Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  24. ožujka 2017.

 

Poratni Garevac: Vodir i belegija (9. dio)

30. listopada 2008.
Piše: Anto Burić, svećenik

Kako je već rečeno i poznato skoro svi Garevački sposobni muškarci su u drugoj polovici svibnja 1945. godine odvedeni iz Burića štale i pobijeni. Drugo zlo koje je bilo prisutno u poratnom Garevcu je to što je u vrijeme petgodišnjeg rata skoro sav stočni fond u Garevcu nestao. Jedan dio je poklan a drugi dio su pljačkaši kod upada u selo otjerali. Sjemena nije skoro ni bilo. Nekoliko godina njive nisu čestito obrađivane pa su polja bila zapuštena. Jednostavno rečeno: nije moglo biti gore. Svršetkom rata trebalo je, dakle početi skoro ispočetka. Glavnina posla, obrađivnje zemlje, pala je na leđa žena udovica i nejake djece. No nije se gubila nada. Naprotiv, u sve je Garevljane ušla neka nepoznata snaga i tihi prkos ili bolje reći ponos, sažet u riječima koje nikad nisu izrečene ali su življene: «nećete uspjeti u onom što ste zamislili. Živjet će ovaj narod. Opstat će Garevac». I doista. Malo pomalo Garevac se oporavljao. S teškom mukom i sporo, ali se vidjelo da stvari kreću nabolje. Garevljani su radili a Bog je blagoslivljao. Dječaci su pomalo dorastali u mladiće a curice u lijepe garevačke cure. Tuga se pomalo pretvarala u radost. Kroz suze i plač rađala se pomalo i pjesma. Ona na poljima i ona na večernjim sijelima.

Poratni Garevac je živio isključivo od onoga što je u jesen ili proljeće posijao i u jesen ubrao. Zemlja je bila jedini izvor prihoda, svega što je bilo potrebno da bi se opstalo. Trebalo je prehraniti brojnu siročad i državi namiriti, do tada nezamiliv namet - obavezu. Trebalo je opresti i otkati ono što će se nositi. Tvorničkih ili službeničkih radnih mjesta nije u Garevcu i Modriči ni bilo, a i da ih je bilo ne bi dopali «ustaškom Garevcu». Garevački seljak je to osjetio i vidio pa je sve svoje znanje i snagu usmjerio na zemlju. Stoga su oči Garevljana cijelu godinu bile uprte u zemlju i nebo. U zemlju, raste li i napreduje li ono što je posijao, a u nebo, hoće li pasti potrebna kap kiše i oploditi uloženi trud ili, ne dao Bog, led, koji bi mogao uništiti sav njihov trud i muku, što je nekoliko puta i bilo. Garevljani su sve stavljali u Božje ruke. Krvavo su radili i usrdno Boga molili da blagoslovi njihov trud. S tim i takvim brigama i nadanjima Garevljani su navečer lijegali i ujutro ustajali.

Između Garevca i Gornjih Kladara te Modriče prostirao se ogroman kompleks obradive zemlje, nekoliko tisuća «duluma», koji se zvao Carevina. Poslije Drugoga svjetskog rata Carevina je nacionalizirana i pretvoren u državno «Poljoprivredno dobro dr. Mujbegović». Na sjeveru i sjeverozapadu selo Garevac se naslanjalo na polja uz rijeku Bosnu. Osim ovih posjede uz rijeku Bosnu Garevljani su imali svoje posjede i preko Bosne. Njive u polju pored Bosne uz Garevac zvale su se Vrbaci, Novine i Božićke a ona preko Bosne Garevljani su zvali Gornje polje. U Gornje polje prelazilo se preko rijeke Bosne skelom koja je skoro svake godine bila na drugome mjestu , nekad nizvodno a nekad uzvodno, jer je Bosna skoro svakog proljeća mijenjala svoj tok. Ljeti pak kada Bosna opadne u Gornje polje prelazilo se preko gaza koji je također mijenjao svoje mjesto. Posjede koji su se nalazili između Garevca i Donjih Kladara mještani su zvali Bare.

U Gornjem polju i posjedima s desnu stranu Bosne, dakle one uz Garevac, sijalo se uglavnom žito (kukuruz). U Garevcu nije postojala riječ kukuruz. Po žitu su se sijale (sadile) bundave, posebna vrsta gra(ha) koji se zvao žitar, te ponešto sirka. Ovo područje je više pjeskovito i vlažno pa je za spomenute kulture bilo Bogom dano. U Barama pak koje su nekoliko metara na višoj nadmorskoj visini, s drugačijim sastavom tla i manje vlage, sijala se uglavnom pšenica, (Garevljani su govorili šenica) a ječam i zob manje, i koristile su se za proizvodnju sijena ili za ispašu stoke. Te njive, koje su bile za ispašu zvali su se travnjaci. Zemlja se poslije rata obrađivala isključivo ručno i volovskom zapregom. Rijetko tko je imao konje. Za traktore i sve one moguće današnje priključke Garevljani tada nisu ni čuli.

Pšenica, koja je kako rekoh sijana na Barama, sijala se i kosila ručno. Ručno posijati (p)šenicu nije znao svatko. Trebalo je znati rukom razbaciti sjeme da jednoliko padne na svim mjestima. Nije smjelo biti «omašica». Vjerni svojim pređima garevački sijači bi, kada ujesen počinju sijati prvu njivu, s vrećom oko vrata punom pšenice, klekli na njivu i prekrižili se a zatim bi jednu šaku pšenice bacali «u nebo» uz riječi: «pticama nebeskim», drugu u među uz riječi: «crvima zemaljskim» a treću bi tek bacali na pripremljenu zemlju.

Kod kosidbe snopovi su vezani u užad. Kada bi pšenica dozrela za kosidbu domaćin bi kućnu čeljad dizao već oko četiri sata ujutro i išli bi plesti uža od načupane pšenice. Uža koja su trebala za taj dan morala su biti isplesti  prije nego se «digne» rosa. Kako je bilo teško ustati u to doba poslije jučerašnjeg napornog rada i svega par sati spavanja, možemo samo pretpostavljati. No moralo se. Zrela pšenica nije mogla i smjela čekati.

Za vrijeme poljskih poslova dakle i za kosidbu objed se odnosno donosio se na njivu.

Za kosidbu pšenice trebale su najmanje tri osobe: kosac, kupelica i užar koji je ujedno i vezioc. Dok je kosac kosio prvi otkos za njim je kupelica srpom skupljala pokošenu pšenicu i stavljala na uža(d) koju je užar prostirao (bacao) na potrebnim razmacima. Kada je kosac kosio drugi otkos, kupelica bi stavljala na iste hrpe na uža(d) sakupljenu pšenicu, a dosadašnji užar pretvarao se u vezioca i vezao snopove. Ponekad su, ako je njiva bila veća, kosila po dva kosca. U tom slučaju bi bile dvije kupelice jedan užar i jedan vezioc, jer se poslije svaka dva otkosa vezao snop.

Prave kose «kovanice» su se posebno cijenile i redovito kupovale na «vašarima» u Modriči, Odžaki li Bosanskom Šamcu (Garevljani su govorili «vašer»). Kose kovanice donosili su kovači iz Srednje Bosne. U svakom selu bilo je po nekoliko starijih ljudi koji su znali između mnogo kosa izabrati one najkvalitetnije. Kvalitetu su ocjenjivali pomoću dva drvca šibica. Kako? To su znali samo oni i čuvali su tajnu. Kosišće se pravilo redovito od lipovog drveta, jer je lagano. Na kosu je za kosidbu pšenice stavljan «pucanj» za razliku od košenja sijena kada ga nije bilo. Bila je to malo jača šiba dužine tek nešto preko jednog metra. Donji, deblji kraj šibe učvršćivao bi se žicom na sredinu kosišća a tanji bi se savio prema naprijed, prema kosi. Kada je savinut na sedamdesetak centimetara od kosišća vezan je špagom za «grivnu» na kosišću. Pucanj je bio točno toliko dug da kod zamaha kose sve otsječeno klasje složi na otkos. Ako je bio kraći onda je otsječeno klasje ostajalo nesloženo. Ako je pak bio duži kod zamaha je zapinjao za neotsječeno klasje i ometao kosidbu. Zbog toga je svaki kosac prema svojoj visini namještao pucanj. Prema Hrvatskom enciklopedijskom rječniku «grivna» je: «obruč manje veličine koji služi da se što učvrsti, pritegne». Grivnom se pritezala kosa na kosišće i redovito je imala vijak koji se pritezao imbus ključem. Pšenica se uvijek kosila tako da se pokošeno klasje slagalo (nalagalo) na nepokošeno, a ne na suprotnu stranu na zemlju («na izmavu» kako se govorilo). To se radilo radi lakšeg kupljenja. Kao pribor za košenje kosac je uz ostalo morao imati «klepac» i «babicu». Riječ «klepac» prema Hrvatskom enciklopedisjkom rječniku dolazi od riječi «klepati» što znači: «odmjerenim kucanjem pomoću čekića izravnavati sječivo kose, otkivati». «Klepac» je dakle vrsta čekića uglavnom od čelika. Babica je služila kao podloga za otkivanje kose. Bio je to komad červtrastog čelika oko deset centimetara dužine i pet centimetara debljine na vrhu u obliku kocke. Drugi kraj je šiljast i taj se zabijao u drvo ili tvrdu zemlju. Na onaj gornji, četvrtasti  dio naslanjala se kosa kod otkivanja.

kosacZa riječ «vašar» Rječnik srani riječi kaže: «sajam koji osim trgovine uključuje i razna tabavna i društvena zbivanja». Dolazi od mađarske riječi «vásár».

Prilikom košenja kosac je na kanapu oko pojasa ili na remenu nosio «vodir» i u njemu malo vode, mazalicu i «belegiju». Kao vodir često je služio volovski rog, a ako nije bilo roga onda je izduben komad drveta u obliku lijevka u koji se ulila voda, ili napravljen od lima u obliku izduženog lijevka. Mazalica je napravljena tako da je na klipić dužine petnaestak centimetara učvršćen komadić krpice kojim se vlažio brid kose prije oštrenja.

Riječ «belegija» dolazi od turske riječi «bilegi» a znači: «kamen za oštrenje noževa, britava, kose – brus». Za riječ «vodir» Hrvatski enciklopedijski rječnik donosi sljedeće tumačenje: «posuda u kojoj se za pasom nosi voda u kosidbi – brušnjača».

Često se na televiziji i na internetu, kada se prikazuju neki narodni običaji, mogu vidjeti kosci koji su prikazani na potpuno pogrešan način. Na tim slikama i muškarci i žene su obučeni u svečane narodne nošnje, čak se ponekad mogu vidjeti i dukati svezani ispod vrata žena i djevojaka koje su došle na kosidbu. Glupo. Tko je u tako težak posao oblačio misne (h)aljine a pogotovo vezao dukate. Oblačilo se ono najjednostavnije jer se znalo da će tijekom dana i posla biti puno znoja i prašine. 

Pred sam mrak, ili ako je njiva bila u cijelosti pokošena ranije, ili pak prijetila kiša, snoplje se stavljalo na hrpe koje su se zvale «granice». Postojale su male i velike granice. Prema broju granica cijenilo se kakav je urod po dulumu dotične godine. Granice su se formirale tako da se na zemlju stavio jedan snop. U produžetku ovog snopa na jednu i na drugu stranu, klasjem okrenutim prema sredini, stavljana su još dva snopa. Nakon toga poprijeko su stavljena druga dva snopa s klasjem također okrenutim u sredinu, tako da su sada s prethodnim činili križ. Ponovno se sada stavljala nova dva snopa na one prve zatim na one druge poprijeko i tako do završetka granice. Na vrh granice stavljao se na sredinu križa jedan snop. Tako je za slučaj kiše klasje pšenice koje je sve bilo okrenuto (složeno) u sredinu bilo, koliko toliko zaštićeno. Male granice su imale po četiri snopa u svakom kraku križa. Ukupno dakle s ona dva snopa na početku i na kraju, osamnaest snopova, a velike po pet snopova u križu plus dva – najdonji i najgornji, ukupno dvadese i dva snopa. Granice su se uvijek slagale po hrbtu «razora» a ne u dolu. «Razor» je dio njive između dviju dola. Nakon kosidbe nastojalo se, što je moguće prije, snoplje prevesti na gumno gdje se slagalo u «kladnje». Kladnje su bile veliki kupovi u dnu okrugli, prečnika po nekoliko metara i prema vrhu sve uži. Klasje snopova okretano je na nutarnju stranu kladnje.

Riječ «kladnja» vjerojatno je lokalnog karaktera.

Nakon što su snopovi složeni u granice slijedilo je grabljanje. To je bio posao koji su obavljala ona odraslija djeca. Grablje su bile široke do dva metra, drvene, ručne izrade. Grabljalo se tako da što su se grablje vukle  s kraja na kraj njive, redovito po širini, te se išlo u suprotnom smjeru vukući grablje uz ograbljani dio. Nakupljeno klasje na grabljama ostavljalo se na hrpe i na koncu se skupljalo na jedno mjesto. No s grabljanjem posao oko prikupljanja pšenice nije bio dovršen. U pokošeno područje puštala se stoka – goveda, a djeca koja su čuvala goveda pristupila su «paljetkovanju». Ručno su prikupljali preostale klasove pšenice i slagali u rukohvat - «kiticu». Djeca bi navečer upaljetkovanu pšenicu, složenu u kitice i povezanu, dali roditeljima, uglavnom mami, a oni su im za nagradu davali pokoju kocku šećera ili bi, kada je sve sabrano, curicama kupili «šamiju» a dječacima «čakiju».

Prema Hrvatskom enciklopedijskom rječniku «paljetkovati» znači: «kupiti ostatke koji su ostali poslije uklanjanja ljetine – pabirčiti».

Poslije «paljetkovanja» dakle nije ostao niti jedan klas neiskorišten – neubran. Za vrijeme paljetkovanja djeca su posebno morala paziti da obijesno goveče ne razbuca granice, što je volovima i mladoj junadi bio poseban užitak. Iz opisa samo ovog posla vidljivo je koliko je truda trebalo uložiti za komadić kruha. Tako stečen komadić kruha u garevačkim kućama bio je svetinja i nikada nije završavao u kanti za smeće.

Riječ «šamija», koja je gore spomenuta dolazi od turske riječi «same» odnosno perzijske «šäme» a znači: «tanki raznobojni rubac kojim žene povezuju glavu». «Čakija» je nožić na preklapanje a dolazi od turske riječi «çaki».

Kosci su bili vrlo cijenjeni, možemo slobodno reći najcjenjeniji radnici, vjerojatno zbog težine posla koji su obavljali. Zbog toga su domaćice posebnu pažnju posvećivale ručku koji će se odnijeti koscima. Uvijek je to bila obilatija i «jača» hrana jer je kosidba, koja se uvijek odvijala po ljetnoj žegi, u dugim ljetnim danima, vrlo naporan posao. Ručak se uvijek nosio na njivu gdje se i ručavalo. Uglavnom se sastojao od krumpira (kompira) pečenog na «tepsiji», (Garevljani su govorili tevsija) pečenog pileta, pite, te najčešće «satrce» kao salate. Rjeđe se nosilo kuhano jelo. Ako se nosilo onda je to bio «nagusto» kuhani krumpir ili grah u kojem je skuhan komad svinjskog mesa ili slanine. Od pića nosila se samo rakija. Pive i sokova u ono doba nije bilo, a vino se u Posavini nije nikada ni pilo iz jednostavnog razloga jer se nije uzgajalo grožđe. Umjesto svega spomenutog pila se samo voda. Za nošenje vode na njivu koristila se «testija». Ručak koscima je nošen u korpi a na zemlju se kao stolnjak prostirala «bošča».

Riječ «satrca» je vjerojatno lokalnog karaktera jer je nema ni u Rječniku stranih riječi ni u Hrvatskom enciklopedijskom rječniku. Radi se naime o sitno narezanom mladom luku (i pera i glavice) pomiješanim sa mladim sirom i «kajmakom», sve izdrobljeno rukom. Vjerojatno zbog toga što se mješavina drobila - «satirala» rukom i zove «satrca». Riječ «kajmak» turskog je podrijetla i potječe od riječi «kaymak». Prema Rječniku stranih riječi «kajmak» znači: «ono što se dobije kada se kuhano mlijeko obere – skorup». Ovakvog kajmaka u Garevcu nije bilo niti je bio poznat. No postojao je kamak koji se hvatao na površini kada se mlijeko kiselilo. U hrvatskom riječniku za ovaj proizvod upotrebljava se riječ vrhnje. Riječ «pita» prema Rječniku stranih riječi je: «jelo od naslaganih listova tijesta među koje se stavlja slatki ili slani nadjev». Dolazi od turske riječi «pite» ili novogrčke «pétta».

Riječ «tepsija» potječe od turske riječi «tepsi» a znači: «okrugla niska, plitka posuda u kojoj se peče – padela». I riječ «testija» je također turskog podrijetla a dolazi od riječi «testi» ili perzisjkog od riječi «desti» što prema Rječniku stranih riječi znači: «velika glinena posuda  (5-10 lit), uskog grlića s ručkom u kojoj se nosi voda». Testija je bila vrlo pogodna za ovu nakanu jer je dugo čuvala vodu da se od ljetne vrućine ne umlači. Kada bi se netko napio vode iz testije ponovno ju je stavljao negdje u među ili u granicu da je tako zaštiti od sunca. Treba imati na umu da u ono vrijeme nije bilo kanistera i plastičnih boca a bunar s kojeg se donosila voda ponekad je bio i po nekoliko kilometara udaljen. Prema istom Rječniku riječ «bošča» potječe od turske riječi «bohça» ili perzijske «bogče» u značenju: «prekrivač stola – stolnjak».

Kada su sve njive pokošene snoplje je dovoženo na vršidbu. U malo većoj njivi neposredno uz dvorište napravljeno je «gumno». Garevljani su govorili guvno. Prostor na kojem će se sadijevati (Garevljani su govorili «diti») «kladnje» i gdje će biti «dreš» pokošen je i pokupljena trava. Veća domaćinstva koja su imala više pšenice pravila su vlastita gumna, dok su se oni koji su imali manje pšenice za vršidbu grupirali po nekoliko domaćinstava na jednom gumnu. Svakako, vodilo se računa da na jednom mjestu bude što više kladnji pšenice da se dreš ne mora često premještati. U Garevcu je poslije Drugoga svjetskog rata bio svega jedan ili dva dreša. Jedan je imao Jozo Stanušić, zvani Matukić a jedan je bio u Perićima. Matukićev dreš, koji je vršio pšenicu po Trnjanima i Bajama pokretao je stroj na vodenu paru. Bio je u obliku lokomotive parnjače s tim što nije imao vlastiti pogon nego je od mjesta do mjesta prevožen zapregom. Pod kotlom koji je proizvodio paru bilo je ložište u koje su se ložila drva. Razumije se da je zbog toga postojala velika opasnost da se zapale kladnje i slama koje je u vrijeme vršidbe bilo na sve strane. Pogon s parnog stroja išao je s velikog točka preko «kaiša» na mali točak na drešu. Stroj je imao ugrađenu vrlo snažnu sirenu kojom je upozoravao radnike na prijekid ili početak posla. Iznenadnim sviranjem su ujedno plašena i razgonjena djeca ako su se primakla nekom opasnom mjestu kod vršalice. Za njih je pak vršidba bila događaj za pamćenje.

dresZa vršidbu je trebao velik broj radnika. Ni jedno domaćinstvo nije ih moglo imati dovoljno pa su se vršioci uzaimali i vraćali. U vrijeme vršidbe na kladnji je bio jedan ili dva snažna muškarca koji su bacali snoplje na dreš. Na samom drešu bilo je dvoje radnika. Redovito je to bio jedan muškarac i jedna žena ili djevojka. Žena je uzimala snopove koji su bačeni sa kladnje na dreš, dodavala muškarcu koji je «hranio» dreš, odnosno stavljao u vršalicu i nožem prerezivala uže. Ranik koji je (h)ranio vršalicu morao je voditi računa da ne stavlja odjednom cijeli snop nego da ga ravnomjerno rasporedi, s klasjem okrenutim prema dolje, da bi pšenica bila bolje obijena sa klasova a ujedno da ne zaglavi valjke u drešu. Kod zadnjeg dijela dreša bilo je najmanje četvero radnika, uglavnom mlađih žena ili djevojaka koje su odnosile slamu. Slamu koja je bila ovršena i donesena ispod dreša sadijevalo se u «volijake» - kupove – velike plastove, negdje u blizini štale ili navisa. I tu su radila dva radnika. Jedan, uvijek muškarac, djeo je slamu u «volijak» a drugi, mogla je to biti i ženska osoba bacao je naviljke. Jedna ili dvije djevojke ili žene odnosile su pljevu koja se u drešu odvajala od slame i odlagala na posebno mjesto. Na «džakovima» su radili dvojica muškaraca. Njihova je dužnost bila pratiti kako se pune džakovi. Kada je džak bio pun, zatvarao bi se dovod, džak se skidao, povezivao «uzicom» i odnosio na vaganje, zatim u udžeru ili sklanjao na «kamaru» a na njegovo mjesto pričvršćivao bi se drugi prazan džak. Sve je trebalo raditi brzo jer vršalica nije zaustavljana. Neposredno poslije rata nije bilo današnjih vaga nego se teret vagao na «kantar».  Vršidba je bila užasno prljav posao. Posebno su to osjetili oni radnici koji su radili na slami i pljevi. Da se koliko toliko zaštite preko usta i nosa povezivali bi krpu.

parnjacaGore upotrijebljena riječ «dreš» potječe od njemačke riječi «dreshen = vršiti žito». Dreš je dakle vršalica. Riječ «džak» potječe od mađarske riječi «zsák» a znači vreća. «Kamara» je turska riječ i znači «hrpa», «gomila». Riječ «kantar» dolazi od turske riječi «qintar» i znači ručna sprava za mjerenje bez utega i plitice, ili od latinske riječi «centenarius» - «centum = sto».

Matukićevu «parnjaču» kasnije će zamijeniti traktori a još kasnije doći će kombajni pa će za kosidbu i vršidbu trebati svega dva - tri radnika umjesto onih petnaestak koji su ranije radili kod kosidbe i vršidbe. No dok to dođe Garevljani će nabiti mnogo krvavih žuljeva, proliti po Barama desetke litara znoja i udahnuti na kilograme prašine.