Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  27. lipnja 2017.

 

Poratni Garevac: Drvenjaci i opanci (7. dio)

12. listopada 2008.
Piše: Anto Burić, svećenik

Predratne garevačke kuće uglavnom su imale samo dvije prostorije. Prva prostorija u koju se izvana ulazilo zvala se «kuća» a druga se zvala «soba». Neke kuće, onih malo imućnijih Garevljana i onih koji su imali više čeljadi, imale su s prednje strane trijem za koji u Hrvatskom enciklopedijskom rječniku kao tumačenje stoji: «natkriven prostor kojemu jednu uzdužnu stranu čini zatvoreni zid, a s druge niz strupova koji nose krovnu konstrukciju». Pravo podrijetlo ove riječi teško je odrediti jer se nalazi u nekoliko jezika. Tako je u praslavenskom jeziku bila riječ «terem», u staroslavenskom «tremj», u staroruskom «teremj» a u grčkom «teremon» što uglavnom kod svih znači «odaja». Kasnije je u uporabu došla i riječ «veranda». Riječ pak veranda dolazi od talijanske odnosno njemačke riječi «veranda» a znači: «natkrivena i ostakljena galerija duž pročelja kuće», odnosno portugalske riječi «varanda». Garevačke trijemovi ili verande, razumije se, nisu u ono vrijeme bili ostakljeni ali su ipak imali čast tako se zvati.

U prvoj prostoriji dakle u «kući» odvijao se život preko dana u jesenjem, zimskom i proljetnom razdoblju. Druga prostorija zvala se «soba» i u zimskim danima u njoj je redovito bio montiran tkalački stan a kroz cijelu godinu u njoj se noćevalo – spavalo.

Kuca

U trijemu se pak u zimsko doba skidala blatnjava obuća prije ulaka u kuću. Kada je riječ o obući onda treba reći da su to uglavnom bile drvene klompe, Garevljani su ih zvali «klomfe» ili «drvenjaci». U hrvatskom enciklopedijskom rječniku kao tumačenje za riječ klompe stoji «obuća s debelim drvenim poplatom, zatvorena u dijelu koji pokriva prste.» Za razliku od ovog riječnikovog opisa garevačke klompe obuhvaćale su cijelo stopalo i imale su oblik cipela s potpeticom. Odmah poslije rata doći će u uporabu uz klompe i «Batini» gumeni opanci i rjeđe kaljače. Garevljani su ove Batine opanke zvali «gumenjaši». Muškarci su pak posebno pri poslovima u polju i štali nosili gumene čizme. I muškarci i žene u opancima, klompama ili čizmama nosili su od vune ručno ispletene «čorape». Puno kasnije u uporabu će doći tvorničke čarape. U zimsko doba po kući su se nosili terluci. U Rječniku stranih riječi tumačenje za riječ «terluci» je: «vezom ukrašene lake ženske papuče koje se nose po kući». Garevački terluci niti su bili vezeni niti su ličili na papuče. Bio je to od vune pleten samo donji dio čorape koji je pokrivao stopalo. Riječ terluk dolazi od turske riječi «terlik». Dakle, što se tiče obuće poratni Garevljani nisu imali baš osobito velik izbor. Zimi su na izbor bili drvenjaci i opanci, dok je ljeti ponuda bila malo šira - moglo se hodati bos. Tenisica, cipela, papuča, japanki i čega sve danas nema, odmah poslije rata nije bilo. Kasnije će i to polagano ulaziti u uporabu. Ovdje bih spomenuo posebnu vrst obuće za starije žene. Zvale su se «počine». Počine su bile od debelog crnog platna sa gumenim đonom. Žene su ih obuvale samo kada je bilo lijepo vrijeme i to samo kada su išle na misu.

Klompe su pravljene od mekog drveta, redovito od topole ili vrbe kojih je bilo u izobilju oko rijeke Bosne. Glavni, najpoznatiji majstor za izradu klompa u Garevcu pred rat i neposredno poslije rata bio je Nikola Cvitkušić, čija je kuća bila uz samu prugu na cesti prema Čardaku (između šamačke ceste i pruge), djed Ilje Kajinog. Majstori koji su pravili klompe imali su svoj specijalni, za ovaj posao izrađen i prilagođen alat. Glavni alati su bili: svrdla i strugači različitih veličina, nadiljači i škripanj. Nadiljač je bio nož koji je na oba kraja imao ručke savinute na jednu stranu u pravcu oštrice noža. Majstor koji je pravio klompe stavio bi klompu sebi među koljena i potežući nadiljač za ruče skidao bi sloj po sloj drveta i tako oblikovao klompu. Uz nadiljač majstor koji je pravio klompe imao je i «škripanj». Hrvatski enciklopedisjki rječnik za riječ škripanj - škripac donosi sljedeće objašnjenje: «naprava s jednom čvrstom i jednom pokretnom čeljusti kojom se hvata i steže predmet pri radu – stega, šraf'štok».

Kod izrade klompe majstor je u komad drveta koje je prethodno osušeno i otsječeno u obliku malo veće cigle u području budućeg otvora izbušio svrdlom nekoliko rupa do dubine đona. Riječ đon dolazi od turske riječi «gön» a znači «učinjena koža». Dok je bušio rupe drvo za buduću klompu bilo je učvršeno škripnjem. Nakon bušenja strugačem je povadio preostali dio drveta u izbušenom dijelu i grubo bi oblikovao mjesto za petu. Nakon toga bi «burgijom» i svrdlom izbušio rupe prema prednjem dijelu kamo će kasnije ući prsti i cijelo stopalo. Strugač je bio napravljen od metala u obliku znaka ? (upitnik) i nasađen na drveni držak. Taj metalni upitnik bio je oštar s obadvije strane po dužini. Njime bi majstor okrećući ga vješto oblikovao unutarnji dio prilagođavajući ga obliku i veličini noge. Kada je u potpunosti završio unutarnju obradu nadiljačem bi oblikovao vanjski dio sve dotle dok ne bi dobio oblik cipele. Pravi majstor je bio onaj koji bi izrađivao klompe sa što tanjim oklopom. Ponekad je majstor, posebno ako su klompe bile namijenjene nekoj curi, s gornje strane užarenim željezom nacrtoa kakav jednostavni cvjetić. Često se događalo da gornji dio klompe pukne i odvoji se tako da klompa postane neupotrebljiva. Da se to ne dogodi majstor je gornji dio klompe opasao žicom koju je učvrstio za đon na jednoj i drugoj strani. Bio je to preteča današnjeg remena na nekim modelima cipela.

Ovdje je upotrijebljena riječ burgija. Podrijetlo joj je u turskoj riječi burgu a znači bušilica. Klompe nisu bile baš obljubljene kao obuća osim kada je zaledila rijeka Bosna, starače uz  Bosnu ili koja veća jaruga u selu, jer su klompe brzo nabijale žuljeve na stopalima posebno na gornjem dijelu. Riječ starača je lokalnog karaktera a značila je veće ulegnuće ispunjeno stajaćom vodom. Isto značenje ima i riječ jaruga s tim da je prostor koji ispunja voda manji. Starače su bile uglavnom uz rijeku Bosnu a jaruge po selu. Kada bi voda zamrzla išlo se u klompama klizati po ledu. Oni koji su se klizali u klompama bili su najbolji a neki od njih postizali su prave rekorde. Naime, na zaleđenim jarugama djeca su se takmičila tko će se najdalje otklizati. U tom nadmetanju često bi otišli u «opasnu» zonu i propali kroz led. Sreća je bila ako je jaruga bila plitka. A kada bi taj mokri takmičar rekorder došao kući, znalo se što ga čeka.

Pošto se na klompe lako hvatao (tobao) snijeg kasnije su se pojavile «pendžetirane» - klompe, klompe potšivene gumom. Pendžetiranje klompi bio je u početku pravi hit u dostignućima odnosno u napretku proizvodnje klompi. Za pendžetiranje se upotrebljavala guma od starih, poderanih opanaka, gumenih čizama, a ponekad su dovitljiviji proizvođači klompa kupovali od «šustera» gumu u komadima. Kako bi se majstori za prozvodnju klompa radovali da su mogli imati današnje gumene otirače koje stavljamo ispred vrata. Bili bi kao stvoreni za pendžetiranje klompa. Klompe su pendžetirane da se manje kližu i da se na njih ne «toba» snijeg. U Garevcu se, naime, upotrebljavao izraz «natobati se» ali ga nema ni u Rječniku stranih riječi ni u Enciklopedijskom rječniku, a značio je uhvatiti se nečega. Snijeg se natobao na klompe, na «točkove» kola. Blato se natobalo na opanke i t. d. Riječ «šuster» je njemačkog podrijetla (Schuster) i znači obućar, cipelar.

Riječ «pendžetirati» prema Rječniku stranih riječi znači staviti poplate, pođoniti, a dolazi od turske riječi «pençe» ili perzijske «penğe» što u obadva slučaja znači donji dio cipele ili druge obuće. Ovdje je upotrijebljena i riječ «točak». Druge riječi koja bi imala isto značenje u ono doba u Garevcu nije ni bilo. Prema Hrvarskom enciklopedijskom rječniku riječ točak je srpskog podrijetla i znači kotač. Međutim riječ točak upotrebljavala se i danas se upotrebljava i u hrvatskom jeziku. U izdanju Biblije Staroga i Novog Zavjeta koju je izdala Kršćanska Sadašnjost u Zagrebu 1996. godine u Knjizi Izlaska u poglavlju 14. u retku 25. stoji: «zakoči točkove njihovih kola da su se jedva naprijed micala».

Poslije ovog opisa izrade klompa vratimo se garevačkoj kući odnosno trijemu. Preko ljeta u trijemu je bila dugačka klupa i uz nju «kova» s vodom pokrivena «loparom» na kojem je bila čaša. Riječ kova je čisto i doslovno turska riječ i znači «kanta». Riječ «lopar» dolazi od praslavenske riječi «lopar» a znači «drvena lopata kojom se vadi kruh iz krušne peći». U ovom slučaju lopar je bio drveni okrugli poklopac. Na klupu su u ljetnim danima znali malo prileći oni koji su radili negdje oko kuće. U ljetnim večerima uza svjetlo «sviće» «gasare» ili uz mjesečinu u trijemu se sjedilo, prelo, plelo i razgovaralo čak ponekad i pjevalo. «Svića gasara» u lokalnom žargonu značila je lampa petrolejka. U trijemu se u toplo doba godine ručavalo i večeravalo. Posebna napast za trijem bile su kokoši kojih je uvijek bilo mnogo u «avliji». Navaljivale su u trijem jer se tu mogla naći pokoja mrva preostala od ručka ili pokoje zrno. U trijem su se najrađe sklanjale od kiše. Razumije se da su uvijek ostavljale iza sebe upečatljiv i neugodno mirišljav trag izmeta što je ženskom svijetu u kući dizalo tlak. «(H)oroz» se pak najviše volio popeti na «perdu» trijema i tu zaklepeptati krilima i zapjevati - «kukuriknuti» i tako dati do znanja «komšinskim» (h)orozovima da je on tu gazda.

U ovom kratkom odlomku upotrijebio sam nekoliko riječi koje se u poratno vrijeme u Garevcu bile u svakodnevnoj uporabi. Tako je upotrijebljena riječ «avlija». Ova riječ prema Rječniku stranih riječi dolazi od od turske riječi «avli» a znači «dvorište seoske kuće». Tu je i riječ «horoz» - u Garevcu nije bilo slova «h» pa se izgovaralo «oroz» - koja svoje podrijetlo vuče iz perzijskog jezika od riječi «hurus» u značenju «pijetao». Vrlo česta riječ u poratnom Garevcu pa i dugo poslije rata bila je riječ «komšija» iz koje su onda izvedene riječi «komšiluk» «komšinica» «komšijski» i tako dalje. Riječ je u ove krajeve došla u vrijeme turske vladavine Bosnom a potječe od perzijske riječi «komşu» koja znači «susjed». Upotrijebljena je i riječ «perda». I ona kao i mnoge druge riječi koje su se upotrebljavale u Garevcu u poratnom razdoblju ima svoj korijen u tursko-perzijskom rječniku kao i riječ «perde» što u prijevodu znači «pregrada». U ovom slučaju perda je bila vanjska ograda trijema.

U trijem su uoči kiše u ljetnim danima sklanjane stvari koje nisu smjele pokisnuti – ponjave i (h)aljine koje su se sušile negdje na avliji na «srgu». U trijem se u vrijeme berbe unosio gra(h) - mahune da ne padne rosa na njih a uvečer bi se tu trgale - brale. U trijemu je, redovito obješena na «duvaru» bila «sinija» a uz kraj poredane «skemlijice» koje su se u zimskim danima unosili u kuću za objedovanje i sjedenje. Ispod strehe (strije) u trijemu bio je srg na kome se u kišnim danima i zimi sušile (h)aljine. Na srgu je ponekad bio obješen po koji niz crvenoga ili bijelog luka – češnjaka ili crvenih paprika «šilja» te poneki šareni klip kukuruza koji je imao raznobojno zrnje te tikva koja je bila predviđena za sušenje, odnosno kasniju izradu «teglice» za rakiju. Negdje u skorviti «ćošak» trijema ostavljala se sikira. Zlu ne trebala.

Za potpuno razumijevanje gornjeg teksta evo tumačenja nekih stranih riječi koje se upotrebljavale u poratnom Garevcu i ovdje su donesene. Prva riječ je «srg». Prema Rječniku stranih riječi «srg» znači «duga motka uopće» i potječe od turske riječi «sirik». U ovom slučaju «srg» znači motka koja je postavljena između dva u zemlju usađena nosača na visini od oko dva metra i služio je za sušenje (h)aljina. U narodnoj predaji srg je imao i svoje neko magično značenje ili moć. Govorilo se da nije dobro da trudna žena prolazi ispod srga. Stoga su dobre svekrve, kada bi zamijetile ili saznale da im je snaha trudna, znale reći: «Snajo, pazi da ne prođeš ispod srga!» Zbog čega, nitko ne zna, ali su se toga držali. Radi sigurnosti srg se redovito postavljao negdje uz ogradu. Daljnja riječ koja je upotrijebljena je riječ «duvar». I ona kao i većina stranih riječi u ovom području potječe od turskih riječi. Riječi «duvar» znači «zid». Riječ «sinija» prema Rječniku stranih riječi znači «nizak okrugao stol» te kao i većina ostalih riječi potječe od tursko-perzijskih riječi a ova od riječi «sini». Svaka kuća je imala po nekoliko «skemlija» ili malih «skemlijica». Podrijetlo i ove riječi je u turskoj riječi «iskemle» a znači «mala niska stolica» «šamrl». Upotrijebljena je i riječ «teglica». Na prvi pogled moglo bi se misliti da je riječ o maloj tegli. No nije. To je bila osušena tikva iz koje je izvađen unutarnji sadržaj. Nakon sušenja probušena je na obadvije strane (na dnu i vrhu) i pomoću nje se izvlačila (teglila) rakija iz bureta. Zato se i zvala teglica.

U kućama koje nisu imale trijem svakodnevni život odvijao se u «kući» kada je bilo loše vrijeme ili na avliji u ljetnom razdoblju.

Teško je, skoro nemoguće stvoriti sliku ambijenta u kojem se «donedavna» odvijao svakodnevni život Garevljana. Tijekom vrlo kratkog vremena nestale su sve predratne i poratne kuće i sve što je uz njih bilo vezano. No pokušajmo. Da bi to koliko toliko uspjeli izbrišimo sve ono što nas danas okružuje u prostoru u kojem živimo.  

U prvom dijelu kuće, koji se i zvao «kuća» i koji je bio oko 4 metra dužine i oko tri metra širine, kao glavni dio inventara bila je zemljana peć koja se zvala «furina» – «furuna». Ova prostorija imala je dva mala «pendžera», jedan na duvaru prema verandi i jedan prema drugom dijelu avlije. Prema Rječniku stranih riječi «furuna» potječe od turske riječi «furun» a znači «zemljana pekara». Furina je pravljena od ilovače s ložištem na kome je bila čelična plata s jednim ili dva okrugla otvora koji su se zvali kola, zatim prostorom za drva, pećnicom – re(r)nom i «lugaroma» - «pepeljarom». Lugara je prostor u furuni ispod ložišta u koji se taložio pepeo - lug. U dio oko «re(r)ne» te s prednje strane furine bili su ugrađeni lončići – oblika malih zdjelica sa širokim rubom (kao mali šeširi) od pečene gline i glazirani u raznim bojama, najčešće crveni i zeleni. Služili su kao ukras ali i kao dobri provodnici topline u prostoriju. Još i danas se u hrvatskim područjima može naći prezime Furundžić ili Furundžija koje potječe od zanimanja osoba koje su se u prošlosti bavile pravljenjem glinenih peći - furuna. Prostor predviđen za drva nalazio se ispod prostora za pečenje kruha i bio je u zimskim danima drago obitovalište za mačka koji je tu spavao i «preo». Glazirani lončići koji su bili ugrađeni oko re(r)ne svakog tjedna, najčešće subotom, su čišćeni i «smazivani» «truljicom» natopljenom u svinjsku mast da ne izgube sjaj. Ostali dio oko lončića smazivao se razmućenom bijelom glinom. Bijela glina koju je nosilo cijelo selo mogla se naći jedino ispod Šimića (Marića) kuća – dvjestotinjak metara ispod groblja prema rijeci Bosni. Bila je masna, otsijecala se nožem i razmućivala a ostatak se pospremao za kasniju uporabu. U poratno doba, premda Garevac nije imao svojih šuma, sve kuće su bile potpođene daskom. Zbog toga valjda u Garevcu nije ni bilo izraza daska nego se za dasku upotrebljavala riječ «podnica». U Garevcu nije uopće bilo ili svega nekoliko kuća sa zemljanim podom. Na podovima nije bilo današnjih tepiha, tepisona, etisona ili kako se već sve ne zovu. «Ćilim», odnosno tepih, mogao se jedino vidjeti u crkvi na podestu oltara. Jedna garevačka mama «proklinjala» je svog sina riječima: «Dabogda ti meni sine po ćilimu (h)od'o!» «Proklinjala» ga je dakle da postane «parok». I «kletva» joj je bila uslišana. Njezin sin je postao parok. Obadvoje su već pokojni. Pokoj im duši! Riječ «ćilim» potječe od turske riječi «kilim» što znači «debela prostirka izatkana u orijentalnom stilu – sag». Od ove riječi postoje izvedenice «ćilimara» radionica ćilima te «ćilimar» «onaj koji proizvodi ćilime – sagove». U Garevcu je u redovnoj uporabi bila riječ «parok» što je u lokalnoj verziji značila «katolički svećenik». U nekim krajevima ova riječ se upotrebljavala za pravoslavnog svećenika. No ovdje ne. Pravoslavnog svećenika Garevljani su zvali pop. Upotrijebljena je i riječ «pendžer». Prema Rječniku stranih riječi ova riječ potječe od turske riječi «pencere» ili perzijske «pengere» a u oba slučaja znači «otvor na zidu kroz koji ulazi svjetlo i zrak» - prozor.

Furuna se pravila na podu i uglavnom smještala uz duvar prema drugoj prostoriji prema «sobi». Furina je bila je spojena «sulunarom»  (u Garevcu se to zvao sulenar) s «tavanom» kroz koji je odlazio dim i sušio meso obješeno na tavanu. Riječ «sulenar» odnosno «sulunar» ili njezine izvedenice postoje u mnogim jezicima. Tako u turskom riječ «silindir», u starogrčkom «kylindros» u novogrčkom «soulenari» ili «solenarion» pa i kod nas a označava «limenu okruglu cijev kroz koju izlazi dim iz peći». Tu je ujedno i reiječ «tavan» koja potječe iz turskog jezika a znači plafon ili potkrovlje. Pred sam Drugi svjetski rat  u furunarstvu je došao novi izum. Furina se više nije postavljala direktno na pod nego se ispod nje pravila čvrsta drvena podloga od debelih podnica tako da se cijela furina mogla s vremena na vrijeme odmicati od zida zbog čišćenja i krečenja.

Već sam rekao da je danas teško zamisliti jednu obiteljsku kuću bez svih onih pomagala koja se nalaze u njoj i kojima se svakodnevno služimo. Kao prvo u poratno vrijeme u garevačkim kućama nije bilo struje. Samim tim nije bilo ni frižidera, ni zamrzivača, ni veš mašine, ni usisavača, ni peći na struju, ni električne pegle, ni miksera, ni radioaparata, ni televizora ni videa, ni električnog mlina za kavu, ni ventilatora, ni klima uređaja, ni bojlera, ni fena za kosu, ni telefona a pogotovo mobitela i još mnogočega čim se danas služimo i mislimo da se bez toga ne može.

Garevljane u ono vrijeme nije mučio problem TV pretplate, poskupljenja ili redukcije struje, viša ili niža tarifa. Nije ih mučio ni problem vode jer je skoro svaka kuća imala svoj bunar. Razumije se da nije bilo ni električne rasvjete, pa prema tome ni lustera, ni svih onih instalacija za vodu i struju, utikača, utičnica, kablova i slavina. A opet se živjelo: rađalo, umiralo, veselilo i tugovalo. 

Uz duvar na kojem nije bilo pendžera, to je onaj nasuprot ulaznim vratima, bio je smješten ostali skromni namještaj i potrepštine. Tu je redovito bila «rafa» na kojoj je bilo poslagano skromno posuđe koje se sastojalo od «čanjaka» raznih veličina, pokoje «ćase» nekoliko drvenih i aluminijskih «kašika», nekoliko aluminijskih «pijata», (o)klagije, «džezve» s «fildžanima», noža, «naćava», «kevčije»... Ispod rafe bio je «dolaf». Poratno vrijeme u Garevcu moglo bi se nazvati aluminijsko doba. Naime odnekud su počeli stizati i upotrebljavati se dijelovi posuđa od aluminija: žlice (kašike), tanjuri (pijati), češljevi... Kad sam spomenuo žlice dolazi mi na pamet činjenica da su te žlice bile vrlolomljive. No nikad se nisu bacale. Upotrebljavel su se, istina s mukom, i dalje. Ponekad se događalo da u kući nije bilo dovoljno žlica pa je po dvoje čeljadi za vrijeme objeda kusalo jednom žlicom naizmjenično  Zbog boljeg razumijevanja potrebno je dati tumačenja nekih gorespomenutih riječi. Prva riječ je «rafa». Potječe od turske riječi «raf» ili perzijske «räff» što u oba slučaja znači «polica na zidu». Zatim je upotrijebljena riječ «čanjak» (čanak). I ova riječ nam dolazi od turske riječi «çanak» = «drvena ili zemljana zdjela iz koje se jede žitko jelo». Riječ «ćasa» je također turskog podrijetla. Dolazi od riječi «käse» a označava «zdjelu bez ručaka ili uha od različitih materijala». U Garevcu su u ono doba uglavnom bile zemljane i pokoja limena ili vrlo rijetko emajlirana ili kako su je Garevljnke zvale «plekena» ćasa. Od jedaćeg pribora u poratnom Garevcu jedino je u uporabi bila «kašika». Njom se «kuslao» rijetko jelo. «Kašika» dolazi od turske riječi «kaşik» a znači žlica. «Kusati» potječe od praslavenske riječi «kọsati» u značenju «gristi». Riječ pak «pijat» zalutala je, ne znam kako, iz talijanskog jezika od riječi «piatto» u značenju tanjur. Na rafi je kao pribor namijenjen samo starijim ženama bila «džezva» u Garevcu zvana «džezma». I ona je došla s Turcima. Potječe od njihove riječi «cezve» a znači «posuda s drškom za kuvanje kave». Samo da spomenem u Garevcu se pa i u cijeloj Bosni i Hercegovini kava ne kuha nego «peče». Ali o tom potom. Kad je kava pečena ili kuhana pila se iz «fildžana». «Fildžan» je prema Rječniku stranih riječi «šalica bez uške, orijentalno ukrašena, za crnu kavu». Potječe od turske riječ «fincan» ili arapske «fingan» ili pak perzijske «pingan», kod svih u istom značenju. Gore spomenuta riječ «naćve» prema Hrvatskom enciklopedijskom rječniku dolazi od praslavenske riječi «nьktjy» u značenju «drvena posuda izdubena iz jednog komada za miješenje kruha». «Kevčija» je prema Rječniku stranih riječi «velika žlica s drugom drškom» kutlača. Potječe od turske riječi «kepçe» ili perzijeske «kefče».

«Dolap» ili dolaf znači «nepomični ormar s policama».

Negdje u blizini furune, odmah iznad plate, bio je na duvaru obješen «tuzluk». Tuzluk je četvrtasta posuda napravljena od daščica u obliku kocke dimenzije dvadesetak centimetara u kojoj se držala sol. Na gornjoj strani tuzluk je bio zatvoren pokretnim «kapkom» poklopcem. I riječ kapak je turskog podrijetla. Ime «tuzluk dolazi od turske riječi «tuzlik» a znači soljenka odnosno od riječi «tuz» = sol.

Redovito na vratima a ponekad i na zidu iza vrata bio je «čiviluk» na koji se vješala odjeća, kaputi, šeširi i t. d. Prema Rječniku stranih riječi «čiviluk» dolazi od turske riječi «çivilik» što u prijevodu znači vješalica. U prvoj prostoriji na zidu prema prostoriji koja se zvala soba bio je slijepi «pendžerčić» udubina do polovice zida na kojem je redovito stajala lampa «gasara» - petrolejka, svijeća od voska i «muket». Ponekad i ponegdje na ovom «pendžeriću» bila je i svijeća «piljkuša». Bio je to redovito okrnjeni fildžan u koji je stavljena svinjska mast i fitilj koji je jednim krajem bio uronjen u mast a drugi je vjesio preko ruba fildžana i prižigao se za osvjetljavanje. U nekim kućama ovaj «pendžerić» je bio otvoren i prema drugoj prostoriji. Lampa gasara ili «cilinder» kako se ponekad zvala nije se uvijek palila jer se štedio «gas» petrolej. Umjesto nje palila se voštana svijeća ili muket. Za riječ muket nisam pronašao tumačenje. Pravio se od tankog kanapa natopljenog pčelinjim voskom. U neku zdjelicu rastopio bi se pravi vosak od pčela. Odsječena je račvasta grančica i pripremljen tanki kanap. Vrhovi grančice odsjekli bi se do visine jednog centimetra od račve. U rastopljeni vosak potopio bi se kraj kanapa koji je pritisnut račvastom grančicom prema dnu zdjelice. Kanap bi se polagano provlačio kroz vosak ispod račve grančice. Kada bi se vosak stvrdnuo kanap bi se motao u valjak koji se zvao muket. Kod uporabe odmotao bi se navošeni kanap dva tri centimetra i zapalio. Kada bi se plamičak primakao kalemu muketa ponovno je odmotan i ostavljen da gori.

Podovi i tavanice u garevačkim kućama uoči Drugoga svjetskog rata bili su od drvenih dasaka. Na plafonu u prvoj prostoriji bila je kapandža – četvrtasti prorez kroz koji se penjalo na tavan. Na tavan se penjalo ljestvama koje su bile negdje uz kuću, često obješene ispod strehe (strije) na vanjskom zidu. Nedgje na sredini ove prostorije bila je u podu između dviju dasaka (podnica) prosječena «budža». Ova budža je služila za odlaganje nježnijeg smeća ispod kuće posebno kada se prostorija mela poslije objeda. Riječ «budža» također potječe iz turskog jezika a preme Rječniku stranih riječi znači «rupa». U ovoj prostoriji su u zimskim danima bile poredane uz duvar skemlijice, klupice za sjedenje.

Iz prve prostorije išlo se u drugu koja se zvala soba. I ona je imala jedan ili dva  pendžera. U ovoj prostoriji se redovito spavalo pa je stoga preko dana uvijek u «budžaku» bila skupljena slama i pokrivena ponjavom. Tu je ujedno bilo i nekoliko srgova ukovanih za grede na kojima su bile obješene (h)aljine posebno one «misne». U jednom sanduku držala se vrijednija roba: curske roze, plišane «šamije», a često i dukati... U ovu prostoriju se preko zime unosio tkalački stan na kome se tkalo domaće platno. Drugog namještaja skoro nije ni bilo osim što je i ovdje bilo nekoliko «čiviluka». Ova prostorija se zagrijavala tako da bi se otvorila vrata koja su povezivala ove dvije prostorije. Garevačke predratne kuće bile su pokrivene crijepom «biberom». Riječ «budžak» također je turskog podrijetla i potječe od riječi «bucak» a znači «skrovito mjesto u kući. U ovom slučaju znači «kut». «Šamija» pak znači «raznobojni rubac kojim žene povezuju glavu». Potječe od turske riječi «same» odnosno perzijske «šame».