Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  22. ožujka 2017.

 

Gdje su oni stali, mi nastavljamo

17. studenoga 2008.
osvrt na na knjigu o pokojnim svećenicima Vrhbosanske nadbiskupije od 1882. do 30.04.2007.

Gdje su oni staliU lipnju prošle godine (2007.) tiskana je u Hrvatskoj knjižica na 156 stranica pod naslovom Gdje su oni stali, mi nastavljamo - pokojni svećenici Vrhbosanske nadbiskupije od 1882. do 30.4.2007. Nakladnik je Vrhbosanska nadbiskupija i Vikarijat za prognanike i izbjeglice Zagreb-Sarajevo. Knjižicu su priredili: Ilija Matanović, nekadašnji garevački župnik, mons. Mato Zovkić, kanonik, garevački svećenik Zdenko Spajić, Josip Tadić i prof. Franjo Marić. Naslovnu stranicu je uradio Anto Mamuša, akademski slikar.

Iz tablice na kraju knjižice je vidljivo da je u razdoblju od 29.4.1893. do 30.4. 2007. umrlo 218 svećenika koji su inkardinirani ili su bili inkardinirani u Vrhbosansku nadbiskupiju. U ovaj broj spadaju svi oni čiji je datum ili godina smrti poznata.

Prvi umrli svećenik koji se ovdje spominje jest Josip mons. Bezić, arhi-đakon kaptola Vrhbosanskog, koji je preminuo 29. travnja 1893. Prvi domaći umrli svećenik Vrhbosanske nadbiskupije od ponovne uspostave hijerarhije jest Stjepan Oršić, koji je umro 29. veljače 1908. u Travniku. Posljednji umrli svećenik koji se u ovoj knjižici spominje jest mons. Marko Kamenjaš, umro 9. travnja 2007.

Prosječna životna dob za 218 svećenika iznosi 59,5 godina.

Promatrano po mjesecima, najviše svećenika umrlo je u listopadu (21) i kolovozu (20).

Najduži ovozemaljski život imao je vlč. Viktor Baier, koji je umro u 95. godini života, slijedi nadbiskup dr. Marko Alaupović, koji je umro u 94. godini života pa nadbiskup dr. Ivan Šarić, koji je umro u 89. godini života.

Zanimljivo je napomenuti da od 218 preminulih svećenika (čiji je točan datum smrti poznat) nijedan nije umro u 33 godini života.

Najkraći ovozemaljski život imali su Alojzije Mihaljević (ubili ga partizani u 24. godini života), Josip Marušić (ubili ga partizani u 25. godini života) i Kaleb (Caleb) Violoni, koj je umro u 25. godini života.

Prema do sada prikupljenim podacima, tijekom Drugoga svjetskog rata (u vrijeme četnika i partizana) i za komunističke vlasti u bivšoj državi Jugoslaviji ubijena su ili nestala 22 dijecezanska svećenika Vrhbosanski nadbiskupije. To su: Jakov Barišić Stipo Barišić, Božidar Bralo, Emil-Stjepan Čondrić, Ivo Čondrić, Ante Elez, Dragan dr. Dujmušić, Ilija Gavrić (umro u zatvoru), Marijan Ivandić, Mato Ivandić, Dragutin Jurić Marijan Majić, Josip Marušić, Alojzije Mihaljević, Ivan Miletić, Josip Perčinlić, Mirko Radoš, Ljubomir Ivan Roje, Ivan Subašić, Ilija mons dr. Violoni, Anto Weiss (zarobljen ubijen na Istočnom bojištu) i Rikard Weiss.

Komunistička vlast bivše države Jugoslavije na robiju i prisilni rad (od čišćenja ulica do rada u rudnicima) i trajanju više od 130 godina osudila je 24 dijecezanska svećenika Vrhbosanske nadbiskupije. Najduže je u zatvoru je bio Čedomil mons. dr. Čekada, koji je tamnovao 11 godina 8 mjeseci i 14 dana samo zato što je pisao antikomunističke članke pred Drugi svjetski rat i tijekom rata. Na tamnovanje su osuđeni su: Anto Bajić, Ambrozije Benković, Zvonimir Blažun, Ladislav Buljan, Čedomil mons. dr. Čekada, Milivoj Čekada, Anto-Emil Čehuljić, Josip Fuchs, Stjepan Ilić, Tomislav dr. Jablanović, Marko dr. Jozinović, Stjepan Jularić, Vlado Jurjević, Josip Kasić, Rudolf Klampfl, Stjepan Kočiš, Josip mons. Konopka, Franjo Kralik, Ivan Mršo, Franjo Momčinović, Jozo Perić, Danijel Pušić, Ivan Starčević, Stjepan Sokolović, Mijo mons. Thon, Jozo Tomić i Petar Živković" (Kratak rezime, str. 148-149).

Knjižica je novost u spisateljstvu Vrhbosanskih svjetovnih svećenika. Njezinim priređivačima treba odati zahvalnost i priznanje za učinjeno djelo, ali se ujedno mora poraditi na njezinom drugom, dopunjenom i proširenom izdanju. Na pojedinim se stranicama može naći po koja nedorečenosti i  propust, naveden je jedan ili drugi krivi podatak. U ovome kratkom prikazu spomenuo bih neke od nedostataka:

Na str. 122 se spominje Josip Perković, kapelan katedralne župe u Sarajevu. I to je sve. Taj Josip Perković je rođen i kršten u Garevcu 1889. godine. Osnovnu školu pohađao je u Garevcu, sjemenište u Travniku, a filozofsko-teološke nauke u Sarajevu. Za svećenika je zaređen 1912. godine u Sarajevu, a iste je godine slavio Mladu Misu u rodnom selu. Kao mladomisnik pomaže modričkom župniku Franji Juriću u pastoralnom radu. Za to vrijeme 1912. godine krstio je dvanaestero djece u srpnju i kolovozu u modričkoj crkvi, a 1913. godine četvero djece u modričkoj crkvi dolazeći kao kateheta iz Sarajeva. Od 1915.-16. bio je kapelan u katedralnoj župi u Sarajevu. Ne zna se točno kada je napustio svećeničku službu, a najvjerojatnije kao kapelan, jer se kasnije njegovo ime nigdje više ne spominje u župnim spisima. Prema kazivanju nekih Garevljana i njegove rodbine umro je u Zagrebu.

Na str. 15 spominje se da je vlč. Anto Bajić umro 6. veljače 1993. Anto je umro 6. studenoga 1993. god. u Žabljaku gdje je i pokopan.

Kod nekolicine svećenika se ne spominje spisateljski ili izdavački rad.

Čardački svećenik Anto Paradžik napisao je 1968. godine knjižicu pod naslovom Dr. Josip Stadler, prvi vrhbosanski nadbiskup, Mato Bičvić u Sarajevu pokreće časopis Crkva u Sarajevu, Stjepan Hadrović je izdao pjesmaricu Hosana, Đuro Cezner, Petar Živković, Ivan Göszl i pomoćni biskup Antun Jeglič su također pisali u pojedinim časopisima.

Ime Ivana Göszla, prvog tajnika nadbiskupa Stadlera spominje se dva puta: na str. 120 s nekoliko biografskih podataka, te na str. 122 pod imenom Pöszl kao katedralni župnik. Riječ se o istoj osobi. Ivan Göszl, zagrebački svećenik imenovan je 8. prosinca 1881. tajnikom prvom vrhbosanskom nadbiskupu Josipu Stadleru. Uređivao je časopis Srce Isusovo, a potom je bio kateheta i župnik u Sarajevu. God. 1894. vraća se u svoju nadbiskupiju i preuzima župu Kutina. God. 1901. imenovan je župnikom u Bjelovaru, a god. 1916. zagrebačkim kanonikom i župnikom Sv. Marije u Zagrebu. Umro je u Zagrebu 8.1.1924. godine.

U biografiji o Jurju Pušeku na str. 92 se kaže: „Nažalost, dosad nismo mogli ustanoviti kada je i gdje je umro.“ Juraj Pušek, zagrebački svećenik, prvi urednik Vrhbosne umro je u Virju 14.12.1906. god. (vidi: Znameniti i zaslužni Hrvati 925-1925, str. 222, Zagreb 1925.)