Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  26. travnja 2017.

 

Župnici i kapelani župe Garevac

10. svibnja 2008.
Popis svećenika koji su se brinuli za duhovni napredak Garevljana

MIJO THON (1975.-1978.)

Thon_MijoMijin otac Ivan došao je iz Bavarske u Bosnu, nastanio se u Bijeljini i tu oženio Mariju Grahovski. Kao zidar brzo je našao posao, gradio je obiteljske kuće, crkve i bogomolje. Te s vremenom podigao malo poduzeće. Bog im je darovao sedmoro djece od kojih je dvoje, Miju i Karmelu pozvao u duhovni stalež. Mijo je niže razrede škole završio u Bijeljini, više u Travniku, a bogoslvne je nauke učio u gradu na Miljacki, U Sarajevskoj prvostolnici je po rukama nadbiskupa-pjesnika Šarića, 27. ožujka 1936. bio zaređen za svećenika, a potom poslan u Čemerno.

Mlad, zdrav i poletan prihvatio je s oduševljenjem pastorizaciju te planinske župe. Tu je sagradio župski stan a povjerene mu duše učio moliti i bližnjega ljubiti. God. 1939. premješten je u Radunice, gdje se svim silama dao na gradnju seoske škole. Sam je uradio građevinski plan, okupljao radnike i preuzimao zidarske poslove, a potom sazivao đake kojima će biti i prvi učitelj.

Za vrijeme ratnih stradanja odlazi za dušobrižnika u rodnu Bijeljinu gdje su ga komunisti kao „protunarodnog elementa“ uhvatili a potom strpali u zatvor. Po izlasku s robije odlazi za župnika u Solakovu Kulu. Župski je stan bio razrušen, a on cijelo to vrijeme stanuje u jednoj sobi koja mu je služila kao kancelarija i spavaonica.

God. 1950. imenovan je župnikom u Bijelom Brdu kod Dervente, a sedam godina kasnije prelazi u Modriču. Pješke, na konju ili biciklom obilazi sela svoje nove župe, posjećuje bolesnike, tješi žalosne i ucviljene, propovijeda, moli i očinski opominje. Na vjeronaučnim satovima s oduševljenjem govori o svećeničkom i redovničkom pozivu, što će kasnije uroditi brojnim duhovnim zvanjima u modričkoj župi.

Često je znao reći da je za svećenika najveća radost Bogu sagraditi crkvu. Iz Modriče organizira i vodi gradnju Gospine crkve u Garevcu. Često odlazi u Njemački i tamo kuca na plemenita srca dobročinitelja i moli za pomoć. God. 1975. priveo je gradnju kraju a potom se preselio u Garevac. Nakon penzioniranja 1978. upravu župe je predao vlč. Josipu Glavašu, a on ubrzo odlazi u Njemačku, u župu Uigendorf gdje je ostao do smrti. Gospa, kojoj je djetinje bio odan cijelog svoga života, udijelila mu je veliku milost: 1986. proslavio je zlatni svećenički jubilej. Na godišnjicu ređenja pisao je jednom mlađem subratu: „Danas, 27. ožujka je godišnjica moga svećenikog ređenja. Bila su nas četvorica. Od tih su dvojica streljana (Josip Bökmann i Josip Perčinlić) a jedan bivši banjalučki župnik (Emil Crnković) rodio se za nebo neke godine. Nadbiskup Šarić i svi moji isusovci-profesori već su u vječnom blaženstvu. Koliko se moram zahaljivati Gospodinu za sva dobročinstva kroz ovih 50 godina misništva! Bome i preporučivati se za sretnu smrt, rođenje za nebo!“

Dana 7. studenog 1986. otišao je tiho u susret nebeskom Ocu kojem se neobično veselio. U oporuci je tražio da ga sahrane u svećeničku grobnicu na sarajevskom groblju Bare. U subotu 8. studenoga 1986. su se od njega oprostili svećenici Vrhbosanske nadbiskupije na pastoralnom radu u Njemačkoj. Iz Uigendorfa je zrakoplovom prebačen u Sarajevo gdje je bio izložen u sjemenišnoj crkvi. Na dan ukopa, 11. studenoga sprovodnu sv. Misu predvodio je preč. Milidrag Bujas, kanonik, a propovijedao je preč. Mato Zovkić. U ime svih svećenika koje je Mijo poslao u sjemenište oprostio se vlč. Anto Burić.

Župnik Mijo je u životu dobro shvatio glavnu Gospodinovu zapovijed i dosljedno ju je živio. Djetinje je bio odan nebeskom Ocu, a Crkvu je ljubio sinovskom odanošću. Neobično je volio svoju dragu Bosnu i njezinog malog čovjeka. Znao bi često reći: „Otac mi je Bavarac, majka Mađarica, a ja pravi Bosanac!“

Sve što je radio i govorio izviralo je iz njegove duboke vjere koja je rasla iz svakodnevne povezanosti s euharistijski Kristom i iskrene dnevne molitve.

Mijo je bio dobro dijete Božje. Volio je sve ljude bez razlike, volio je sve slabe, ostavljene, one koji su bili na rubu života. Bilo je i onih koji su tu njegovu dobrotu iskorištavali, pa su mu to neki pripisivali u slabost. Ali on nije mogao biti drugačiji. Posebnu je ljubav pokazivao prema prosjacima koji su redovito dolazili na njegova vrata. A kod njega su nalazili ne samo materijalnu pomoć nego i lijepu riječ.

 

JOSIP GLAVAŠ (1978.-1987.)

Glavas_JosipRodio se 31. siječnja 1935. u Bukovici (kod Dervente). Bogoslovne nauke je učio u Đakovu gdje je na svetkovinu apostolskih prvaka Sv. Petra u Pavla 1964. godine bio zaređen za svećenika. Po svršetku bogoslovije god. 1965. imenovan je kapelanom u župi sv. Josipa u Zenici, a slijedeće godine postaje kapelanom u Radunicama te ponovno u Zenici. 18.6.1969. imenovan je privremenim kapelanom u župi Solakova Kula, a 12.9.1969. preuzeo je upravu župe Solakova Kula, uz to je bio i privremeni zamjenik župnika u Skopaljskoj Gračanici. Dekretom Nadbiskupskog ordijarijata od 9.10.1969. dodijeljena mu je župa Jelaške, a 30.4.1973. postao je upraviteljem župe Potkraj. Nakon odlaska u mirovinu prvog garevačkog župnika Mije Thona dodijeljena mu je 15.9.1978. župa Garevac. Za vrijeme svoga župnikovanja u Garevcu suorganizirao je mladomisnička slavlja garevačkih svećenika Pere Perića, Ante Perića, Vlade Jagustina i Marka Stanušića, a potom oproštajno slavlje vlč. Ante Perića prije odlaska u misije u Zambiju (22.03.1987.), te proslavu zlatnog misničkog jubileja (19.5.1986.) svoga predčasnika preč. Mije Thona. Na početku nove školske godine 5.9.1987. premješten je u župu Bistrica (Uskoplje) odakle je otišao u mirovinu. Preminuo je 16.7.2015. godine u Slavonskom Brodu, a 18.7.2015. godine saghranjen je na gradskom groblju u Slavonskom Brodu.

 

MATO BIČVIĆ (1987.-1989.)

1Bicvic_MatoMato Bičvić se rodio 27. listopada 1927. god. u Donjim Kladarima. Sjemenište je započeo u Travniku, a završio u Zagrebu. Bogoslovne nauke je učio u Đakovu i Zagrebu, gdje je 8. srpnja 1951. god. zaređen za svećenika. Početkom lipnja 1952. imenovan je župnikom u Golom Brdu (danas župa Kandija), a od 9. studenog 1952. do 8. rujna 1953. boravio je u vojsci. Nakon odsluženja vojnog roka imenovan je župnikom u Obrima, gdje je ostao sedam godina, Tamo je podigao prvu crkvu u Vrhbosanskoj nadbiskupiji nakon 2. svjetskog rata. U rujnu 1960. nadbiskup Alaupović poziva ga sebi za tajnika.U rujnu 1964. imenovan je župnikom u župi sv. Josipa na Marijin Dvoru u Sarajevu.

Sa svećenicima drugih sarajevskih župa pokreće glasilo sarajevskih župa „Crkva u Sarajevu“ koje je izašlo u nekoliko brojeva. U jesen 1969. nadbiskup Čekada je povjerio župniku Bičviću temeljitu obnovu Sarajevske bogoslovije koja je privedena kraju u prosincu 1974. god. Godine 1979. postaje upraviteljem župe Prozor, a u studenom 1980. premješten je za župnika u Zavidoviće. Dekretom nadbiskupskog Ordinarijata od 5. rujna 1987. imenovan je župnikom u Garevcu odakle se 7. ožujka 1989. preselio u vječnost. Dva dana kasnije pokopan je na groblju u rodnom selu Donjim Kladarima kako je samo želio. Župnika Bičvića je resila ljudska i svećenička širina, ljubav prema braći svećenicima, briga za zajedništvo te odanost mjesnoj Crkvi.

 

LUKA JANJIĆ (1989.-1996.)

luka_janjicČetvrti župnik garevačke župe “Marija, Majka Crkve” Luka Janjić ugledao je svjetlo dana 8. siječnja 1944. u Pećniku. Bogoslovne nauke je završio u Zagrebu gdje ga je na blagdan apostolskih prvaka sv. Petra i Pavla, 29. lipnja 1969. zagrebački nadbiskup, kardinal Franjo Kuharić zaredio za svećenika. Uz filozofsko-teološku naobrazbu Luka je studirao i diplomirao književnost.

Nakon svećeničkog ređenja službovao je kao kapelan u Novom Selu kod Bos.Broda, u Vidovicama, Kaknju i Zavidovićima. Od 1972.-1974. bio je prefekt i profesor u dječačkom sjemeništu "Zmajević" u Zadru, a potom je od 1974.-1978. obavljao službu prefekta i profesora latinskog jezika u Vrhbosanskoj katoličkoj bogosloviji u Sarajevu. God. 1978. odlazi za župnika u Radunice kod Maglaja da bi nakon jedanaest godina predanog služenja Bogu i bližnjemu, god. 1989. preuzeo župu Garevac. Godinu dana kasnije imenovan je dekanom Doborskog dekanata.

Pred naletom srpskih postrojbi, krajem lipnja 1992. morao je sa svojim župljanima napustiti Garevac i potražiti sklonište preko Save, u Hrvatskoj. Tri godine kasnije prihvatio je službu pastoralnog suradnika u župi Presvetog Trojstva u Novom Sarajevu.

U utorak, 17. prosinca 1996. iz Kliničkog centra u Sarajevu, gdje je bio na liječenju, otišao je tiho i nečujno, upravo onako kako je živio, u susret nebeskom Ocu. Pokopan je na gradskom groblju Bijele Bare u blizini Odžaka, u grobnicu gdje je sahranjen njegov krstitelj Ljubomir Roje, koga su zaklali četnici u Drugom svjetskom ratu.

Luka je bio blage i mirne naravi, pun dosjetki, uvijek raspoležen i spreman na šalu. Svuda je unosio vedrinu i širio optimizam. Neobišno je volio  ljude patničke Bosne. Za njih se žrtvovao, njima je darivao dragocijeno vrijeme, pružao im je lijepu riječ i materijalnu potporu. Za njega se može reći da je bio svećenik dobra srca i pravedne duše, pa ga župljani s pravom pro-zvaše "dobri Luka". Luka se bavio i literarnim radom, a svoja razmišljanja, nastala u toku dušobrižničkog djelovanja, znalački je znao obući u literarno ruho. Vrhbosanski nadbiskupski ordinarijat u Sarajevu objavio mu je god. 1998. zbirka poezije i proze pod naslovom Putovanka kroza život.

 

JOSIP JANJIĆ (1998.-2000.)

1Janjic_JosipJosip Janjić, skoro dvije godine upravitelj garevačke župe, ugledao je svjetlo dana 7. srpnja 1940. u Vidovicama. Gimnaziju je polazio u Brčkom i na Šalati u Zagrebu, a bogosloviju u Đakovu. Biskup Anton Bäuerlein zaredio ga je za svećenika u đakovačkoj katedrali na Petrovo 1966. god. Po svršetku teoloskog studija bio je kapelan u Boću (1967.-68.), u Sarajevu/Marindvor (1968.-69.), u Modriči (1969.-75.) te u Oštroj Luci-Bok (1975.-77.). Za vrijeme kapelanske službe u Modriči neobično se angažirao pri gradnji garevačke crkve. God. 1977. preuzima župu Ularice (kod Doboja) gdje je podigao novi župni stan. Potom mu je god. 1981. povjerena župa Bosanski Šamac. U Zasavici je sagradio novu crkvu, a šamačku župnu crkvu je iznutra temeljito obnovio. U ratnom vihoru 1992. morao je sa župljanima potražiti sklonište preko Save. Nešto kasnije preuzima u Zagrebu Vikarijat Vrhbosanske nadbiskupije za prognanike i izbjeglice. U jesen 1998. imenovan je upraviteljem župe Garevac.

 

ILIJA MATANOVIĆ (2000.-2003.)

Matanovic_IlijaRodio se 1. srpnja 1955. godine u Vidovicama, gdje je završio i osnovnu školu. Humanističku srednju školu završio je u Dubrovniku, teologiju je studirao u Sarajevu i diplomirao 1982. Za svećenika je zaređen u Sarajevu 29. lipnja 1982. godine.

Kao kapelan djelovao u župama: Kopanice, Derventa, Brčko, Sarajevo (Stup), Oštra Luka-Bok. Kao župnik djeluje u Rastičevu, gdje je sagradio novu župsku kuću i renovirao župsku crkvu. Prvi je župnik novoutemeljene župe Prud, gdje je sagradio župsku kuću i crkvu, koje su Srbi razorili 1992. godine. U Boću je obnovio župsku kuću i crkvu te organizirao gradnju nove filijalne crkve i stana za svećenika u Boderištu. U Dubravicama izgradio je takoder filijalnu crkvicu. Nakon povratka iz Rima (2000), preuzima razorenu i rastjeranu župu Garevac, gdje obnavlja župnu kuću i crkvu. Od 1991. do 1993. bio je vojni kapelan HV-a, zatim od 1994.-1996. vojni kapelan HVO-a.

God. 1999 odlazi u Rim gdje završava dvosemestralni studij bioetike na Fakultetu Regina Apostolorum. Za vrijeme boravka u Rimu bavio se istraživanjima u vatikanskim arhivima.

Župnik Matanović se rano počeo baviti spisateljskim radom a svoja literarne radove objavljivao je u različitim katoličkim časopisima.

U dubrovačkom sjemeništu uređivao je list Koraci, a za vrijeme studiranja u Sarajevu, bio je jedan od inicijatora pokretanja časopisa studenata Vrhbosanske bogoslovije Mladi teolog. U Rastičevu izdavao je glasilo Povezanost a u Garevcu župni list Novi Garevac.

U kolovozu 2003.  god. preuzeo je župu Skopaljska Gračanica kod Bugojna, a god. 2006. župu Kopanice.

 

FILIP BRAJINOVIĆ (2003.-       )

Brajinovic_FilipRodio se 27. lipnja 1950. godine u Gornjoj Dubici u Bosanskoj Posavini. Za svećenika je zaređen na Petrovo 29. lipnja 1977. u sarajeskoj katedrali. Po svršetku teološkog studija imenovan je 1978. god. kapelanom u Oštroj Luci-Bok. Nakon petogodišnje kapelanske službe preuzeo je god. 1983. ekonomat u Biskupiji, a potom 1984. god. odlazi za župnika u Ilijaš. God. 1991. povjerena mu je župa Posavska Mahala odakle je pred srpskim agresorom u ljeto 1992. god. morao sa župljanima poći u izbjeglištvo u Slavoniju. Iste godine preuzeo je vodstvo Caritasa za Bosansku Posavinu sa sjedištem u Đakovu. U veljači 1996. vratio se u Posavsku Mahalu da bi mu u studenom 1996. bilo provjereno vodstvo Caritasa za Bosansku Posavinu sa sjedištem u Odžaku. U kolovozu 2003. imenovan je župnikom u Garevcu.

 

Garevački kapelani

 

ĐURO ZRAKIĆ (1975.-1978.)

Zrakic_DuroRodio se 1945. god. u Zasavici kod Bos. Šamca. Klasičnu vjersku gimnaziju završio je u Dubrovniku,a teološke nauke u Đakovu. Na Petrovo 29.06.1970. zaređen je za svećenika. Bio je kapelan u Morančanima, Oštroj Luci (1974.-75.), te od studenoga 1975. do veljače 1978. u Garevcu. Te godine odlazu u u biskupiju Rottenburg-Stuttgart (Njemačka). 15.04.1978. imenovan je kapelanom u Unterkochenu (Aalen), a potom kapelanom, te župnikom u župi Sv. Nikole u Waldhausenu/kod Aalena (biskupija Rottenburg-Stuttgart). 01.09.1988. imenovan je župnikom župe Sv. Pija u Ayingu ( München). Od 1994. do 2006. god. radio je u Zagrebu za katoličke medije Crkve u Hrvata. God. 2006. vraća se u münchensku biskupiju. Od 01.09.2006. do 31.08.2010. bio je župnik u župi Sv. Cecilije u Germenringenu (München) kada odlazi u mirovinu. Danas živi u Zagrebu.

Đuro Zrakić se cijelo vrijeme svoga studija i svećeničkog djelovanja bavio i literarnim radom. God. 1971. objavljen mu je roman Svi me vole samo tata ne, koji je doživio preko 20 izdanja, a preveden je i na nekoliko stranih jezika. Njegov drugi roman Ljubav sudski podijeljena tiskan je 1995. god. Zbirku kratkih crtica Tragovi (ne)ljubavi izdao je 2004. god. koja je doživjela već tri izdanja.

 

NIKOLA ČABRAJA (1978.)

Cabraja_NikolaRodio se 1951. god. u Novom selu kod Bos. Broda. Klasičnu vjersku gimnaziju završio je u Subotici, a bogoslovske nauke u Sarajevu gdje je 29.06.1975. god. zaređen za svećenikla. Poslije toga je radio u Nadbiskupskom ordinarijatu u Sarajevu i vodio crkveno pjevanje u Vrhbosanskoj bogosloviji. U ožujku 1978. god. imenovan je kapelanom preč. Miji Thonu u Garevcu gdje ostaje do rujna 1978. god. Danas je dušobržnik hrvatskih katolika u Zapadnoj Australiji.