Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  18. prosinca 2017.

 

Vitez tužnih očiju

19. studenoga 2008.
uz 60-tu obljetnicu rođenja vlč. Markice Paradžika iz Čardaka

Paradzik_MarkicaDana, 1. ožujka 1977. godine smrtno je stradao u prometnoj nezgodi, nedaleko od Slavonskog Broda, mladi vrhbosanski svećenik Marko Paradžik, rođen u Čardaku prije 60 godina, 24. listopada 1948. godine. Za svećenika je zaređen u Prozoru 8. srpnja 1973. god. a svoju Mladu misu slavio je u rodnom mjestu 29. srpnja iste godine. Bio je kapelan u župi Sv. Josipa u Sarajevu i u Derventi.

Vrhbosanski svećnik, književnik i nekadašnji modrički župnik vlč. Stjepan Džalto poklonio mi je prije mnogo godina manuskript u kojem se prisjeća jednoga susreta sa tadašnjim derventskim kapelanom vlč. Markicom, kako su ga mnogi od milja zvali, kojega ovdje pružamo na čitanje posjetiteljima naše stranice.

«Onaj tko ga je poznavao sigurno se često sjeti finoće i tužnih očiju toga mladog svećenika koji je nakon nekoliko godina iza ređenja završio ovozemaljski život u prometnom udesu nedaleko od Slavonskog Broda.

Rodio se u Čardaku, tipičnom bosansko-posavskom selu, ali kao da se rodio usred Pariza u središtu Elizejskih raskoši. Bijaše to ne samo fin već neobično profinjen svećenik, najprofinjeniji svećenik kojeg sam susreo. I bez ikakve usiljenosti i namještenosti. Tim ga je dobri Bog obdario. Uz tu finoću duše i zgodno mu je tijelo podario, a uz zgodan stas imao je i zgodan glas. Stas visok i vitak, glas mekan, a opet britak. Odzvanajao je kao daleko zvono, prigušeno, a opet toplo i mekano. Glava i čelo kao u viteza, a oči kao u sokola, velike, lijepe ali smirene i tugaljive. Kao da nisu bile rođene za ovaj svagdašnji život. Ne znam tko mu dade ime «Vitez tužnih očiju». Čini mi se preč. Ivica Trobentar. Pravo ime. Te oči nisu bile zbilja od ovoga svijeta i za ovaj svijet. Čini mi se da ga je dobri Bog predodredio da mu još u mladosti pođe u susret, čim je postao njegov levita. Prije rođenja bio je predodređen da bude vitez nebeskog blaženstva gdje se oči posve bistre i radosno promatraju lice Božje.

Desetak dana prije odlaska u vječnost sretoh ga na obali Save, nedaleko od crkve u Bosanskom Brodu. Bio je u društvu brodskog župnika preč. Ante Paradžika. Promatrao sam ga kako onim svojim velikim i tužnim očima gleda Savu kako teče i protiče. «Koliko je života odnijela Sava za vrijeme rata» spomenu brodski župnik. «A koliko tek iza rata», šapnu Marko, a oči mu se još više stužiše. A onda poče pričati o Burića-štali u Garevcu u koju su partizani poslije Drugog svjetskog rata zatvorili preko 450 hrvatskih vojnika, a onda ih odveli u šume izvan sela, na Bosnu i Savu i poubijali. Upozorismo ga da o tome ne priča kako ne bi dospio u zavor, a on, kao da ga sada promatram, podiže one svoje tugaljive oči k nebu (bio je vedar dan) pa reče mirnim glasom: «Što mi mogu? Mogu mi samo oduzeti život. Time bi mi pomogli da prije dođem u vječnost!»

Doista, taj mladi levita bio je predodređen za vječni život. To se vidjelo iz njegovih očiju. Stalno su bacale pogled k nebu. I tek tada bi se izbistrile.»

 

Stjepan Džalto, svećenik