Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  25. lipnja 2017.

 

Poratni Garevac: Ošap i prokolica (11. dio)

13. studenoga 2008.
Piše: Anto Burić, svećenik

Osim posjeda u Gornjem i Donjem Polju i Barama svako domaćinstvo imalo je uz kuću svoj «vrto» - bašču - vrt. U «vrtlu» se sadilo domaće povrće: krumpir (kompir), luk - bijeli i crveni, «paradajz», gra(h) - trešnjo i buranija. Avlije - dvorišta bila su zasađena voćem. Od prvog dozrijevanja trešanja i dudova u proljeće i rano ljeto pa do zime uvijek je bilo svježeg voća u izobilju. Sve povrće i voće se koristilo svježe preko ljeta a u jesen se spremalo što je trebalo preko zime. Osim spomenutih vrtlarskih kultura u jednom dijelu vrt(l)a sijala se konoplja, Garevljani su govorili «konaplja» i lan od kojih će se proizvoditi predivo. Trebalo je pripremiti što će kućna čeljad obući i obuti preko zime. Prodavaonica tekstila a pogotovo gotovih odjevnih predmeta nije skoro ni bilo. I ono što je bilo garevačka sirotinja nije mogla kupiti jer nije imala novca. Isto tako nikome nije padalo na pamet, a bilo bi i sramota, tražiti da kupi kilogram gra(h)a, luka, jaje, sir i kajmak - vrhnje ili nešto drugo što je moglo uspijevati u vrtlu ili se na drugi način proizvesti. Prodavaonica i samoposluga sa svježim voćem i povrćem također nije ni bilo. Voće i povrće prodavalo se uglavnom pazarnim – pijačnim danom u Modriči a kupovale su ga samo modričke «gospoje». Obrađivanje vrtla bio je ženski posao. Kakav je u koga bio «vrto» cijenila se i čestitost ženskog svijeta u dotičnoj kući. Riječ «pazadajz» potječe od njemačke riječi «Paradiesapfel» a znači «rajska jabuka». «Pazar» i «pazarni» dolazi od turske riječi «Pazar» odnosno perzijske «bāzär» a znači «kupovina i prodaja» «kupoprodaja». 

Malo pomalo dolazila je jesen sa svojim specifičnim poslovima. Istina, nije bilo više velikog straha i nervoze. Živjelo se i radilo opuštenije. Malo duže se spavalo. No to ne znači da se mirovalo i ljenčarilo. Trebalo je puno toga prije zime poraditi i pospremiti da bi se mogla zima «serbez» čekati. Gore je upotrijebljena riječ «serbez». Porijeklo joj je u turskoj riječi «serbes(t)» a znači «bezbrižno». Česta izvedenica je «serezluk» - «bezbrižnost», «život bez brige».  

Na prvom mjestu trebalo je pripremiti drva za zimu. Garevac nije imao svojih šuma pa su se drva nabavljala uglavnom iz sela iznad Modriče, uglavnom iz Riječana. Garevljani su bili stalni «mušterije» riječanskih domaćina koji su imali puno šume. U drva u Riječane nikada nije išla samo jedna zaprega jer je za obaranje stabala i utovar trebalo više ruku. Komšije – susjedi su se međusobno dogovorili drvakoji dan će kome «ići u drva». Vrijedilo je pravilo: Ti meni ja tebi. Tako se u jesenje dane svako jutro mogla vidjeti kolona od pet, šest pa i deset volovskih zaprega posebno pripremljenih za dovoz drva, kako rano se rano probijaju uskim i lošim brdskim putem prema Riječanima, Kužnjači ili Babešnici. Dužnost domaćice za čiju kuću će se ići u drva bila je da «pripremi torbu». To je značilo pripremiti suhi ručak i rakiju za onoliko ljudi koliko je bilo zaprega, jer je uza svaku zapregu išao po jedan jači muškarac. I ovdje se u prvim godinama poslije rata moglo vidjeti kako uz zapregu idu žene, jer nije bilo muškaraca. Domaćinova pak dužnost je bila pripremiti sijena za svaku zapregu, ako se nisu drugačije dogovorili. Uz ovo, domaćica je uz puno pozdrava poslala i litru rakije i suhi sir kući u čiju se šumu išlo «u drva». Svaki sudionik ovog volovskog konvoja dobio je nalog od svoje žene «da se ne igra pa zaboravi» nasjeći brezovog šiblja za brezove metle da mogu mesti avliju-dvorište. Oni domaćini koji su imali mlinove na Bosni iskoristili bi ovu priliku da usijeku drenovine za «palce» i «lastavice». Usječena drenovina sušila se po dvije-tri godine i koristila se za izradu «zupčanika» na prijenosu na «suhom kolu» u vodenici. Svi učesnici su morali imati oštre, poklepane sjekire, a u grupi je trebala biti barem jedna «dugačka testera» s dvije ručke. Sjekirama i testerom su se obarala i kresala stabla jer tada nije bilo motornih pila. Ovu prigodu je trebalo iskoristiti da je usječe i drvo za jaram, motke za teljige, pracjep... Jer već se mislilo i na sljedeću godinu i poslove i potrebe u njoj. Iz Riječana se vraćalo redovito kasno navečer. Nakon istovara drva bila je zajednička večera (ako je bilo lijepo vrijeme na avliji) uz puno priče, uglavnom o poslu. Od ranije se znalo tko je na redu sutradan, ako ne omete kiša, pa se tako sutra  ponovno mogla vidjeti ista slika samo za drugu kuću i teret za drugu domaćicu.

Riječ «testera» ima svoj korijen u turskoj riječi «testere» odnosno perzijskoj «destere» a znači «oruđe koje se sastoji od nazubljene metalne oštrice s jednim ili dva drška a služi za rezanje stabla i drva» - «pila».

Riječ «mušterija» potječe od turske riječi «müşteri» odnosno arapske «muštärī» a znači «kupac».se

Ostatak potrebih drva se nadoknađivao vrbovinom i topolovinom koje je u dolini rijeke Bosne bilo mnogo. Doljnjanci pak, Kaići i Kovači su se uz ovo opskrbljivali drvima još na jedan specifičan način.

Naime, u poratno vrijem rijeka Bosna je imala mnogo više vode nego danas i zimi se skoro svake godine zamrzavala. U proljeće, kada bi počeo kopniti snijeg i otapati led, Bosna je nabujala ili kako su Garevljani govorili «nadošla». Tada bi u brdskim predjelima Bosna znala rušiti i nositi cijela stabla. Doljnjanci su tada izlazili na Bosnu s čamcima i hvatali ta debla koja je Bosna nosila. Bilo je tu vrlo zdravih i dobrih komada. U čamcu su bila po dva muškarca. Jedan je zakvačio željeznom kukom stablo a drugi je veslao prema «bajeru» (tur. bayir-obala). Razumije se da se događalo da se ponekad neki od njih i «okupa». Može se reći, opasan i naporan ali koristan posao.

Tu je i vrijeme pripreme za sjetvu nove (p)šenice. Izvozilo se i razbacivalo đubre-stajsko gnojivo na njive, oralo se, zubilo i sijalo. Potkrčivale se međe.

Koncem studenog trebalo bi nešto objesiti na tavan pa je za to trebalo nešto pred kućom skiknuti. Stoga se više brige posvetilo (h)ranjenicima i božićnoj «pečenici». Sada to već nije veliki problem. Bundava za «melo» je bilo dovoljno. Trebalo je samo «iz(h)amurati» dovoljno kukuruza pa će biti slanine, «sudžuka» i čvaraka.

U poratnom Garevcu ništa se nije «kuhalo». Sve se «varilo». «Vario se» gra(h), krumpir (kompir), mlijeko, «melo»... Riječ dolazi od praslavenske riječi «variti» u značenju «kuhati». Opći naziv za varena - kuhana jela bio je «varivo». Riječ «melo» je vjerojatno lokalnog karaktera i znači kuhani napoj za stoku posebno svinje. Melo od kopriva, bundeva...

Garevljani su uza sve ostalo što su uzgajali, sijali puno lana i konoplje. Ne znam da li je ona konoplja koju su Garevljanke sijale i od nje proizvodile predivo možda neka rođakinja indijske konoplje (cannabis sativa) koju danas mladi puše kao drogu. Čini mi se da jest. Naime, brižne svekrve su znale svoje snaje (snahe) opominjati: «Snajo, nemoj da ti dijete zaspi u konoplji (Garevljani su govorili (konaplja)!» Znalo se dogoditi da dijete koje se po cijeli dan igralo po avliji – dvorištu vani i zaspi. A ako bi slučajno zaspalo u konoplji ili na snopu požnjevene konoplje više se ne probudi. Eto naše bake su znale i za drogu a kamo li koješta drugo korisno. Kada bi konoplja i lan bili požnjeveni i osušeni, Garevljani su lan i konoplju odvozli na Bosnu i kiselili u vodi. Kiselilo se u dijelu Bosne gdje nije bilo brzaka, gdje je voda tekla polagano, skoro stajala. Udarili bi negdje u plićaku četiri kolca i između njih poslagali bi snopiće konoplje ili lana. Na tako poredane snopiće nabacali bi šljunka da snopići budu potpuno potopeljeni u vodi. Tako pokišeljen lan i konoplja ostali bi u vodi desetak dana. Trebalo je nekoliko puta otići na Bosnu i prekontrolirati da voda možda nije odnijela pokišeljenu konoplju i lan, ili da možda netko nije pokrao, znalo se desiti i to, i što je najvažnije, je li već vrijeme vaditi iz vode. Da li je dovoljno kišeljenja znalo se po tome ako se vlakno, odnosno kora pokišeljenog lana i konoplje odvaja od drvenastog dijela koji je bio u sredini. Kada je bilo dovoljno kišeljenja, lan ili konoplja isprani su u čistoj tekućoj vodi da se odvoji lišće i prljavština zatim izneseni na obalu na šljunak da se ocijede i malo prosuše. Poslije toga taj materijal je odvezen kući i razgrnut uspravno na ogradu da se dalje suši. Razumije se da se nije mogao osušiti za jedan dan pa je stoga svaku večer unošen pod krov da na njega ne padne rosa ili kiša. Sutra, ako je sunčan dan, ponovno na ogradu i tako sve dok se potpuno ne osuši. Tako osušen lan i konoplja išli su na daljnju obradu. No o tome kasnije.

Preko ljeta i ujesen proizvedeno je i pripremljeno uglavnom sve što će trebati tijekom godine da se prehrani kućna «čeljad». Od prehrambenih proizvoda kako sam već rekao nikada, nitko i ništa nije kupovao. Sve se proizvodilo i pravilo kod kuće.

U kasno ljeto ili početkom jeseni, kada je dozrelo voće jedan dio tog voća (jabuke, kruške i tunje) rezao se na kriške koje su se sušile na suncu i tako se spremalo za zimu. Tako sušeno voće i jelo od njega (kompot) zvao se «ošap». Istovjetna riječ se nalazi i u turskom  a i u perzijskom «hoşaf» a znači «suho voće». Dunje su se čuvale i u kadnju u kome su bile žitarice u zrnu: (p)šenica, zob i ječam. Garevljani su govorili «tunje». Pokoja dunja se unosila u kuću i stavljala na ormar ili u ormar (Garevljani su govorili orman) da kuća i (h)aljine mirišu po tunjama. Od šljiva, osim što se pekla rakija, pekao se pekmez i sušile su se. Šljive su se sušile u pušnici kojih je u selu bilo nekoliko i osušene čuvale za zimu u sepetu, korpi ili džaku. Pušnica je bila mala zidana zgrada bez prozora s otvorom na dumenima. Na sredini te zgradice bilo je ognjište na kojem se ložila vatra. Na visini od jednoga metra i dalje bile su na razmacima od tridesetak centimetara postavljene «ljese», nekoliko njih u etažama. Ljese su bile ispletene plohe od vrbovog pruća na koje se stavljao red svježih, zdravih šljiva za sušenje. Šljive za sušenje nisu trešene nego su ručno brane jer bi se kod trešnje oštetile. Birane su one najkvalitetnije. Šljive, kojih je u Garevcu bilo jako puno, koje su se upotrebljale za pekmez čepane su (drobljene) i odvajane košpice (Garevljani su govorili «špice»). Razumije se da su oranijaodvajane i one crvljive. Crvljive šljive i (ko)špice bacane su svinjama ili stavljane na kiseljenje za rakiju. Rakiji ne smetaju crvljive šljive. Koliko je bilo članova u kući toliko se peklo pekmeza. Pekmez se pekao ljeti od dudova, u jesen od šljiva i jabuka. I ovdje su Garevljani upotrebljavali umjesto riječi kuhati – «peći pekmez». Bog zna zbog čega. Pekmez se pekao u velikoj metalnoj posudi zapremine od 50 pa naviše litara, koja se zvala «oranija». Posebno cijenjene oranije bile su one  napravljene od bakra. Pekmez pečen u bakrenim oranijama imao je lijepu crvenkastu boju dok bi onaj, pečen u limenoj oraniji pocrnio.  Priprema šljiva i pečenje pekmeza bio je ženski posao i dužnost. Kada je oranija napunjena zdrobljenim šljivama, negdje na sredini dvorišta iznesen je «sadžak», u njega stavljena oranija i ispod nje naložena vatra. Cijelo vrijeme šljive su miješane «mišaljicom», drvenom lopaticom s dugačkim drškom. Ta ista mišaljica poslužit će istoj svrsi kada na se na jesen budu topili čvarci. Pečeni pekmez je spreman u zemljane lonce i povezan odgozgo čistom truljom. Pekmez se zimi mazao na kruh i jeo ili se njime premazivalo tanko pečeno tijesto(zamiješana pita), nešto kao današnja pica. Za Badnjicu, Badnji dan pravila se gibanica s jabukovim pekmezom i orasima. Posebno je bio cijnjen jabukov pekmez.

Riječ «oranija» «haranija» potječe od turske riječi «harani» a znači «veliki kotao», kazan. «Sadžak» je «željezni tronožac nad vatrom na koji se postavlja posuda za kuhanje» Na sadžaku se «pekao» pekmez, «varilo» melo i topili čvarci.

kacaOsim pekmeza za zimu se pripremao (kiselio) kupus koji će tijekom cijele zime biti jedan od glavnih sastojaka prehrane. Kupus se kiselio u tri varijante: Glavice, prokolice i ribani = sitno rezani. Ovisno o broju «čeljadi» u obitelji kiselila se i količina kupusa. No uvijek je to bilo po nekoliko stotina kilograma. Kupus se kiselio u drvenim kacama jer u ono vrimeme nije bilo plastičnih kaca i buradi. Najviše se kiselio u glavicama, manje u prokolicama, a najmanje ribanog. Ne znam odakle riječ prokolice no to je značilo da je u kacu za kiseljenje stavljan kupus čije su glavice isječene na četvrtine ili na pola. Kod kiseljenja u kacu je slagano nekoliko redova glavica pa nešto manje prokolica i posve malo ribanog. Postupak se ponavljao dok kaca ne bude puna. Kaca s kupusom pokrivala se ponjavom da se ne natruni i stavljala u prostoriju gdje ne mrzne, najčešće u štalu ili navis. Makar je kaca bila pokrivena ipak se znalo dogoditi da poneki miš, u svojoj radoznalosti zaluta u kacu i pijan od rasola tu i završi svoj životni put. Ako se to dogodilo, onaj tko je primijetio nastojao je to zatajiti pred ostalima, da kupus ne ostane nepojeden. Ponekad se u kupus stavljalo i nekoliko paprika «šilja» = fafaronki, da malo zaljute kupus. Muškarci su to voljeli, dok ženama nije baš bilo drago.

Da bi se krumpir (kompir) sačuvao za zimu da ne izmrzne stavljan je u «trap». Negdje odmah izvan ograde uz sam rub dvorišta (avlije) očišćen je teren u obliku kruga i iskopan desetak centimetara dubine. Na zemlju bi se podastrla slama. Zatim bi se na tu površinu napravio kup od krumpira (kompira). Sve skupa bi se pokrilo debelim slojem slame a nakon toga zemljom. Kada je trebalo izvaditi krumpir iz trapa otvarao se mali otvor pri samoj zemlji i uzimalo onoliko krumpira koliko je trebalo za ručak a otvor bi se ponovno zatvorio.