Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  25. lipnja 2017.

 

Poratni Garevac: Udžera i ćiler (8. dio)

22. listopada 2008.
Piše: Anto Burić, svećenik

Pravo garevačko domaćinstvo osim kuće imalo je u istoj avliji još nekoliko potrebnih zgrada. Na prvom mjestu treba spomenuti «udžeru». Za razliku od tumačenja ove riječi, koja potječe od turske riječi «hǘcre» odnosno perzijske «hugrä» gdje kao tumačenje stoji: «pomoćna prostorija uz kuhinju, ostava», «udžera» u Garevcu je bile posebna zgrada. U cijelosti je bila napravljena od drveta, dasaka (podnica) i pokrivena crijepom. Sastojala se od samo jedne prostorije četiri do pet metara dužine i oko tri metra širine. Udžere nisu imale zidanog temelja nego su bile postavljene na nekoliko kamenova nosača. Zbog nestašice prostora u kući udžera je doista i služila kao ostava. Osim toga u udžeri su spavali tek vjenčani mladenci, odnosno oženjeni sin i snaha, dok im se sljedećeg ljeta nakon ženidbe ne napravi njihova kuća. U ovom slučaju u udžeri je bio sanduk koji je na sebi imao primitivno izrezbarene a ponekad i obojene ukrase. U tom sanduku  je bila  snahina roba koju je sa sobom, kao i sanduk, donijela o udaji. Kada se momak oženio, ako se nije radilo o najmlađem sinu, odmah sljedećeg proljeća 2Kucapristupilo bi se pravljenju nove kuće za novu obitelj. Kuća za sina redovito je pravljena u blizini roditeljske kuće. Stoga su donedavno prezimena u Garevcu bila uglavnom grupirana. Tako su se pojedni dijelovi Garevca prepoznavali po prezimenima. Govorilo se: «Kod Perića kuća, u Stanušićima, u Kaićima, u Jagustinima» i tako dalje. Čim bi netko tako rekao odmah su Garevljani i oni koji su poznavali Garevac znali gdje je to. U udžeri je, pošto je ona služila kao ostava, na prvom mjestu  bio «kadanj» u kome se držalo brašno. Riječ kadanj ne nalazi se ni u Rječniku stranih riječi ni u Hrvatskom enciklopedijskom rječniku pa jenajvjerojatnije lokalnog karatera. Stoga je potrebno dati njezino tumačenje. Kadanj u kome se držalo brašno ili žitarice u zrnu napravljen je tako što je otsječeno deblo vrbe ili topole visine oko jednog metra (što šire to bolje) i izdubljeno u sredini tako da je ostalo samo oko pet centimetara stijenke okolo. Jedna strana je potpođena. U kadanj se stavljalo samljeveno brašno. Bio je poseban kadanj za pšenično a poseban za kukuruzno brašno. Razumije se da je ovaj za kukuruzno bio puno veći jer se za prehranu koristilo uglavnom kukuruzno brašno. U udžeri se držala i rezerva soli i «gasa» - pertroleja. Tu se držalo i suho voće «ošap», rakijsko bure i uz bure «teglica, kova ili zemljani lonac sa svinjskom mašću i čvarcima, sito i koprena, «pola» za mjerenje žitarica, ponešto alata: kosa, sjekira, «budak», motike, srpovi...Negdje na gredi u udžeri vjesila je vreća s orasima, da ne bi bila na dohvat djeci i miševima. Riječ «(h)ošaf» potječe od turske riječi «hosaf» ili perzijske «hošab» u značenju «suho voće ili kompot od njega». Već je bilo spomenuto kako Garevljani nisu bili u dobrim odnosima sa slovom «h» pa se i «hudžera» izgovarala «udžera» a «hošaf» «ošaf». Gore je spomenuta i riječ «pola».  «Pola» je drvena posuda pravljena tako što je u obliku valjka savijena vrlo tanka daska (oko 5 milimetara) i s jedne strane zatvorena – podanita. U Enciklopedijskom rječniku navedena je za «polu» riječ «polovnjak» s tumačenjem: «žitna mjera od dvadest oka». Jedna oka je 1,281 kilograma. Pola je dakle sadržavala nešto preko 25 kilograma žitarice. Pole su u Garevac redovito donosili i prodavali Karavlasi. Riječ «koprena» u Garevcu se upotrebljavala za siti sa vrlo malim rupicama – gusto sito. Spomenuo sam da je uz bure bila «teglica». Moglo bi se pomisliti da je to mala tegla. No nije. Teglica je bila osušena tikva sa dugačkim vratom. Kada je tikva potpuno sazrela stavljena je na dugotrajno sušenje –godinu i više dana. Kada bi bila potpuno suha, a znalo se po tome, što su se sjemenke odvojile i kod treskanja zveckale, otsjekao bi se vršak vrata i probušila bi se rupa na suprotnoj širokoj strani tikve, na samom dnu. Šibom ili žicom pročišćen je dugački uski dio. Sa suprotne strane kroz rupu očišćene su sjemenke i meka unutrašnjost tikve. Tikva se nije nikada otvarala dok ne bude potpuno suha jer bi inače iznutra strunula. Kada je tikva bila potpuno očišćena i isprana, služila je za izvlačenje rakije iz bureta. Zato se i zvala teglica. «Teglila se», potezala rakija iz bureta tako što bi se tanki kraj uronio u rakiju kroz rupu na buretu a na suprotnu stranu kroz rupu ustima se izvlačio zrak, Tako se u teglici stvarao vakuum i rakija se penjala u teglicu. Kada se teglica napunila rakijom, brzo bi se na rupu uskog dijela – grlića stavio prst da ne ulazi zrak i teglica bi se izvadila iz bureta s rakijom. Eto tako su se ljudi snalazili prije nego je u uporabu došlo gumeno i plastično crijevo, pipa i kojekakve pumpice koje se danas koriste. Riječ «budak» prema Rječniku stranih riječi znači: «jednokraki ili dvokraki alat za kopanje – pijuk – tnokop». Potječe od turske riječi isto pisane.

Garevacka kuca

Na vanjskim zidovima «udžere» redovito su bili obješeni «kabastiji» predmeti. Riječ «kabast» potječe od turske riječi «kaba» i označava «predmet koji zauzima mnogo prostora». Tako su na vanjskim zidovima «udžere» vješane ljestve, volovski jaram, «sadžak», zubača, grablje, rogulje i drugo. Garevljani, naime, svoja polja poslije oranja nisu drljali nego «zubili» pa se stoga drljača zvala «zubača». Tu je još jedna riječ koja je danas rijetko u uporabi. To je riječ «sadžak». U Rječniku stranih riječi kao tumačenje ove riječi stoji: «željezni tronožac nad vatrom na koji se stavlja posuda za kuhanje». Sadžak se upotrebljavao za kuhanje «mela» te u jesen kada se «pekao» pekmez. Evo, u Garevcu se i pekmez pekao umjesto kuhao. I riječ «melo» je garevačka a upotrebljavala se za napoj, odnosno kuhanu kašu za svinje. Za riječ «rogulje» Hrvarski enciklopedijski rječnik veli: «drveno rašljasto oruđe obično s dva roga za skidanje sijena s plasta i bacanje stoci. No ponekad su rogulje imale i tri roga ili kako se u Garevcu govorilo «s dva ili tri «paroška»». Riječ «parožak» prema Hrvatskom enciklopedisjkom rječniku je: «jedan od šiljaka na vilama.

U navisu ili štali te negdje na vanjskim zidovima udžere ili koša bila su obješena dva – tri stara «sepeta» gdje su kokoši nesle jaja. No znalo se dogoditi da jednoga vrućeg ljetnog jutra mama k(v)očka iznenada dovede na doručak desetak malih, tek izleženih pilića koje je izlegla negdje u međi ili pod pod kućom i tako domaćici na radost poveća pernati fond. Riječ «sepet» potječe od turskoperzijske riječi «seped» a znači «koš od šiblja koji se nosi na leđima».

Manje i siromašnije obitelji koje nisu mogle napraviti pravu udžeru za iste potrebe ili im nije bila nužna, na isti način pravili su «ćiler» ili «kiler». Ova riječ kao i većina drugih stranih riječi koje su bile u uporabi u poratnom Garevcu, vuče svoje podrijetlo iz turskog jezika. U Rječniku stranih riječi stoji: «kiler» (izgovara se ćiler) stoji: «ostava, sobica za hranu». Manje vjerojatno je da potječe od latinske riječi «cellarium» koja ima isto značenje.   

kosOsim udžere svako domaćinstvo je imalo koš u koji se spremao «otrgani» kukuruz u klipu. Koš je redovito bio pravljen od letve ali je ponekad bio i spleten od trkalja – tankih motki ali uvijek pokriven crijepom. Kukuruz se u koš sipao kroz vrata na «dumenu» a uzimao kroz mala vratašca pri dnu na sredini koša. Riječ «dume(n)» ne nalazi se u Rječniku stranih riječi pa je vjerojatno lokalnog karaktera a označava trokutasti zid između rogova na zgradi. Ponekad se upotrebljavala i riječ «učelak».

Osim koša, ćilera i udžere u većine domaćinstava uz kuću bio je svinjac, kokošinjac i navis ili štala. Kokošinjci su bili okrugli i spleteni od trkalja – motki i pokriveni slamom. Navisi su bili staje za krupnu stoku i bili su napravljeni (spleteni) od trkalja s tim što su imali nekoliko jačih stupova koji su držali konstrukciju. Navisi su također bili pokriveni slamom. Zid ili dvorišna ograda od trkalja zvala se «šeper» pa su se i navisi odnosno štale spletene od trkalja zvale šeperače. Riječ «šeper» ne nalazi se u Rječniku stranih pa je njezino podrijetlo upitno. No interesantno je da je  jedan od najznamenitijih hrvatskih sinova, pokojni kardinal Franjo Šeper, imao istu rijč kao prezime. Zidovi štala šeperača izvana i iznutra oblijepljeni su glinom a često i «balegom». Hrvatski enciklopedijski rječnik za riječ «balega» donosi tumačenje: «općebalkanska pastirska riječ za goveđi izmet». Potječe, vjerojatno od albanske riječi «balëgë». Ispred svinjca bio je ograđen prostor koji se zvao «obor» a ispred navisa «tor». Riječ «obor» je prema Hrvatskom enciklopedijskom rječniku praslavenskog podrijetla i glasi «oborъ». Obor i tor je ograđen prostor u kome su boravile svinje i goveda kada bi napustili svinjac ili navis. Obor oko svinjca bio je sapleten od trkalja – šeper, dok je tor oko navisa bio redovito zatvoren «baskijama» ili «vrljikama». Baskija prema Rječniku stranih riječi znači: «grubo otesano tanko stablo - žioka. Potječe od turske riječi «baski».

Garevačka domaćinstva u velikoj većini nisu držala ovce ni koze. Za to su postojala dva razloga. Prvi razlog je što posavska janjetina nije baš ukusna zbog vrste trave koju stoka konzumira. Drugi pak je čisto praktični razlog. Naime posavska ispaša je puna čičaka koji se hvataju za runo u toj mjeri da vuna postaje skoro neuporabljiva. Garevačke avlije, dvorišta bila su ograđena «tarabom». I riječ taraba je turskog podrijetla od istovjetne riječi «taraba» ili «daraba» što znači «drveni plot oko seoskog imanja ili dvorišta».

Kuće u ono doba, razumije se, nisu imale zahod u svome sklopu. Nije se tako ni zvao. U Garevcu je to bila «ćenifa» (ćanifa). Rječnik stranih riječi za riječ «ćanifa» donosi tumačenje: «nužnik od dasaka na otvorenom prostoru». Potječe od turske riječi «kenef» ili perzijske «känf» a znači «zaštititi». Tako su i garevačke «ćanife» bile napravljena od starih podnica - dasaka ili ispletene od trkalja, zaklonjene od pogleda, negdje u blizini kuće. Bili su to, danas bismo rekli, zahodi čučavci. Ispod poda u ćanifi bila je iskopana rupa(ča). Toalet papira ili novina u poratno vrijeme nije bilo. Kako su održavali higijenu poslije velike nužde, domišljajte se sami i oni su se domišljali. Nemojte da vam slučajno padne na pamet kopriva. Rupača u zahodu se s vremena na vrijem praznila iznoseći na bašču njezin sadržaj. Neposredno poslije rata za ovaj posao najzgodniji alat bio je vojnički šljem – kaciga nasađen na motku. Često se nužda vršila negdje za međom. Zato je u tom kraju, kada bi netko htio društvu na malo kulturniji način reći da ide vršiti nuždu, rekao: «Idem za među».

Kupatila poslije rata također nije bilo u sklopu kuće. Čeljad se kupala u «lavoru» u nekoj sporednoj zgradi, udžeri ili štali. U ljetnim mjesecima najzgodnije je to bilo obaviti na Bosni.