Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  18. studenoga 2017.

 

Uz 20. obljetnicu smrti svećenika Ante Bajića

6. studenoga 2013.
Svećenik Anto je ugradio cijelo svoje biće u život Vrhbosanske nadbiskupije. Volio je malog čovjeka bosanske grude i bio mu je neobično blizu u svim njegovim životnim tokovima.

Na današnji dan, prije 20 godina otišao je u susret nebeskom Ocu vlč. Anto Bajić (Karačić) koji je tada bio župnik u Žabljaku. Svjetlo dana ugledao je 22. rujna 1932. godine u Čardaku. Gimnaziju je svršio u sjemeništu na Šalati u Zagrebu, a studij teologije u Đakovu gdje je na Petrovo 1956. bio zaređen za svećenika. Kratko je vrijeme je službovao kao kapelan u Modriči i Brčkom. Bio je župnik u Jelaškama, Solakovoj Kuli, Skopaljskoj Gračanici, a od god 1982. pa do smrti u župi Žabljak gdje je doživio strahotu ratnih razaranja.

Bajic_AntoNa montiranom procesu god. 1959. osuđen je na dvije i pol godine zatvora od čega je u zatvorskoj ćeliji proveo dvije godine.

Svećenik Anto je bio poznat kao marljiv i praktičan pastoralac i vrstan propovjednik. Svojim je idejama često prednjačio u nadbiskupiji; jedan je od prvih svećenika u Vrhbosanskoj nadbiskupiji koji je prije rata u župi Žabljak oživio djelovanje Caritasa. Bio je poznat kako dobar graditelj pa je u svim župama, gdje je službovao, gradio crkve i župske kuće. Kao član građevinskog odbora Vrhbosanske nadbiskupije neobično se angažirao na obnovi Vrhbosanske katoličke bogoslovije sredinom sedamdesetih godina. Jedno je vrijeme bio član svećeničkog vijeća Vrhbosanske nadbiskupije.

Svećenik Anto je ugradio cijelo svoje biće u život Vrhbosanske nadbiskupije. Volio je malog čovjeka bosanske grude i bio mu je neobično blizu u svim njegovim životnim tokovima. Za vrijeme ratnih stradanja usorskog kraja osao je cijelo vrijeme uz narod Žabljaka i cijele Usore, ne želeći ga ostaviti usprkos već narušenom zdravlju. U teškim ratnim Bajic_Anto1prilikama obavljao je pastoralni rad u župi sve do svoje smrti u petak, 6. studenog 1993. Prvo je bio pokopan na mjesnom groblju u Žabljaku, a u subotu 18. travnja 2009. njegov brat Ivo, sestra Kaja i rodbina prenijeli su njegovo tijelo i sahranili ga u čardačkom groblju.

Anto je bio komunikativan, srdačan i neobično gostoljubiv. Imao je istančan osjećaj za potrebe ljudi u nevolji i nastojao im je pomoći koliko mu je bilo u moguće. Širio je pobožnosti Prečistoj Djevici i Presvetom Srcu Isusovu te se zauzimao za svećenička zvanja. Župljani su ga cijenili i rado mu se navraćali jer su uz njegovu gostoljubivost čuli lijepu riječ koja je često puta bila potkrijepljene šaljivim dosjetkama.