Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  24. rujna 2017.

 

Oporuka vlč. Ante Bajića

31. listopada 2008.
Priredio: Anto Burić, svećenik

Nakon što smo objavili prilog o vlč. Anti Bajiću, povodom 15.-te obljetnice njegove smrti, primili smo dopis vlč. Ante Burića sljedećeg sadržaja:

 

Sa vlč. Antom Bajićem sam bio u Žabljaku, budući da zbog ratnog djelovanja nisam mogao boraviti u Ularicama, gdje sam bio župnik. Velečasni Anto je, kako naš narod kaže, umro na mojim rukama. Ja sam mu podijelio sakramente poputbine nakon čega je prevezen u bolnicu u Tešanj gdje je i umro. Velika je bila borba tešanjskih liječnika da mu spase život ali nisu uspjeli. Poslije njegove smrti, radi ratnih okolnosti u kojima smo se tada nalazili, morao sam biti izvršitelj oporuke u onoj mjeri u kojoj se mogla provesti. Tu oporuku i danas imam kod sebe pa ovdje donosim neke njezine dijelove. Oporuka je pisana svojeručno, a datirana je 9. veljače 1990. godine.

 

Evo nekih dijelova:

 

«Ovu oporuku pišem pri punoj svijesti, svake misli ovdje napisane svjestan i za svako djelo odgovoran.

Dragom Bogu zahvaljujem za dar života, za dobro zdravlje iako se nakon infarkta pogoršalo. Hvala mu za sve sposobnosti kojima me obdario.

Svojim roditeljima zahvaljujem za dar života, za kršćanski odgoj, svome bratu Ivi, sestri Kaji, njihovoj djeci i svoj rodbini hvala za ljubav i pažnju kojom me okružuju sve do sada.

Svojim učiteljima, profesorima i odgojiteljima zahvaljujem za svaku riječ i svaku spoznaju koju sam od njih stekao te sam intelektualno spreman postao svećenikom.

Dragom Bogu, Svetoj Crkvi zahvaljujem posebno za dar svećeničkog zvanja i mogućnost da sam kao svećenik mogao raditi za Božje Kraljevstvo. Ovo smatram najvrjednijim u svom životu. Nikakve druge vrijednosti i nemam osim vrijednosti koju kao svećenik ostavljam. Svećeničkog zvanja uvijek sam svjestan bio i nastojao sam Crkvi pružiti sve svoje sposobnosti da se i po meni izgradi Kristovo spasenje u dušama.

Zahvaljujem svim svojim župljanima gdje sam kao župnik službovao ili kao župnik radio, za sve njihove molitve, razumijevanje, za svaku lijepu riječ i svaki dar koji su mi pružili.

Oni su mi omogućili graditi materijalne crkve ali još više graditi Kristovu Crkvu u njihovim dušama i obiteljima.

Sve molim, ponajprije dobrog Boga da mi sve grijehe oprosti, a zatim sve ostale da mi oproste ako sam ih na bilo koji način uvrijedio. Moj je karakter eksplozivan, nagal, u revnosti sam pregonio, sigurno ponekog uvrijedio, oprostite mi. Oprostite mi i vi ako sam koga sablaznio. Ljudima je slabost veća od kreposti. Svima opraštam, sve molim da mi oprostite.

Želio sam raditi kao svećenik-župnik na seoskim župama i to mi je do sada bilo omogućeno. Izbjegavao sam gradske župe znajući da bi moja plahovita narav smetala građanima.

Želim umrijeti kao svećenik u jedinstvu s Katoličkom Crkvom a Krista Prvosvećenika molim da me pribroji među svoje svećenike makar na posljednje mjesto jer sam svjestan svoje neznatnosti i grješnosti.

Poslije moje smrti želim da se ovo učini:

Moje tijelo neka se sahrani u obiteljsku grobnicu u Čardaku....

Ako ikako bude moguće želio bih da se za mene služi ukopna sveta Misa u čardačkoj crkvi jer sam tu imao i Mladu misu.

 

Slijedi popis komu i što ostavlja.

 

Po mom shvaćanju ono bitno iz njegove oporuke nije moglo biti provedeno. U času smrti velečasnog Ante Usora i Tešanj su bili u jedanaestmjesečnom okruženju, sa svih strana od Srba. Ni ptica nije smjela k nama niti od nas. Stoga je velečasni Anto pokopan na žabljačkom groblju, a ne u Čardaku kako je zaželio. Ni misa zadušnica nije služena u Čardačkoj crkvi jer je tada već bila srušena. Na sprovodu velečasnog Ante bilo je oko tri tisuće osoba, uglavnom muslimana jer je Hrvata u to vrijeme u Usori bilo jako malo. Muslimani su došli zahvaliti pokojnom Anti za obilnu pomoć koju su dobivali preko žabljačkog Caritasa, koji se na rat spremao dugo prije okruženja. Na sprovod je došlo kompletno civilno i vojno vodstvo Mjesne zajednice Usora i 110 HVO brigade, predstavnici Armije Bosne i Hercegovine iz Tešnja, gradonačelnik i sve civilno vodstvo iz Tešnja, brojni doktori i bolničko osoblje iz tešanjske bolnice, predstavnici Crvenog križa iz Tešnja i mnogobrojni obični ljudi. Svi su oni došli pješice, neki iz udaljenosti od desetak i više kilometara, jer nije bilo goriva. Mnogi od prisutnih su plakali. Sjećam se jednog starog muslimana, koji je pred crkvom prije sprovoda rekao: «Ja se ne sramim i ne bojim reći da je mog unuka Benjamina, othranio Bajićev Caritas!»