Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  20. srpnja 2017.

 

Iz zahvalnosti prema vlč. Bajiću

31. listopada 2008.
Priopćio: Anto Burić, svećenik

Kada sam već spomenuo neke oklonosti oko smrti i sahrane pok. Ante Bajića spomenut ću i sljedeći slučaj. Ne spomeninjem ga da bih udovoljio onoj izreci: «De mortuis nihil nisi bene», nego jer je to vrlo simpatična činjenica.

Naime, dugo godina prije rata i u samom ratu, direktor Crvenog križa bio je gospodin Sead Smailbegović, sada već pokojni. Premda invalid od svoje dvadesete godine, u kolicima, nikada nije izostao od posla. Cijelo područje Tešnja i Usore poznavalo ga je i cijenilo zbog njegove humanitarne zauzetosti. Dovoljno je bilo reći Sejo i svi su znali o kome se radi. Bio je veliki prijatelj i poštovalac pokojnog Bajića. Često bi ga njegova tajnica, gospođa Emira Đonlagić dovezla autom u Žabljak na dogovor i kavu kod velečasnog Bajića. Među prvima koji su saznali za smrt pokojnog Ante bio je i Sejo, jer je Crveni križ djelovao u sklopu i u prostorijama tešanjske bolnice gdje je pokojni Bajić umro. Pokojni Sejo imao je jednu karakteristiku da zbog nekog uzbuđenja ili straha nije u životu nikome bio na sprovodu. Čak ni svome bratu. Jednostavno nije mogao. No kada je umro pokojni Anto Bajić, Sejo je pozvao doktora Čabrića, zamolio ga da mu na dan sprovoda dade neki sedativ da bi mogao prisustvovati sprovodu. I prisustvovao je. To je bio prvi sprovod u njegovih šezdesetak godina kome je prisustvovao. Nekoliko godina nakon smrti pokojnog Ante muslimani su dolazili na njegov grob i palili svijeće, premda to nije njihov običaj.

Druga zgoda vezana uz život i djelovanje pokojnog velečasnog Ante Bajića zbila se također u vrijeme rata. Naime u tešanjskoj bolnici konstatirano je da velečasni Anto Bajić mora na operaciju. Budući da tešanjska bolnica nije imala ni kvalificirane stručnjake ni uvjete za tu operaciju pokojni Anto Bajić je trebao poći u Zagreb preko Banja Luke i u organizaciji banjalučkog Caritasa. To znači da je trebalo ići preko srpskog teritorija. Počeli smo pregovore sa Srbima. Prihavtili su i zatražili da se ispune neki uvjeti. Jedan od uvjeta je bio da će sanitarno vozilo koje bude vozili velečasnog Antu nakon dolaska u Banja Luku biti predato u vlasništvo srpskim vlastima. Drugi uvjet je bio da  tijekom prolaska preko srpskog teritorija velečasnog Antu prati liječnik. Odmah nakon što su Srbi priopćili ove uvjete dr. Emir Čabrić, službeni liječnik HVO-a i voditelj ambulante na području pod kontrolom HVO-a. došao je i rekao mi: «Ja dajem svoje vozilo i ja pratim velečasnog Antu». Kasnije su Srbi odustali od obećanja i velečasni Anto nije stigao do Zagreba. Sreća u nesreći. Naime Srbi su za doktorom Čabrićem bili raspisali potjernicu, što je on znao, a ipak se odlučio pratiti ga. Zbog čega. Iz zahvalnosti jer je velečasni Anto iz Caritasovih rezervi lijekova i sanitetskog materijala opskrbljivao i Čabrićevu ambulantu i dobrim dijelom tešanjsku bolnicu.