebno onim mlađim i ponovno ista, odnosno slična tvrdnja, «ovdje se ne može živjeti». Tako kap po kap Bosna i Hercegovina, prvi put u povijesti, prestaje biti hrvatska i katolička. U mnogim, donedavna jakim hrvatskim katoličkim sredinama deseterostruko je veći broj umrlih nego rođenih. U mnogim mjestima već je iskopan grob za posljednjeg Hrvata katolika.

Dok ovo pišem, šetam u mislima po brežuljcima župe i čini mi se da čujem pjevače izvornih hrvatskih bosanskih pjesama Iliju i Marka koji pjevaju: «Poželjela njiva neorana, plug i brazdu, Rudonju Jablana, sjeme žita prve kukuruze, žulj na dlanu i znojave bluze. Poželjela kopačica ciku, prvi redak i oštru motiku. Poželjelo selo mladost svoju da sa pjesmom dočekuju zoru. Poželjelo svoje najmilije da se vrate gdje su bili prije.» No oni se ne vraćaju jer, kažu: «Tamo se ne može živjeti.»

Rekoh maloprije i ovdje mnogi još i danas kažu: «Ovdje se ne može živjeti!»

Pokušao sam se malo pozabaviti tom temom i problemom i evo što sam otkrio. Na blagdan Rođenja svetog Ivana Krstitelja bio sam u Kladnju. Tamo još uvijek stoji lijepa kapelica posvećena ovom Svecu premda u tom gradiću nema niti jednog registriranog katolika. Ni oni nisu mogli ovdje živjeti i otišli su zauvijek. O okolišu kapelice preko godine brinu muslimani. Čine to bez ičijeg nagovora ili plaćanja. Samoinicijativno.

Besplatno. «Radi sevapa» (Bogu ugodnog djela) kažu. Paradoksalno – muslimanima svetiji sveti Ivo nego katolicima.

U povratku kući na brojnim mjestima vidio sam kraj ceste isti prizor: Seoska djeca nude u plastičnim kanticama (onim od sira i margarina) svježe kupine (ovdje kažu maline). Mole vozače da zastanu i kupe. Ponetko stane. Odlučio sam stati i ja. Čim sam stao k mojim vratima potrčalo je petero-šestero djece noseći i nudeći svoju robu: «Hajde kupi od mene, hajde kupi od mene», molili su. Uzeo sam od jedne djevojčice, prva je stigla do mog prozora, nema joj više od deset godina, jednu kanticu od otprilike  jednog kilograma svježe ubranih kupina. Dok sam tražio sitniš da joj platim svi su bili na prozoru. Svi su molili da i od njih kupim. Platio sam i upitao curicu: «Što ćeš učiniti s tim novcem». Odgovorila je: «Dat ću bābi (tati) da mi kupi teku (bilježnicu).» Kada sam čuo ovaj odgovor otkupio sam od svih, sve što su imali. Nastalo je toliko veselje i vriska da sam od uzbuđenja skoro zaplakao.

Nastavio sam vožnju i razmišljam. Odakle ovom djetetu tolika svijest i odgovornost prema životu? Ona i njezino društvo otkad su počele zreti «maline», danima ustaju u rano jutro i polaze u planinu. Bosonogi gaze rosu, ubada ih trnje, prijeti opasnost od zmija ali oni neustrašivo beru, jedna «malina» u kanticu jednu u usta, jer to im je i doručak i ručak, samo da bi sebi mogli kupiti «teku» za školu čiji je je početak na pragu. Poslije toga na cestu pa čekaj i moli da netko stane i kupi. A ako danas nitko ne kupi «maline» će ponijeti kući da mama napravi pekmez za zimske doručke.

Odgovor na ovu moju dilemu je: Oni imaju namjeru i žele «baš OVDJE živjeti» gdje drugi kažu da ne mogu.

Drugi primjer. Ponavlja se istog dana svakog tjedna.

Pred župni ured negdje oko deset sati dolazi stari mercedes. U njemu muškarac srednjih godina i starija žena. Muslimani. Pozvone, pozdrave i pitaju: «trebate li sira, mlijeka ili kajmaka (vrhnje)?» Sve je sterilno čisto i uredno. Svježe. Pravo domaće.

Nekad kupimo a nekad i ne. Ali oni uporno svakog dana cijelog tjedna obilaze svoje mušterije, među koje su, eto, ubrojili i svećenika.

Malo pomalo iz razgovora saznao sam da su to sin i njegova mama. On je oženjen. Ima ženu i troje djece. Žive desetak kilometara od Živinica. Sin se bavi zemljoradnjom a majka ima tri krave i brine o njima. Polaže, muze, čisti, poji. Svaki dan ta starica sa svojim sinom obilazi od vrata do vrata svoje stalne mušterij i snabdjevaj ih svjezim domaćim mliječnim proizvodima. Sabirući tako marku po marku sada prave kuću.

Hrvati uzmiču korak po korak a oni napreduju korak po korak. Već su pod Siskom.

A «uskoro» će biti pod Zagrebom. Bez zrna baruta, bez kapi krvi, bez prisile, ali uz puno znoja osvojit će i ono što je nekad bilo «naše» postat će njihovo. Neka! Tko nam je kriv? «Bez muke se sablja ne iskova, bez muke se pjesma ne ispoja...»

Pitam se sada: Koji bi to naš zdrav i mlad čovjek (Hrvat, kome su prsa pomodrila od silnog busanja kako je on veliki Hrtvat i domoljub) koji bi od njih svako jutro pokupio iz štale svoju staru majku seljanku u auto i s njom od vrata do vrata išao nuditi mlijeko i sir? I što je u ovom slučaju itekako važno, doći i na hodžina vrata, jer oni, muslimani, dolaze na svećenikova vrata.

Na sam majčin spomen takvog nečeg naš bi čovjek rekao: «Mama, nemoj nas sramotiti! Gdje ćeš ti ići od vrata do vrata i moliti da netko uzme tvoj sir? Što će ljudi misliti o nama?» A oni se ne srame. Jer, oni žele baš OVDJE od nečega živjeti.

Spomenut ću i jednu malu anegdotu koja se dogodila jednom Hrvatu ovdje.

Naime, ovdje nije bilo ratnih sukoba između Hrvata i muslimana. Zato su u ovo područje tijekom rata izbjegli mnogi muslimani iz drugih krajeva, kupili (pojeftino) zemlju od Hrvata i prave kuće. Mnogi ovdašnji muslimani nisu im se obradovali i ne prihvaćaju ih.

Stoga jedan musliman reče jednom Hrvatu: «Čuj komšija, moram ti nešto reći. U vrijeme rata bili smo složni mi muslimani i vi Hrvati. Ali nakon rata vi Hrvati izdadoste nas muslimane!» Hrvat se začudi i upita ga: «A što pod tim mislite?» Ovaj mu odgoivori: «Od nas nitko nije prodao ni komadić zemlje ovim došljama a vi prodadoste.»

Na kraju još malo na temu: Tamo (ili ovdje) ne može se živjeti. Pitanje je samo što od života očekujemo i koliko u njega ulažemo i što nam je u životu sveto i drago. Ako mislimo da nas negdje čeka raj i da negdje padaju pečeni pilići iz neba onda smo zaboravili da smo potomci praoca Adama koji nam je svima, ama baš svima, u baštinu ostavio onu gorku istinu «u znoju lica svoga jest ćeš kruh svoj».

Nema na zemlji raja. A ovdje gdje se ne može živjeti ipak netko živi. Umjesto nas živi netko drugi. Ulaže darove koje mu je Bog dao, skuplja marku po marku prodajući mlijeko, da bi napravio kuću, bere kupinu po kupinu da bi kupila bilježnicu. Litrom mlijeka i kupinom stvara uvjete da može živjeti, rađati se i životu se radovati. Pojeftino kupuje naše svetinje i pretvara ih u svoje. Do sada sam i ja svojim vjernicima citirao pjesnikove riječi: «Ostajte ovdje...» Vidim da nema nikakve «fajde». Sada im ponavljam Isusove riječi ohrabrenja iz Lukina Evanđelja: «Ne boj se stado malo...» Može se ovdje živjeti samo treba voljeti i cijeniti svoje.

 

Anto Burić, svećenik – Živinice