Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  24. srpnja 2017.

 

"Putovanka kroza život" župnika Luke

14. studenoga 2008.
Prije deset godina ugledala je svjetlo dana knjižica poezije i proze garevačkog župnika Luke Janjića

PutovankaU izdanju Vrhbosanskog ordinarijata u Sarajevu izašla je posthumno prije deset godina (1998. god.) knjižica poezije i proze garevačkog župnika Luke Janjića (1944-1996) pod naslovom PUTOVANKA kroza život.

Svećenik Luka se već od bogoslovskih dana bavio literarnim radom, a ushitraje svoga srca i trzaje duše profinjenim je jezikom pretakao u stihove i zaodjevao u literarno ruho. Stih i prozu Putovanke sricao od 1968. do 1992. godine, a većina pjesama je nastala u vremenu kada je završavao teološke studije.

Djelo sadrži tri ciklusa poezije: Putovima zavičajnim, Putovima Gospodnjim, Putovima od dolaska do povratka, a četvrti dio sadrži Lukinu prozu pod naslovom: Putovima povijesnim mukotrpnim. „Pjesmotvori iz prvog dijela Putovima zavičajnim satkani su od zavičajnosti i domoljublja. U njima prevladavaju sjetni i tugaljivi tonovi zbog činjenice da sela s našim starim kućama svednevice postaju pusta, a možda ponajviše zbog toga što su ratne aveti bile svugdje prisutne, upravo one koje su ubile oca našega pjesnika 15. siječnja 1945. god. kao i mnoge druge nevine ljude."

U ciklusu Putovima Gospodnjim imamo pjesmotvore koji govore o njegovu stavu prema Bogu koji ga neprestance zove na svoju njivu, u svoj vinograd, u svoje kraljevstvo, u svoju sjetvu.

U ciklusu Od odlaska do povratka govori o svojim putovanjima koja su uvijek vezana uz kućni prag i draga lica... Gdje god se našao, sa sobom je nosio svoj zavičaj, svoj kućni prag i slast bašćine i jezika." (Ilija Drmić u Proslovu knjige "Putovanka kroz život" (str. 9-11).

U četvrtom dijelu knjižice objavljena je proza s naslovom Putovima povijesnim mukotrpnim. To su Lukine reportaže i ostali kraći prozni prilozi. Ovi nam tekstovi otkrivaju čovjeka koji je pozorno slušao govor svijeta oko sebe i to profinjeno i znalački pretočio u priču. Umješno ulazi u tajnu Dobora, u čijoj se je sjeni igrao kao dječak, i u njegovim uzdizanjima i padovima vidi povijest hod cijele Bosne. Možemo ga po ovome tekstu proglasiti majstorom putopisnih reportaža.

 

Pozivnice

(Uoči obljetnice očeve smrti)

 

Jedna je čežnja ponijela zraku

                da u mrtvom oku

                rodi iskru života.

 

Pustite mrtve u miru,

nitko se od njih ne poželje

                vratiti natrag.

 

Da I' ne mogu

            il' neće?

Tamo je mir,

           krv ne vrije,

iz prolivene niče cvijeće.

Nemojte zvati mrtve natrag.

Posluhnite,

zovu vas oni k sebi.

Obuću svoju izujte

da ne zagazite cvijeće mira.

Kleknite na humke

pa ih u čelo cjeluje.

 

(7.XII.1968.)

 

(Luka Janjić: Putovanka kroza život, Sarajevo 1998., str. 31)