Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  24. srpnja 2017.

 

Poratni Garevac: Ljušćevina (10. dio)

5. studenoga 2008.
Piše: Anto Burić, svećenik

Kako sam već ranije spomenuo jedan dio Garevca imao je zemlju preko rijeke Bosne u Gornjem Polju. Tamo su uglavnom imala zemlju domaćinstva iz Gornjana (uglavnom Perići), Doljnjana (Kovači i Kaići) i dijela Trnjana – posebno Burići. Jedan dio Trnjana, onaj udaljeniji od Bosne i zaselak Baje nisu imali, ili su u maloj mjeri imali zemlju preko rijeke Bosne.

Polja su se orala željeznim plugom s volovskom zapregom. Glavni dijelovi pluga su gredelj, ručke (ručice), «lemeš», crtalo, dasku i kolica. Lemeš i crtalo su se mogli skinuti i skidali su se, lemeš češće, i nosili na klepanje kod kovača. Prema rječniku stranih riječi «lemeš» je njemačkog podrijetla i znači: «sječivo pluga, oštri dio koji siječe zemlju». Pošto je većina sposobnih muškaraca stradala u Burića štali, neposredno poslije rata nije rijedak slučaj bio vidjeti ženu kako ide za plugom i volovima i obrađuje zemlju. S vremenom će ovaj posao malo pomalo preuzimati garevački dječaci dorasli za težačkog posla.

Volovi su se prezali u jaram a plug se «ojem» prikvačao za jaram. Na gornjem dijelu volovskog vrata bio je jarama aoko vrata volova bili su «teljizi» (teljug ili teljig). Teljig je vjerojatno riječ lokalnog karaktera a označavala je trklju debljine dva do tri centimetra smotanu u obliku slova U koja je ispod vrata volova ulazila u jaram. Na izlazu iz jarma na gornjoj strani jedan kraj teljiga bio je probušen i kroz njega se stavljala «špica» da ne spada s vrata. Ponekad je teljig imao i dvije-tri rupice da bi se mogao podešavati debljini volovskog vrata. Volovi su se uvijek (u)prezali na istu stranu, tako da je bio vol ljevak i vol dešnjak. Vol dešnjak je bio uvijek krupniji i jači zbog težine vuče. Naime, kod oranja dešnjak je uvijek išao «dolom» to jest dijelom odrezane brazde i samim tim bio je na nižem nego ljevak.

volujska kolaNakon oranja pristupalo se «zubljenju» - drljanju. Zubača je bila oblika i kontrukcije današnjih željeznih drljača ali je bila drvena i ručne izrade. U drvene gredice ili su usađeni željezni klinovi. Zubača je najčešće na sebi imala učvršćeno korito u koje se po potrebi stavljalo opterećenje (grud(v)e zemlje) da bi klinovi dublje prodirali u zemlju. Osoba koja je zubila imala je drvenu kuku kojom je po potrebi potezala zubaču lijevo ili desno i s vremana na vrijeme u hodu podizala je da spadne trava nakupljena na klinove. U iznimnim slučajevima, ako je nakon oranja brazda ostajala zgrud(v)ana, njiva se valjala. Valjak je bio trupac promjera oko sedamdeset centimetara i dug oko dva metra koji je sa strane imao željezne osovine. U Gornjem Polju redovito nije trebalo valjati zemlju jer je pjeskovita i rasipala se kod oranja, dok je onu u Barama redovito trebalo nakon oranja a prije zubljenja valjati.

Jedan dio domaćinstava imao je u gornjem Polju na svojim njivama «navise». Navis je bila štala «šeperača» ispletena od trkalja i pokrivena slamom. O njoj će kasnije biti još riječi. Na njivama u Gornjem Polju sijao se gotovo isključivo kukuruz. Par domaćinstava je sadilo bostan i sijalo konoplju (konaplju).

Ako je riječ o sjemenu onda treba reći da se poslije rata uglavnom sijao takozvani kukuruz «bjelić» koji je bio vrlo ukusan i dobar za «kruv» kako su Garevljani zvali kukuruzu. Današnjih hibridnih sjemena nije uopće bilo. Kukuruz se uglavnom sijao mašinom sijačicom no ponekad i «pod brazdu». Pod brazdu se sijao tako što se ispod svake druge ili treće brazde stavljalo na određeni razmak zrnje kukuruza. Tkodod je mogao sijao je sijačicom jer sjeme stavljeno pod brazdu treba više vremena da iznikne zbog dubine na koju je palo. U selu je bilo nekoliko sijačica koje su također vukli volovi. Bilo bi prilično teško i iziskivalo bi dosta prostora opisivati sijačicu no reći ću ono glavno. Sa zadnjih točkova sijačice, a imala je četiri točka, koji su bili metalni i na sebi imali bodlje, sistemom zupčanika prenošen je na jednu osovinu pogon koja je na sebi mala takozvane «lulice» koje su kod okretanja iz kutija uzimale po jedno zrno i bacale ga u «rore» kroz koje je padalo u zemlju. Sijačica je sijala dva retka. U sjeme kukuruza prije sjetve redovito se mijašo, u određenom omjeru, gra(h) «žitar» tako da je na svakih desetak dvadeset zrna kukuruza lulica zhvaćala jedan grašak. Sijačica je na sebi imala jednu motku koja se zvala «krčalo». Ta motka je bila učvršćena na sredini između prednjih točkova sijačice i mogla se prebacivati s jedne strane na drugu. Kod sijanja jedna je osoba vodila volove, druga osoba je krčalila, a treća je držala sijačicu za ručke i kontrolirala da se lulice ne začepe (popriječi se zrno). Ova treća osoba imala je najzahtjevniji posao. Trebalo je u hodu kontrolirati da li lulice i na lijevoj i na desnoj strani normalno izbacuju sjeme. Osim toga ta osoba je u ruci imala štapić kojim je s vreman na vrijeme potiskivala sjeme u kutijama prema dnu (prema lulicama) te je tim istim štapićem skidala travu koja se skupila na rorama koje su ulazile u zemlju. Sve se to obavljalo u hodu. Riječ krčalo i krčaliti je vjerojatno lokalnog karaktera jer je nema ni u jednom rječniku a znači voditi računa o tome da razmak između zadnjeg posijanog retka i novog bude isti. Ukoliko bi volovi skrenuli lijevo ili desno te za njima i sijačica osoba koja je krčalila korigirala je krčalom pogrešku potežući ili gurajući ga a s njim i sijačicu na zadani razmak. Razmak se kontrolirao tako što je prednji točak morao uvijek ići po tragu prethodnog. Stoga su prednji točkovi bili razmaknuti prilično široko i na točno određenu udaljenost. I kod oranja i kod zubljenja i sijanja na kraju njive ostajao je poprečni dio neobrađen gdje su se volovi okrećali. Taj dio se zvao «uvratine». Uvratine su se kod svake pojedine obrade obrađivane najzadnje. Riječ uvratine upotrebljavala se i u prenesenom smislu za čovjekovu dob. Tako se za osobu poodmaklih  godina znalo reći: «Taj je stigao na uvratine». U Gornjem Polju jako dobro su uspijevale bundave pa su na određenim razmacima (desetak metara) u redak stavljane (posađene) sjemenke. Ovdje je možda prikladno spomenuti da su se njive i u Polju i u Barama «torile» - gnojile isključivo stajskim gnojivom «đubrom». Umjetnih gnojiva nije bilo. U isto vrijeme treba reći da nije bilo ni današnjih pesticida ni herbicida. Od nametnika, bilo korova bilo štetočina, borilo se jedino obradom. Riječ «đubre» je turskog podrijetla i dolazi od riječi «gübre» u značenju «stajsko gnojivo».

Žito (kukuruz) se prooravalo i kopalo dvaput. Prvo kopanje ili kopanje u «prvu ruku» obavljalo se kada je kukuruz bio visok desetak centimetara. Drugo kopanje se zvalo prigrćanje. Za prooravanje se koristio specijalni plug «proorač», koji je na zadnjem dijelu na sebi imao dvije takozvane «motičice» koje su se mogle razmicati prema širini prostora između redaka. Kod drugog prooravanja odnosno prigrćanja na proorački plug su montirane limene «daske» koje su nagrćale zemlju na retke kukuruza. I njihova širina se mogla regulirati prema širini retka. Kod prvog kopanja, osim što je razbijana kora zemlje koja se uhvatila od kiše i sasjecanja trave, ujedno su otsjecani i suvišni klasovi kukuruza. Za kopanje u prvu ruku domaćin koji je imao više njiva zasijanih kukuruzom pobrinuo se da ima više kopača. Kopači su se (u)zaimali ili zarađivali. Obitelji koje nisu imale svoju zapregu, oranje i druge poslove koje je trebalo obaviti zapregom plaćale su kopačima. Često se znalo desiti da na jednoj njivi kopa i po desetak pa i više kopača odnosno kopačica. Uz kopanje često se znala čuti pjesma. Zato su djevojke ili žene koje su znaje pjevati «u dvoje» uzimale retke jedna do druge da bi mogle kopajući pjevati. O ovoj temi lijepo pjevaju pjevači izvornih hrvatskih bosanskih pjesama Ilija i Marko (braća Begić): «Poželjela njiva neorana, plug i brazdu, Rudonju Jablana, sjeme žita prve kukuruze, žulj na dlanu i znojave bluze. Poželjela kopačica ciku, prvi redak i oštru motiku».

Ako se među kopačma našla neka nejača osoba dječak ili djevojčica koja nije mogla kopati brzo kao ostali onda bi joj osoba do nje priskočila u pomoć okopavajući s vremena na vrijeme po nekoliko klasova da ne zaostaje za ostalim kopačima. I nakon drugog prooravanja odnosno zagrćanja kukuruz se rasijecao. Otsijecani su naime suvišni klasovi kukuruza. No sada su ovi otsječeni klasovi, koji su bili visoki oko pola metra i viši, skupljani i polagani govedima koja su bila u navisu.

Objed odnosno ručak nosio se na njivu oko deset sati. Prekrasna slika se otvarala pred očima kada je na «bajeru» u Gornjem Polju pristala skela. Pedesetak garevačkih domaćica, toliko je moglo stati u skelu, kao jato golubica izišle su iz skele s korpama u kojima je ručak i povezanim boščama u kojima su bile tevsije s pitom i krenule svaka prema svojim njivama na kojima su kopali njezini kopači. Kada se uzme da je trebalo do deset sati spremiti ručak za desetak kopača odnijeti ga tri četiri kilometra pješice, vratiti se kući također pješice, namiriti marvu kod kuće, zbrinuti djecu i spremiti večeru, onda se normalno postavlja pitanje da li je bilo teže kopačima na njivi na sunčanoj žegi ili toj domaćici. No nije se pitalo komu je teže – treba uraditi svatko svoj posao. I radilo ga se s ljubavlju i pjesmom. U ono vrijeme nije se ništa kupovalo. Kruh i sve ostalo što je trebalo za ručak sve je pripremano kod kuće.

Riječ «bajer» dolazi od turske riječi «bayir» i znači «riječna ili jezerska obala». Ova riječ je često upotrebljavana u vezi s tragedijom u Burića štali. Naime, jedna od lokacija na kojoj su likvidirani zatvorenici iz Burića štale bio je «Bajer na Bosni».

krava i teleGore sam spomenuo riječ navis i marvu (goveda) dovedenu na gojenje u navise u Gornjem Polju. Naime svake godine na Malu Gospu, Rođenje Blažene Djevice Marije – osmog rujna, u Modriči se održavao veliki «vašar» (Garevljani su govorili vašer). Taj dan, uz ostalo što se događalo na vašeru, prodavana je i kupovana marva. U Modriči je bio poseban prostor koji se zvao marvena pijaca. Razumije se da su goveda koja je trebalo prodati pripremana da što bolje izgledaju. Volovi da budu ugojeni a krave s velikim vimenom a svi skupa čisti. Stoga su Garevljani u proljeće ona goveda koja su namjeravali prodati za Malu Gospu odvodili preko Bosne i vezali «na jasle» u navise i preko ljeta tovili. Za tov su se skupljali oni otsječeni klasovi kukuruza prilikom prigrćanja, kopanaja u «drugu ruku». Za tovljenje goveda trebalo je kroz cijelo to vrijeme angažirati svakodnevno barem jednu osobu. Ta osoba je svako jutro iz Garevca odlazila u Gornje Polje i brinula o marvi koja je noćevala u navisima. Jednom tjedno govedima se davao osoljaj koji je nošen od kuće iz Garevca. Osoljaj se sastojao od posoljenih mekinja. Osoba koja je bila zadužena za tovljenje goveda na jaslama morala je voditi računa da jasle nikad ne budu prazne. A za to je svakodnevno trebalo pripremiti poprilično marvene (h)rane - krme. Za krmu se po njivama zasijanim kukuruzom, po međama ili po «ničijoj zemlji», žeo «košćan» i sirkovača, dvije vrste korova koji je u Gornjem Polju rastao u izobilju i donosilo u navis. Oni koji nisu imali navis napravili bi priproste jasle uz neku vrbu ili topolu na svojoj njivi, kojih je u Gornjem Polju bilo mnogo i za nju vezali goveče. Poneki od dječaka koji je (h)ranio goveda, kad mu je bilo mrsko ići u Garevac na konak, ispekao bi sebi dva tri pečenjka i pojeo ili bi mašću ili pekmezom pomazao komad kruha i «zakonačio» bi u Gornjem Polju s govedima u navisu. Riječ «zakonačiti» ili «konačiti» dolazi od turske riječi «konmak» koja znači «odsjesti, biti gost». Za riječ «košćan» Hrvatski enciklopedijski rječnik kaže: «vrsta trave – talijanski mohar». «Sirkovača» je pak divlji sirak.

Goveda koja su bila vezana u navisima svakodnevno su izvođena na Bosnu ili neki rovanj da se napiju vode i rashlade. U početku znalo je biti problema kod izvođenja na pojenje jer su goveda vođena uskim puteljscima kroz njive zasijane kukuruzom. Kasnije kada su se već udebljala i otežala i problemi su bili manji. Goveda su bila u navisu vezana i na pojenje vođena na «štranjgi» (štrangi). Riječ «štranjga» - štranga njemačkog je podrijetla i znači «debelo uže».

Zadnji dan uoči Male Gospe na Bosni se u poslijepodnevnim satima moglo vidjeti sva goveda koja su bila po navisima po cijelom Gornjem Polju. Nekoliko sati prije mraka dotjerana su na Bosnu na kupanje. Goveda su utjerana u Bosnu do koljena polijevana su vodom i češagijama čišćena. Pri ovom poslu goveda su uglavnom bila mirna, godilo im je kupanje. Nakon kupanja kao završetak posla sva goveda su natjerana na Bosnu da preplivaju i tako se definitivno ušminkaju za sutrašnji odlazak na vašer u Modriču. Za njima su uglavnom naplivali i dječaci držeći se za njihove repove. U poratno vijeme nije se u tolikoj mjeri kao danas kopao i odvozio šljunak pa je Bosna imala samo jedno korito i bila je prilično duboka. Na nekim mjestima i po nekoliko metara.

Među jesenje poslove u polju spadalo je i branje gra(h)a. Ovaj posao je obavljan prije nego će se početi trgati kukuruz. Nakon branja gra(ha) slijedilo je trganje. Današnjih berača kukuruza tada nije bilo pa se kukuruz trgao ručno. Ovaj posao nije zahtijevao da bude urađen hitno kao kopanje ili kosidba pa su u trganju sudjelovali uglavnom samo ukućani. Rjeđe su se uzimali dodatni trgači. Kukuruz se uglavnom trgao s komušinom (Garevljani su govorili s «okominom»). Klipovi kukuruza su se trgali u «sepete» koji su se iznosilio i stresali u kola koja su posebno pripremljena za ovu vrstu prijevoza. Naime na kola su postavljene «lotrenjače». Ova riječ je lokalnog karaktera a upotrebljavala se kao naziv za dugačke i visoke stranice na zaprežnim kolima skovane od gusto spojenih dasaka da utovareni materijal ne može ispadati kod prijevoza.

sepetRiječ «sepet» znači «koš od šiblja» i dolazi od turske odnosno perzijske riječi «seped».

Prije žetve ili odmah nakon nje pobrane su i kući prevezene bundave kojima će se (h)raniti svinje za jesenje klanje i davati govedima. Nakon trganja žela se i u snopove vezala klasura (u Garevcu se govorilo klašura). Snopovi su vezani u vrbovo pruće (šiblje) i slagani uspravno u kupove zvane «babure». Poslije žetve klasure, koja je u cijelom polju dovršena skoro istovremeno, polje se «puštalo». To je značilo da svačija goveda smiju pasti po svačijoj njivi. Ovo je bilo vrlo drago razdoblje i govedima i djeci. Govedima, jer su imali u izobilju košćana i sirkovače te pokoji mali mali bundević, a djeci jer je došlo vrijeme da mogu zaigrati piriza, šudle i ostalih dječjih igara.    

kukuruzKukuruz otrgan s komušinom dovožen je kući i istresan negdje na sredini avlije – dvorišta. Uvijek se nastojalo ono što je preko dana utrgano navečer «oljušćiti». Zato su navečer organizirane ljušćevine, skidanje komušine s klipova kukuruza. Rijetko kada je samo jedna obitlj sudjelovala u ljušćevini. Bila je to prilika da se i komšije – susjedi nađu zajedno, popričaju, našale i zapjevaju. Nitko nikoga nije pozivao na ljušćevinu. Kada se preko dana vidjelo da se kukuruz istresa na avliji -dvorištu znalo se: večeras će biti ljušćevina i dolazilo se. Tamo gdje su i cure sudjelovale u ljušćevini znali su navratiti i momci. Uvijek je to bio lijep i drag posao začinjen pjesmom i smijehom. U jesenje se večeri orila pjesma ispred nekoliko kuća gdje je bila ljušćevina. Oko kamare kukuruza posjedali bi na skemlijice – klupice ljušćioci i klip po klip skidali okominu. Pričale su se zgode i šale iz života u selu. Momak je pak znao, onako nježno, dobaciti klip kukuruza u krilo curi koja mu se sviđala i tako joj poslati ljubavnu pruku. Eto i na taj se način nekada iskazivala ljubav. Cura je pak onako ispod oka pogledala onog tko joj je dobacio klip kukuruza. Ponekad su i cure znale uzvratiti ali da nitko ne vidi. No redovito to nije promaklo maminom ili «koninom» - susjedinom brižnom oku. Za vrijeme ljušćevine muškarci bi «potegli» malo rakije da otjeraju dnevni umor, a mladima su poslužene suhe šljive koje su tek prispjele i osušene. Nakon ljušćevine kukuruz je spreman u koševe. Kod spremanja kukuruza u koševe klipovi su razabirani. Odvajani su i na stranu ostavljani oni sitni koji nisu bli ni za mlina ni za sjetve. S klipova koji će ići u koš odvajala se svila da bude što manje materijala miševima za gnijezda koja su navijali među klipovima kukuruza. Male klipove kukuruza su, ne znam zbog čega, zvali «ćasci – (ćasak)». Ćaske su kasnije davali govedima.